Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»U AGONIJI«, drama objavljena u Hrvatskoj reviji, 1928, 1-2. Iste je godine izvedena u Zagrebu i u Beogradu te nagrađena Demetrovom nagradom. Samostalno je objavljena u knjizi U agoniji (Beograd 1931) te u svesku Glembajevi (Zagreb 1932). Drama je imala dva čina sve do izdanja Glembajevi. Drame (Zagreb 1962), kada je Krleža objavio i varijantu svršetka drugog čina i uz nju treći čin.

Zbiva se - znamo po genealoškoj karti Glembajevih - 1922. u salonu uz galanterijsku radnju Laure, kćerke pukovnika Mihajla i Olge Warronigg rođ. Glembay ( →  Sprovod u Teresienburgu), udana je za bivšeg (austrougarskog) konjaničkog potpukovnika, baruna Lenbacha. Lenbach je pijanica i kartaš, koji je u novoj državi već bio u zatvoru zbog političkih razloga. Bavi se kupovanjem konja za bogatog skorojevića, a nezadovoljstvo zbog tog položaja izražava i jakom antisemitskom notom. Laura je ( →  Barunica Lenbachova) senzitivna i diskretna, te svoju imovinsku i društvenu degradaciju, u kojoj je prisiljena mukotrpno raditi s mušterijama koji za nju znače poniženje, podnosi hrabro i sa stilom. Lenbach joj svakodnevno na razne načine, pa i prevarom, izvlači novac, a pritom se žali zbog izgubljenog statusa časnika i plemića, te je ucjenjuje prijetnjom da će se ustrijeliti. Laurin intimni prijatelj, advokat dr Ivan Križovec, također plemić iz madžarskih vremena ( →  Ivan Križovec), koji se međutim prilagodio novoj državi, te je čak i kandidat za ministra, dolazi kao i svake večeri u radnju. Majstor kazuistike i verbalnih ekshibicija, duhovito se tuži na birokratiziranu pravdu, što je svaki dan podnosi: »Sudnice, to su najprazniji prostori na svijetu!« Razgovara s Lenbachom pristojno i s razumijevanjem za njegovu situaciju, a u dijalogu s Laurom pokazuje interes za glazbu i razumijevanje slikarstva. Nakon Lenbachova odlaska Laura se tuži na nepodnošljivost svoje bračne veze -Lenbach ne pristaje na rastavu - a Križovcu je to povod za opširne refleksije o »psihoerotičkoj hemisferi« i »ženidbenopravnim okvirima« suvremenog braka. Laura bi željela da se može jače pouzdati u njegovu prisutnost. On obično svraća u prolazu, pa je i večeras, kad se ona nadala da će ostati s njom, zauzet službenom večerom.

Ulazi ruska emigrantica Madeleine Petrovna, koja Križovcu, kome je to očito neugodno, govori koliko je toga čula o njemu od svoje prijateljice Izabele Georgijevne. Križovec odlazi, a dame se dogovaraju da će se s još nekim Ruskinjama poslije naći. Dok Madeleine Petrovna izlazi, vraća se Lenbach i Lauri s ogorčenjem govori o intrigama i lažima, kojima je i on žrtva od ove »bagaže« oko »princesse Volodarskaje«, a tim ženama pripisuje i lezbijstvo. Pijan je, ponovno traži novac, želi pozvati kartaško društvo, te prijeti samoubojstvom. Laura mu ne vjeruje - i on puca u sebe.

U drugom činu Križovec sjedeći uz Lauru meditira o samoubojstvu; sjeća se, gotovo sentimentalno, Lenbachove prošlosti i razgledava njegove staleške relikvije. Lauru uzbuđuje to što njezin ljubavnik ne govori o muci njezina života s Lenbachom. Nju je policija ispitivala i ona je izjavila: »Meni je lično drago da se on ustrijelio.« Podsjeća se kako je kao devetnaestogodišnja mladenka saznala o Lenbachovoj Liciki, siromašici s kojom je imao dijete i koja se zatim ubila. Simboličnom gestom Laura će zdrobiti leptiriću koja oblijeće svjetiljku. Križovec je neugodno impresioniran: »Ja se bojim tog nečeg furioznog u tebi, što je tako strašno brutalno!« Moli je da se odmori. Na njezino inzistiranje priznaje da je noćas - kad su ga uzalud tražili - bio s Izabelom Georgijevnom. Laura u lirskoj meditaciji evocira koncert one večeri kad je prvi put došla k njemu - a on je na koncertu koketirao s njoj nepoznatom ženom. Sad se Laura osjeća krivom što je htjela Lenbachovu smrt. »I ako ima kriminala u željama, onda je to bilo kriminalno! Ali ja sam to htjela iz ljubavi, a to je ono što ti ne razumiješ! I noćas, ja sam te trebala da mi pomogneš nositi svu odgovornost za moju krivnju, a ti, ti si ležao s jednom drugom ženom!« Križovec kaže da mu je uvijek smetala Laurina okrutnost prema mužu. Nju pak vrijeđa ono što smatra Križovčevom konvencionalnošću. Osjećajući da on kad govori o »monstruoznosti braka« misli i na eventualnu legalizaciju njihove veze, ona želi prodati svoju radnju »Mercure Galant« i otputovati. Odbija njegovu prisutnost i hoće da on ode. Križovec pak inzistira da ostane, pa u trenutku kad se on slučajno makne Laura puca u sebe. U novoj verziji drame, međutim, kraj drugog čina je drugačiji. Kad nakon napete scene s Laurom Križovec kaže sluškinji da će još ostati, Laura telefonira policiji i mijenja svoj iskaz: kaže da priznaje da je ona ustrijelila supruga. Križovec smjesta telefonira da to opovrgne - ali policija odgovara da će doći na lice mjesta.

