Kazalište

traži dalje ...

KAZALIŠTE. Kompleksan splet odnosa Krležina književnog djela i kazališne prakse koji traje od prvog desetljeća XX. st. određen je, s jedne strane, jakim utjecajem Krležinih dramskih, polemičkih, kritičkih i esejističkih tekstova na hrvatski dramski teatar te, s druge strane, povratnim djelovanjem kazališta (tj. kazališne selekcije i interpretacije Krležinih tekstova) i na njegov književni rad i na recepciju njegovih djela, napose dramskih, u našoj kulturi. Tekstovi namijenjeni kazalištu i oni u kojima se kazalište problematizira (18 drama, polemike s Bachom, knjiga Moj obračun s njima, recenzije Balzacova Mercadeta i Strindbergova Oca, eseji o Gavelli, Vojnoviću i našem dramskom repertoaru te dnevnički zapisi i putopisni fragmenti) važan su dio Krležina opusa; uprizorenja Krležinih drama i scenskih adaptacija njegovih romana, novela ili zapisa umnogome su obilježila međuratni i poslijeratni kazališni život pa su vidljive promjene odnosa teatra spram Krležinih tekstova (u 20-im, 50-im i 80-im godinama, npr.) gotovo redovito bile jedan od važnijih indikatora korjenitih promjena u našoj kazališnoj praksi, a posredno su ukazivale i na promjene u politici, društvu i kulturi.

Do 1905-06. mladi K. je neselektivan gledalac niza predstava zagrebačkoga kazališta; u dnevničkim, esejističkim, polemičkim i kritičkim tekstovima (Davni dani, Djetinjstvo, »Otac« od Augusta Strindberga, Moj obračun s njima i dr.), spominje prve, intenzivne dojmove koje je stekao kao posjetilac Hrvatskoga narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Fascinirala ga je gluma M. Mihičić u Dežmanovoj dramatizaciji Zlatarova zlata A. Šenoe, M. Ružičke-Strozzi u Teuti D. Demetera, A. Fijana u najvećem onodobnome scenskome spektaklu Putu oko Zemlje za 80 dana, N. Vavre (kojoj je poslije posvetio pjesmu pa je, razočaran jednim njezinim esejem, uništio), Lj. Šram, A. Grunda, I. Borštnika i dr. Uspomene su mu pretežito vezane uz poseban ugođaj u gledalištu, pogotovo uz uzbuđenje što vlada između gašenja svjetala i podizanja zastora, uz svojevrstan gubitak identiteta te stapanje s kolektivom koji je u vlasti dramskih likova, glumaca i, posredno, autora dramskog teksta. O neupitnom prihvaćanju teatra svjedoči to što na nj podjednako djeluju E. Zola (Toljaga), M. Maeterlinck (Monna Vanna), Tolstoj (Moć tmine), A. Tresić Pavičić (Katarina Zrinska), G. Hauptmann (Tkalci), I. Vojnović (Dubrovačka trilogija) i M. Begović (Gospođa Walewska), a ornamenti u predvorju i gledalištu, dekor na pozornici, kostimi, svjetlo, kretanje, govor i mimika glumaca, glazba, reagiranje publike i sl. u kasnijim osvrtima na mladenačke kazališne dojmove tretiraju se kao jednakovrijedni elementi opisa kazališnog »ambijenta«.

U to doba K. je i crkvu poistovjećivao s teatralnim ritualom »gdje se (...) glumilo u zlatnim habitima i baroknim pluvijalima (...) u cinquecentesknoj heraldici pasionske igre«; crkveni obred tada je doživljavao kao izniman, uzvišen glumišni spektakl, »sve, što se zbivalo na Veliki Petak u crkvi, bila je elegična predstava, ne samo po pogrebnim dekoracijama nego i po motivima«, a vjerničko sudjelovanje u njemu kao svojevrstan nastup »na sceni najsakrosanktnijeg misterija koji nije nikakva kazališna predstava, u vulgarnom smislu ove riječi, nego se tu otkriva vrhunaravna tajna životnoga smisla kao takvog«. Tragovi takvog poimanja kazališta zamjetni su i u njegovim ranim dramama koje su često koncipirane kao pozornički spektakli s mnogo sudionika i tragičnom žrtvom genija (Krist, Admiral, Michelangelo) ili potlačena čovjeka (Janez, Pavle, Orlović, Krešimir Horvat) u središtu.

Kao gimnazijalac (1903-08) K. se amaterski bavio kazalištem. Ako su podaci navedeni u Djetinjstvu i osječkom predavanju točni, prve je drame pisao, »režirao« i amaterski izvodio sa suučenicima u prvom i drugom razredu gimnazije, dakle između 1903. i 1905. U Djetinjstvu bilježi da je »u prvom razredu gimnazije (...) odmah na početku školske godine« dijaloški preradio »neke scene iz Ilijade, i to upravo onu kada Prijam dolazi po Hektorovo tijelo u šator Ahilejev«. Sljedeće je drame, kako govori 1928. u Osijeku, pisao »po uzoru na Mirka Bogovića na križarske, viteške motive o našim burggrafima iz dvanaestog stoljeća (...); jedna se zvala: 'Krvava noć na Grebengradu'«. U Djetinjstvu je zabilježen podatak da su (vjerojatno) taj tekst K. i T. Strozzi glumili pred M. Ružičkom-Strozzi 1904, kad je »lično igrao u svojoj vlastitoj drami nekakvog viteškog grebengradskog feudalnog Prijama, a Tito Strozzi Ahila«. Pozivajući se na usmeno svjedočenje T. Strozzija, E. Gerner drži da je K. prvu dramu pod naslovom Posljednji plemići Gotali napisao i zatim odigrao sa T. Strozzijem tek u trećem razredu gimnazije (1905-06).

