Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»GOSPODA GLEMBAJEVI. Drama u tri čina iz života jedne agramerske patricijske obitelji«, prvi put objavljena u Zagrebu 1928. u nakladi DHK, a potom uvrštena u knjigu Glembajevi (Zagreb 1932). Prvi put je izvedena 14. II.1929, u zagrebačkom HNK, u režiji A. Verlija.

Zbiva se »jedne noći, kasnog ljeta, godinu dana prije Rata 1914-18« u kući imućne bankarske obitelji Glembay. Nakon raskošne večere povodom sedamdesete godišnjice bankarske firme, kojoj među pripadnicima najvišeg društva prisustvuju visoki oficiri, biskup i dr., sin glave obitelji Ignjata Glembaya, slikar Leone, koji jedanaest godina nije boravio kod kuće, razgovara s udovicom svog brata, dominikankom Angelikom, rođenom barunicom Zigmuntovicz, o odnosu racionalnoga i osjetilnoga. Dok gledaju obiteljske portrete na zidu u razgovor ispunjen rafiniranim opservacijama miješaju se bratić starog Glembaya, negdašnji veliki župan Fabriczy, ispovjednik barunice Charlotte Castelli-Glembay, sadašnje supruge starog Ignjata, Alojzije Silberbrandt, te liječnik dr. Paul Altmann. Leone stalno proturječi konvencionalnim mišljenjima svojih sugovornika. On sebe smatra samo prolaznikom u obiteljskoj kući, za koju kaže, navodeći niz primjera iz više generacija, da počiva na zločincima, prevarama i samoubojstvima. Podudara se to s »legendom« koju navodi Fabriczy kako su, po riječima stare Barboczyjeve (plemenitašica udana za jednoga Glembaya), svi Glembajevi prokleti jer su ubojice i varalice. Razgovor se tu, kao i u daljnjem toku drame, vodi djelomično na njemačkome - uobičajenom načinu izražavanja visokoga zagrebačkog društva prije I. svj. rata - tako da hrvatske rečenice ležerno prelaze u njemački i obratno.

Dr. Puba Fabriczy, mladi pravni zastupnik obitelji, traži ovlaštenje da objavi protuizjavu povodom kampanje koju je poveo socijalistički tisak. Castelličina je kočija, naime, nesretnim slučajem usmrtila staru proleterku Rupertovu, a Fanika Canjeg, nevjenčana žena njezina pokojnog sina, nakon što je uzalud nastojala doći do barunice kako bi tražila materijalnu pomoć, ubila se skočivši s trećega kata zgrade Glembajevih. Leone, otkriva se, prisustvovao je njezinoj žalopojki, te joj je sam kupio šivaći stroj (što Canjegova nije uspjela doznati), ali on ne dopušta da se njegovim postupkom posluže kao argumentom o dobronamjernosti Glembajevih. Njegova odvojenost od porodice, ravnodušnost prema njezinim problemima i duboka odbojnost prema životnim potezima prethodnih generacija sve su očitije. Smatraju ga neugodnim čudakom. Čin završava Leoneovom primjedbom Silberbrandtu da bude diskretniji kad u noći prima Castelličine ljubavne posjete - što je čuo njegov otac, neopaženo prisutan tom razgovoru.

Prvi čin neprimjetnim je prijelazima fiksirao duhovnu i biološku problematiku, kontekst spoznaje, sudbine, ponašanja i društvenih okolnosti u dramatično zaoštrenim dijalozima između mnogobrojnih likova, koji se razvijaju kroz opširne replike.

Drugi čin intenzivira konzekvence tako ocrtanih odnosa u obliku koji podsjeća na komornu dramu. Leone se u svojoj sobi pakira jer je odlučio smjesta otputovati, dok ga Silberbrandt moli da porekne ili u šalu pretvori primjedbu o njegovu preljubu sa suprugom Leoneova oca. Ulazi i stari Glembay mučen istom primjedbom, a svećenik se povlači. Leone jednoga, a zatim drugoga optužuje za formalizam jer konvencionalnom laži žele prijeći preko činjenica. Razgovor oca i sina počinje usiljeno srdačno, ali postaje sve žešći; oni se nikada nisu podnosili. Leone optužuje oca za smrt majke (koja se otrovala) i bezumno popuštanje zahtjevima bludne pustolovke, koju je kasnije i oženio, a ona ga vara s mnogima pa je i samog Leonea nekad »smotala među svoje noge«. Otac brani suprugu i predbacuje sinu njegovu grčko-venecijansku krv po majčinoj obitelji Danielli. U afektu je snažno udario Leonea u lice i okrvavio ga, ali mu je zatim pozlilo i srušio se.