Treći čin počinje u svitanje, kad Križovec, »vezan spasonosnim konopom svoga monologa«, objašnjavajući »kliničke elemente« njezine psihe, nastoji Lauru, nakon njezina lažnog priznanja, spasiti od posljedica kaznenog zakona. Nasuprot njemu, policijski pristav, koji ne poriče Laurinu egzaltiranost, inzistira na njezinoj naknadnoj izjavi da je ustrijelila Lenbacha. Laurine rijetke primjedbe, kojima upada u razgovor, ne pomažu nijednoj strani. Ona očito povezuje svoju situaciju s Križovčevim nevjerstvom: »Htjela sam da se oslobodim, da poduzmem nešto neshvatljivo strašno, ja sama ne znam što sam htjela, nešto što će pasti zajedno sa mnom nekamo duboko, u mrak, u propast...« Pristav to prihvaća kao supstrat njezine izjave za zapisnik. Dogovaraju se da se nađu kad se Križovec vrati iz audijencije, gdje će mu biti ponuđen resor pravde - on usput predlaže pristavu da mu bude šef kabineta - i policajac odlazi. U razgovoru s njim pokazalo se da je otmjena emigrantkinja Izabela Georgijevna zapravo varalica i da se zove Đurđa. Laura je u bunilu. Miješa motive iz života s Lenbachom s Križovčevom frazeologijom. Živo želi da ovaj ostane kraj nje, ali njega za jedan sat čekaju na sudu. Sukobljavaju se oko njezine emocionalne potrebe i njegove formalne korektnosti, koja sadržava i simpatije prema Lenbachu. U protekloj noći, »ti uopće nisi branio mene, nego sebe, svoju društvenu poziciju, svoju karijeru, svoje audijencije, svoj portefeuille, svoju advokatsku kancelariju!« Ipak, nakon toga obećava da će se primiriti i Križovec odlazi. Laura ga brzo nakon toga opet zove telefonom - ustanovljuje da ju je opet obmanuo - i, dok na vratima »pijano zvoni«, ona, kao na kraju prve verzije komada, puca u sebe.

Kad je 12. IV. 1928. K. u Osijeku javno čitao dramu U agoniji, u uvodnom tekstu naveo je da, različito od postupka u njegovim ranim dramskim djelima, »dramatska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost pojedine scene ne zavisi od izvanje dinamike događaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivizacije pojedinih subjekata, koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu.« Odlučio je dakle pisati »dijaloge po uzoru nordijske škole devedesetih godina s namjerom da unutarnji raspon psihološke napetosti raspne do većeg sudara«, a te sudare što bliže primaknuti »odrazu naše stvarnosti«, ili kao što također kaže, pisati »psihološke dijaloge švedske škole sa četrdeset-pedesetogodišnjim zakašnjenjem spram sličnih zapadnjačkih eksperimenata«. Dok je Krležino negativno određenje prema njegovoj ranijoj dramskoj produkciji danas, u kontekstu prevrednovanja avangardnih tedencija, općenito odbačeno, njegova formulacija o tehnici kojom je pisao dramu U agoniji - a ona se svakako odnosi i na Gospodu Glembajeve - vrijedi i danas.

Intenzitet radnje prouzrokovan je gustoćom i razgranatošću motivacija cjelokupne radnje, što se osobito vidi u drami koja se gotovo u cijelosti odvija među dvjema osobama. Pritom se Križovec i ne javlja kao bogata individualnost, jer je svoju sigurnost i svoj probitak našao u susprezanju od osobnog angažmana, idejnoga i emocionalnoga; a ipak, svojom naobrazbom i inteligencijom djeluje kao jedan od najrafiniranijih likova u modernom hrv. teatru. Laura pak jedinstvena je među ženskim likovima epohe - možda baš zato što je uz svoju strastvenost i senzibilitet neobično jaka ličnost, najčešće spremna prihvatiti konzekvence svojih postupaka. Uz nejednoznačnost njihova ponašanja drama je puna gesti i jezičnih signala koji iskazuju autorov doživljaj duhovne kulture jednog staleža na izmaku. Prva, koncentriranja verzija svojim paralelizmima i kontrastima često se i danas smatra vrhuncem hrv. dramske književnosti u zanatskom pogledu. Međutim, dulja verzija, usprkos preobilnoj ekshibiciji retoričke argumentacije u prvoj polovici trećeg čina, služi još izrazitijem poentiranju razlika i podudarnosti, na kojima su građena i prva dva čina.

