Impresije s jednog davno već zaboravljenog političkog procesa

traži dalje ...

»IMPRESIJE S JEDNOG DAVNO VEĆ ZABORAVLJENOG POLITIČKOG PROCESA«, memoarski zapis o → AFERI DIAMANTSTEIN, objavljen u Narodnoj armiji, 22. XII. 1961. Podsjećajući da je bio »preuzeo ulogu reportera za partijsku štampu« sa procesa njezinim prvacima, a svojim znancima i prijateljima (S. Miljuš i dr.), optuženima da su u sprezi s madžarskom komunom smjerali organizirati prevrat, jednim od motiva ove fragmentarne rekonstrukcije uzima i okolnost što je »dobar dio« tekstova koje je u tom svojstvu napisao »cenzuriran i plijenjen«. Partijski list, tjednik Nova istina donio je, međutim, nepotpisani izvještaj, koji se smatra Krležinim, Veleizdajnički proces protiv Sime Miljuša i drugova u dva nastavka, 2. i 16. IV. 1920. Budući da je proces održan 26-30. III, a Nova istina u broju od 10. IV. informira o presudi izrečenoj 7. IV, napominjući da će reportažu o njegovu »svršetku« donijeti u sljedećem broju, kako je i bilo, navod o zapljeni i cenzuri, premda nije isključen, ne djeluje uvjerljivo. D. Kapetanić upućuje u Bibliografiji kako su fragmenti izvještaja iz Nove istine ušli u tekst Impresija, dok citati koje Očak donosi u svojim knjigama (Krleža-Partija; Afera Diamantstein) dokumentiraju njihovu srodnu impostaciju, iako je Veleizdajnički proces borbenom patetikom urešena reportaža, a Impresije imaju sve odlike Krležine memoarske proze, nastale upravo kao u ovom primjeru na temelju »bilježnice iz ormara«, literarno fiksirane u melankolični ugođaj »davnih dana«. Pravi je razlog Krležina separatnog posezanja za tom uspomenom nesumnjivo pokušaj osvjetljavanja pozadine afere, čije su posljedice pogodile i njega. Pozivajući se, naime, na podatke što ih je dobio od S. Pribićevića, pokretačem afere nastoji prokazati V. Koraća, koji se kao ministar u vladi S. Protića tako predizbornom diskvalifikacijom komunista pokušao održati na vlasti. Korać je poslije spočitnuo Krleži novce što ih je od Diamantsteina dobio za Plamen. Krležin tekst ne bavi se izravno tim problemom, koji će štoviše još neko vrijeme ostati zamagljen. Nakon priloga o Koraću slijedi introspekcija u prva dva sudbena dana (26. i 27. III). Uz Diamantsteina koji je okarakteriziran kao moralna protuha i prevrtljiva propalica, te S. Miljuša i V. Ćopića, komunističke prvake što uzvišeno zastupaju svoju ideju i vješto izigravaju zamke optužbi, posebno je fokusiran lik kapetana Metzgera. Njega je Diamantstein teretio kao zavjerenika unutar vojske, a smisao Krležine zaokupljenosti tim likom otkrit će se u epilogu, gdje Metzgera otkriva instruktorom prvih ustaških jedinica. U sudskom tribunalu prepoznaje iste figure koje su »još jučer pod F. J. I prijetili carskim vješalima« istom S. Miljušu, te pukovnika Vesovića, navodnog tužitelja u solunskom procesu, čiji lik K. i ovdje (kao i u Pijanoj novembarskoj noći) opisuje s dosta literarne slobode. Beletrističkoj površnosti treba vjerojatno pripisati i nepreciznosti poput one s imenom Kunova povjerenika Matuzovića, kojega K. iz Ivana preimenuje u Nikolu. Uostalom, čitav tekst poentira aluzijom kako se unatoč oslobađajućoj presudi o Plamenu »pisalo još godinama« kao o funkcionalnom izdanku madžarske komune, zaboravljajući da je tako sam Plamen stavio u relaciju s predmetom procesa, pa onda i sa svim konzekvencijama njegove interpretacije. To se pokazuje bitnim s obzirom na potonje spoznaje kako su optuženi zaista bili povezani s B. Kunom, a Cesarec od Diamantsteina za Plamen dobio financijsku pomoć, što je K. naravno znao.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Impresije s jednog davno već zaboravljenog političkog procesa. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/409>.