Na početku trećeg čina, pred jutro, stari Glembay je već na odru. Razgovori između svećenika, liječnika i rođaka o životu i smrti otkrivaju konvencionalne stavove, dok Leone šuteći crta oca. Svi hvale sličnost, ali on je nezadovoljan i trga sliku. Puba Fabriczy telefonira poslovnim partnerima Glembajevih - otkrivaju se veliki gubici zbog nesolidnih poslova firme. Castellica pokušava steći simpatije Leonea podsjećajući ga na stare odnose i prikazujući svoju nezavidnu sudbinu starčeve žene. Leone grubo demaskira njezinu koristoljubivost i predbacuje joj nekorektno profiterstvo na račun majčina imetka, te je optužuje kako njezina erotična igra na sve strane sije nesreću. Kasnije, prenapet i nervozan, užasnut je što se u sukobu s ocem otkriva i njegova vlastita narav. Dok se bori »protiv Glembaya u samome sebi«, on je »čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay«, a to što mrzi Glembajeve »nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe«. Traži toplinu i podršku u samilosnoj osjećajnosti Angelike i time izaziva uvrede i vulgarne insinuacije Charlotte, koja je razjarena shvativši da je stari Glembay krivotvorenjem mjenica pokrao i njezin imetak kod raznih svjetskih banaka. Leone pojuri za njom sa škarama u ruci. Čuje se graja iza scene nakon koje istrčava sluga s riječima: »Gospon doktor zaklali su barunicu!«

Kompleksno tkivo toga velikog dramskog teksta sjedinjuje motive društvene nepravde, zloupotrebe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti s motivima degeneracija, hipertrofirane osjetilnosti, erotičke i estetske, umjetničke otuđenosti od vlastite sredine, sterilne moralne izdvojenosti. Intelektualna klima u kojoj je K. sazrijevao - naturalizam, secesija, ali i socijalistička analiza društvene krize - oblikuju ovu izvanredno artikuliranu, raskošnu govornu prozu bogatu aluzijama na filozofiju i znanost, slikarstvo i medicinu, glazbu i novčarske mehanizme, eksplicitnu u opisima, s poeantama dramatičnima u svojoj logici, dekorativnu i strogo dramatski funkcionalnu u isti mah. Internacionalni karakter kapitalističkog poduzetništva u Hrvatskoj istaknut je ne samo miješanjem dvaju jezika nego iznad svega maštovitim nizovima stranih imena i naziva koji u svojoj ukupnosti upućuju na nenacionalno zajedništvo plemenitaških i privrednih uglednika na početku stoljeća.

Konfrontacija stavova, koja se rječito i jasno odvija u dugačkim replikama, podsjeća na najbolje tekstove G. B. Shawa; slika razgranate obitelji s njezinim unutrašnjim sukobima, višestrukim, po- navljanim lomovima, nasilnim smrtima, odgovara obrascu genealoških struktura u romansijerskim ciklusima od E. Zole do kasnih Krležinih suvremenika i današnjih televizijskih serija. Po tome su Gospoda Glembajevi ujedno i najreprezentativniji tekst u čitavome Krležinu ciklusu drama i proza posvećenih pripadnicima obitelji Glembajevih. Ponovno oživljavanje prošlosti u konfliktima sadašnjosti, koje je bit moderne građanske drame na Ibsenovu tragu, poslužila je Krleži da ekonomično organizira mnogobrojne elemente te drame u kojoj su prirodni i društveni aspekti uspona i opadanja jednoga naglo i silovito zgrnutog bogatstva viđeni kao prokletstvo predodređeno biološki shvaćenim usudom. Pomamom i podsviješću upravljana mržnja, što se u ranim desetljećima XX. st. povezuje i s teatrom A. Strindberga, u Gospodi Glembajevima dobiva izrazito edipovsko obilježje. Središnji lik, Leone, koji do pred sam nagli završetak ne silazi s pozornice, nije raisonneur čiji se stavovi otkrivaju u verbalnim debatama nego, poput Hamleta - s čijim je dvoznačnostima i razapetostima lako usporediti njegove, djeluje tjeran kobnim sklonostima koje su međusobno u neskladu. Leone je jedan od najzanimljivijih likova u hrvatskoj dramskoj književnosti. Njegova prodorna kritika »glembajevštine« u proučavanju Krležina djela shvaćena je i kao trijezna osuda što je izriče duh koji se uzdigao nad vlastitim mjestom u društveno-povijesnom i biološkom kompleksu, koji ta riječ označuje, ali i kao manifestacija neurotičke pripadnosti tom dekadentnom fenomenu, što ga rastače i koji sebe razumije iznutra. Zbog širokog spektra mogućih interpretacija u ulozi Leonea, niz je velikih glumaca ostvario vrhunske uloge.

Međutim, Leone funkcionira baš u kontekstu glembajevske cjeline pa njegov lik doživljavamo i kroz intelektualni diskurs kojim se suprotstavlja tradicionalističkim ideologijama mnogih likova koji ga okružuju, tako i u dijaloškim partijama kroz koje se otkrivaju sklonosti i suprotstavljanja - od opčinjenosti do ubilačke animalnosti (»to je eto, glembajevsko, kriminalno u meni! (...) to se u nama grizla glembajevska krv!«) - prema ocu i prema maćehi. Detalji iz života brojnih Glembajevih, te pojedinaca koji s njima ulaze u srodstvo ili o njima ovise društveno, a koji se i ne pojavljuju na sceni, dramski potencijal naznačen u manjim likovima, kao što je sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya, mladi prestupnik Oliver, čine ovo djelo jednim od najdinamičnijih u dramskoj književnosti, s time da se u toku radnje raznolikost motiva ne rasipa nego svrsishodno upotpunjuje postižući cjelovit dojam vrhunskog intenziteta.

