Ivan Križovec

»IVAN KRIŽOVEC«, proza iz ciklusa o Glembajevima, objavljena najprije, pod naslovom i podnaslovom U magli (Novela). Nekoliko riječi o Ivanu Križovcu, jednome od tužnih lica ove historije, u Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 4 i 5, osim posljednjeg odjeljka, koji je, skupa s još jednom kraćom prozom, tiskan pod zajedničkim naslovom U magli (Odlomci novele) u Savremeniku 1928, 1. Ta druga proza čini posebnu jedinicu u ciklusu o Glembajevima (i u knjizi nosi naslov U magli). Fragment pak, koji je u knjizi Glembajevi (već u prvom, »Minervinu« izdanju, Zagreb 1932) pridodan tekstu Ivan Križovec iz Književne republike, u svojoj prvoj verziji (u Savremeniku) završava bilješkom Iz uspomena dr. Paula Altmana, a pisan je u prvom licu. U knjizi, međutim, taj fragment, sada završni dio proze Ivan Križovec, počinje rečenicom dodanom tek u ovoj verziji: »Posljednji put sastao je doktor Križovec barunicu Lenbachovu na ratištu u Galiciji.« Ostatak se pripovijeda, neznatno skraćen prema časopisnom tekstu, u trećem licu. U izdanju iz 1932. nedostaje, s druge strane, gotovo polovica teksta iz Književne republike; ona je opet uključena u tekst Ivan Križovec u posljeratnim izdanjima ciklusa, počevši s onim iz 1950.

Dr. Ivan Križovec, pravni zastupnik grofa Patakija, nalazi se - zbog agrarne reforme u SHS - u gornjo-hrvatskom gradiću »žalostan, umoran i dotučen«. S bedema historijske tvrđave bulji u maglu i razmišlja o svom madžarskom školovanju. Poslije, u peštanskome brzom vlaku, u prisutnosti jednoga gospodskoga mladog para iz Madžarske, gleda podravsku ravnicu, a u opisu se javljaju usporedbe s likovno evociranim povijesnim Brabantom Brueghela. U Križovcu se budi slutnja o pripadnosti separatističkom, slobodarskom puntarstvu, ali to je tek »kapriciozno, površno, dekorativno raspoloženje«.

Križovec je, ipak, potomak šljivarskoga plemstva i sin visokoga banskog činovnika, rutinerski stručnjak za državnopravne probleme Hrvatsko-ugarske nagodbe, sa 27 godina dodijeljen jednoj političkoj misiji madžarskog ministra predsjednika, dobrovoljac - računajući na kratko trajanje rata - ranjen u koljeno, zarobljenik i povratnik iz Sibira preko Stockholma, a dobro je upoznao život najvišega budimpeštanskog društva. U jednoj povijesnoj studiji povezao je madžarsku verziju vlastitog prezimena s protureformatorskom ličnošću ostrogonskog biskupa Keresztessyja, pa je bio i poželjan zaručnik Szelme Diszeghy, kćeri veletrgovca, osnivača i generalnog direktora »Državne centrale za kosti«, koji je kao Leon Neussbaum, prije 43 godine doputovao u Peštu. Szelma je bila kulturna poznavateljica povijesnih relikvija (a i pisac komedija) te su zaručnici na jadranskom ljetovanju imali jak zajednički duhovni doživljaj.

Dok se opisuje Križovčeva vožnja, spominje se i prekid tih zaruka nakon Ivanova povratka iz zarobljeništva, uzrokovan »zapletajima i psihološki nesnosnim maglama«, a zatim se on, za poklonstva madžarskih plemića i magnata Karlu I, odlučuje »da treba da seli iz svega toga neodgodivo i konačno«, osjećajući instinktivno kako »iz daljine, iz tmine dolazi nešto neizrecivo teško i glomazno«.

Toj kompleksnoj studiji o madžaronskome, hrvatskom intelektualcu pridodana je i evokacija Križovčeva posljednjeg sastanka (očito: posljednjega u razdoblju obuhvaćenu tom prozom) s barunicom Laurom Lenbachovom prije šest godina u Galiciji, gdje je uz grmljavinu topova svirala na klaviru u raskošnom dvorcu grofa Sczeptickog. Time je uspostavljena veza između te povijesno produbljene analize političke geneze - zajedno s njezinom kulturnom pozadinom - Križovčeva lika i njegove uloge u drami U agoniji.

Analogija između te fikcionalne proze i nekih drugih autorovih esejističkih tekstova (Pismo iz Koprivnice) potvrđuju trajnost Krležine zaokupljenosti hrvatsko-madžarskim odnosima, koje je poslije razradio na razini dramatične intelektualne konfrontacije u bitnim dijelovima romana Zastave (gdje odnos oca i sina poprima predznake suprotne onima u toj ranijoj prozi); evokacija Laure ovdje ponavlja galicijsku scenu s barunicom u drami U logora i pripada drugoj jednoj autorovoj tematici: galicijskoj, s impliciranom kritikom svih socijalnih apsurda koji su se očitovali u I. svj. ratu.