Drama U agoniji najizvođeniji je i kritički najbolje ocijenjen Krležin dramski tekst. Nakon praizvedbe u HNK u Zagrebu (14. IV. 1928), koju je, s V. Podgorskom (Laura), D. Dujšinom (Križovec), I. Badalićem (Lenbach) i M. Mihičić (Madeleine Petrovna) režirao A. Verli, uprizorena je u Beogradu (Narodno pozorište, 1928, 1946. i 1959; Jugoslovensko dramsko pozorište, 1965; Beogradsko dramsko pozorište, 1976; Zvezdara teatar, 1987), Osijeku (HNK, 1928, 1936, 1947, 1953, 1963, 1968. i 1977), Mariboru (Slovensko narodno gledališče, 1929, 1958. i 1981), Splitu (osječko kazalište, 1933; HNK, 1947, 1952, 1953, 1956. i 1959), Ljubljani (Slovensko narodno gledališče, 1933, 1946, 1953, 1963. i 1965; Mestno gledališče, 1988), Banjoj Luci (Narodno pozorište, 1936, 1953, 1956, 1974. i 1989), Varaždinu (Narodno kazalište »August Cesarec«, 1946, 1965. i 1974), Rijeci (Narodno kazalište Ivana Zajca, 1946), Sarajevu (Narodno pozorište, 1947. i 1976), Dubrovniku (Kazalište Marina Držića, 1953), Mostaru (Narodno pozorište, 1958), Skoplju (Makedonski narodni teater, 1960), Subotici (Narodno pozorište, 1961), Puli (Istarsko narodno kazalište, 1962) i nizu manjih gradova bivše Jugoslavije te Bratislavi (1930), Varšavi (1933), Bmu (1934), Budimpešti (1963), Vancouveru (1976), Moskvi (1979) i Magdeburgu (1980). U HNK u Zagrebu obnavljana je 1947, 1959, 1969. i 1998, u Dramskom kazalištu »Gavella« postavljena 1988. a Teatar u gostima izveo ju je (u dramaturškoj preradbi V. Gerića) 1980. Režirali su je B. Gavella, R. Pregarac, T. Tanhofer, B. Stupica, V. Kosić, A. Štimac, H. Tomašić, H. Nučić, V. Hladić, R. Vesnić, I. Marton, T. Strozzi, R. Plaović, G. Paro, V. Gerić, P. Šarčević, B. Jerković, V. Jablan, S. Žigon, V. Ognjenović, P. Veček i dr.; Lauru su tumačile I. Pregarac, S. Severova, M. Danilova, M. Crnobori, I. Tanhofer, S. Sirek, J. Đačić, M. Danira, E. Dragman, M. Župan, R. Lorković, N. Rošić, E. Begović, N. Stazić, D. Đurašković, N. Ognjanović, K. Tolnay, J. Avbelj, D. Miletić i dr., a Križovca R. Plaović, V. Skrbinšek, B. Drnić, T. Tanhofer, T. Strozzi, S. Midžor, B. Mešeg, S. Komnenović, J. Dijaković, J. Gregorin, M. Gavrilović, A. Kurent, S. Žigon, T. Lonza, Z. Crnković, I. Lovriček, I. Tomljenović, V. Đ. Stojiljković, J. Škof, Z. Vitez i dr.

LIT.: J. Horvat, Vanredno uspjela domaća premijera: U agoniji. Drama u dva čina od Miroslava Krleže, režija g. A. Verli, Jutarnji list, 16. IV. 1928; S. Tomašić, »U agoniji«. Drama u dva čina. Napisao M. Krleža. Režija: A. Verli. Scenograf: M. Trepše. Premijera 14. IV. U Zagrebu, 16. aprila, Riječ, 17. IV. 1928; Lj. Maraković, »U agoniji«, drama M. Krleže, Hrvatska prosvjeta, 25. IV. 1928; V. Gligorić, »U agoniji« Miroslava Krleže, Novosti, 19. VI. 1928; M. Bogdanović, »U agoniji« od Miroslava Krleže, SKG, 1928, 5; M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; Z. Črnja, Razgovor o Lauri, Dometi, 1969, 10; R. Vučković, Jedinstvo oblika i idejnih rješenja u ciklusu o Glembajevima Miroslava Krleže, u knj. Književne analize, Sarajevo 1972; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; M. Miočinović, Krležin dramski krug, u knj. Eseji o drami, Beograd 1975; I. Vidan, Ciklus o Glembajevima u svom evropskom kontekstu, u knj. Tekstovi u kontekstu, Zagreb 1975; B. Hećimović, Fragmenti o Krležinoj dramaturgiji, u knj. Trinaest hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977; B. Hećimović, Može li se Lauri vjerovati?, Zagreb 1982; Dž. Karahasan, Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa, Zagreb 1988.

I. Vn.