U knjizi Glembajevi. Drame (Zagreb 1962) prvi put je objavljena i kratka Nadopuna prvog čina Gospode Glembajevih koja sadržajem dolazi ispred prvotnog početka drame. U odlomcima razgovora gostiju koji odlaze, načinju se mnoge teme koje će se dalje razvijati u već postojećem tekstu.

S više od 60 različitih scenskih interpretacija, Gospoda Glembajevi su uz dramu U agoniji najizvođeniji Krležin tekst. Postavljala su ga kazališta u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Varaždinu; Ljubljani, Mariboru, Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Nišu, Skoplju, Kumanovu; Brnu, Pragu, Trstu, Budimpešti, Lodzu, Grazu, Düsseldorfu, Beču, Moskvi, Temišvaru i dr. Nakon Verlija, dramu su režirali T. Tanhofer (Osijek 1929, Split 1945. i 1961, Zrenjanin 1954); Đ. Petrović (Zagreb 1946. i 1954); A. Štimac (Rijeka 1948. i 1959); B. Špoljar (Osijek 1949, Varaždin 1955); H. Tomašić (Osijek 1953); T. Strozzi (Split 1957); M. Perković (Zagreb 1960, Maribor 1962); V. Gerić (Zagreb 1974); P. Veček (Zagreb 1984); Ž. Orešković (Rijeka 1985); B. Gavella (Beograd 1929, Ljubljana 1931, Brno 1931, Maribor 1933, Trst 1951); V. Kosić (Banja Luka 1935, Sarajevo 1953); Z. Rogoz (Prag 1937); B. Stupica (Ljubljana 1946, Beograd 1962); J. Kulundžić (Novi Sad 1946); R. Plaović (Beograd 1952, Skoplje 1955, Niš 1963); F. Delak (Banja Luka 1956); A. Muradbegović (Tuzla 1959); I. Wenig (Prag 1960. i 1977, Kolin 1963); P. Dinulović (Subotica 1965, Banja Luka 1972); M. Fotez (Sarajevo 1969); M. Belović (Moskva 1974); V. Milčin (Skoplje 1974) i dr.; Leonea su tumačili D. Dujšin, T. Tanhofer, T. Strozzi, A. Štimac, V. Maričić, V. Drach, R. Šerbedžija, M. Nadarević, R. Plaović, E. Kralj, V. Skrbinšek, J. Gregorin, S. Komnenović i dr., a Glembaya I. Badalić, D. Dujšin, V. Hladić, A. Gavrilović, M. Grković, Lj. Jovanović, J. Martinčević, E. Kutijaro, T. Lonza, K. Zidarić, I. Levar, I. Džuvalekovski, F. Majetić, P. Tasovac, S. Pašalić, Lj. Tadić i dr. ( → KAZALIŠTE).

Igrani film Glembajevi režirao je (1988) A. Vrdoljak ( →  FILM).

LIT.: O. Bihalji-Merin, Nekoliko opštih misli o današnjem pozorištu, a specijalno o Gospodi Glembajevima, Nova literatura, 1928-29,7-8;M. Ristić, Krležini Glembajevi, Politika, 11. II. 1929; M. Bogdanović, Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, Srpski književni glasnik, 1929, knj. XXVII, br. 3; B. Livadić, Gospoda Glembajevi, Hrvatska revija, 1929, 2; S. Tomašić, Književni rad Miroslava Krleže (Marginalije uz primjer Gospode Glembajevih), Socijalna misao, 1929, 2;E. Finci, Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, Naša književnost, 1946, 2; V. Mađarević, Pravi lik Leonea Glembaja, Hrvatsko kolo, 1952, 5; E. Goj, Problemi i faktura u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi, Izraz, 1960, 4; H. Klajn, Gospoda Glembajevi u svetlu dubinske psihologije, Forum, 1968, 1; J. Rotar, Krležini Glembajevi u prijeratnoj slovenskoj kritici, ibid., 1970, 10-11; V. Stanisavljević, Analiza dramske fakture Krležine drame Gospoda Glembajevi, Književnost i jezik, 1973, 3-4; N. Milošević, Gospoda Glembajevi i postupak naddeterminacije, u knj. Andrić i Krleža kao antipodi, Beograd 1974; P. Lazarević, Gospoda Glembajevi ili kosmička ličnost u građanskom ruhu, Izraz, 1978, 1-2; Dž. Karahasan, Između komedije i tragedije, Polja, 1984, 309; isti, Model u dramaturgiji, Zagreb 1988.

I. Vn.