Biografi su od Krleže preuzeli podatak da je sa šesnaest godina (1908) preveo gotovo cijelu Gospođu s mora H. Ibsena. To je, nakon gledalačkog i amaterskog zanimanja za kazališnu umjetnost, prvi njegov pokušaj da posredno, ponudom prijevoda, utječe na repertoar i sudjeluje u stvaranju profesionalne kazališne predstave.

Razdoblje 1914-18. obilježava Krležina sustavna ponuda tekstova zagrebačkom kazalištu. Nakon tiskanja Legende i Maskerate u Književnim novostima (1914), dao je desetak djela na izvođenje u HNK, ali ih je direktor Drame J. Bach redom odbio pozivajući se i na negativne ocjene intendanta V. Treščeca. Pišući o odbijenim dramama na raznim mjestima, K. navodi ove naslove: Legenda, Maskerata, U predvečerje, Leševi, Saloma, Sodoma, Gospođica Lili i Utopija. Kraljevo i Cristoval Colon uvršteni su na repertoar, ali nisu prikazani, a tekst Michelangela Buonarrotija sam je povukao iz kazališta u tijeku polemike s Bachom. Neprekidne tematske i stilske promjene, izjava da će »lično preuzeti regijsku odgovornost za eventualni neuspeh Michelangela« i uvažavanje dijela Bachovih prigovora, unatoč tomu što ih je držao umjetnički irelevantnima, pokazuju da je K. u to doba bio pripravan na kompromis s kazalištem, da je htio, bar donekle, ispuniti njegove zahtjeve i prilagoditi se ukusu njegove uprave. Na ustrajno odbijanje drama ili odgađanje njihova uprizorenja, 1918. i 1919. odgovorio je posvemašnjom negacijom zagrebačkog teatra, ne priznajući mu više status reprezentativne nacionalne umjetničke ustanove. Drame Smrt Franje Kadavera i Veliki meštar sviju hulja, napisane 1917, preradio je u novele; demonstrativno je izašao iz gledališta s premijere Vragolija P. Petrovića Pecije; pismeno je povukao Michelangela iz kazališta, koje ga je napokon bilo otkupilo i uvrstilo na repertoar; upustio se u oštru polemiku s Bachom; u osvrtu na reprizu komedije Mercadet H. de Balzaca napisao je kako »uprava već deset godina konstantno krivo dirigira« kazalištem pa se u njemu više ne režira ni ne glumi, nego »birokratski ureduje« i »kolje autora«.

Na početku polemike sa J. Bachom K. je, namjeravajući odrediti razliku između svojega i Bachova poimanja kazališne umjetnosti, ustvrdio kako »gospodin Bach gleda u kazalištu kulise a ne dramu« te »pobija izvedivost« Kraljeva i drugih tekstova »sa stanovišta kulise i platna i daske, a ne sa stanovišta drame«; Krleži je, naprotiv, do toga da svojim dramskim tekstovima nekako riješi »problem dematerijalizovanja današnje scene«. Budući da se u tom dijelu Krležina odgovora na Bachov članak o »najsmionijem dramskom pjesniku« estetika moderne, koja »umjetninu« shvaća »prije svega kao produkt materijala, tehnike i potrebe« negira sa stajališta ekspresionističke estetike »duhovnog aktiviteta i duhovne intenzivnosti« (J. Bogner), polemika mjestimice prelazi okvire osobnog sukoba mladog dramatičara s kazalištem koje mu odbija drame te zadire u područje spora o temeljnim estetičkim načelima i vrijednosnim kriterijima.

Premda nije prihvaćao način vođenja HNK ni njegov repertoar, K., koliko se zna, nije ni tada ni inače zagovarao pokretanje neovisnoga umjetničkoga kazališta, po uzoru na slična kazališta u Europi, nego je zahtijevao umjetničku reformu jedine profesionalne kazališne institucije u gradu.

U razdoblju 1920-25, zahvaljujući promjeni intendanta (N. Andrić te J. Benešić nakon V. Treščeca i G. Hreljanovića) i direktora Drame (I. Raić nakon J. Bacha), HNK napokon prihvaća Krležu, koji je već afirmiran pjesnik, pripovjedač i dramatičar (sa sedam tiskanih dramoleta i scenskih »vizija«), a K. kazalištu 24. IX. 1920. šalje rukopis Galicije. Tekst je odmah uvršten na repertoar; B. Gavella režira ga sa J. Pavićem (Orlović), S. Petrovićem (Janković), T. Strozzijem (Walter), A. Biničkim (Vučetić), F. Sotošekom (1. ordonanc), A. Gerašićem (2. ordonanc), A. Grünhutom (General) i dr. Predstava je, međutim, otkazana samo sat prije predviđena početka (30. XII. 1920, na dan Obznane); kao razlog redovito se navodi telefonska zabrana, premda nije ustanovljeno tko ju je izdao, a tko u kazalištu primio, i je li uopće službeno izdana izvan kazališta.

Golgota je prva Krležina drama prikazana u HNK, i profesionalnom kazalištu uopće. Praizvedba je održana 3. XI. 1922, režirao ju je B. Gavella (direktor Drame od 9. V. 1922), scenograf je bio Lj. Babić, a uloge su tumačili J. Papić (Kristijan), J. Pavić (Ksaver), S. Petrović (Pavle), D. Dujšin (Andrej), I. Badalić (Klement), F. Sotošek (Doktor), M. Dimitrijević (Žena Ksaverova), N. Vavra (Žena Kristijanova) i dr. Predstava je održana u vrlo politiziranoj atmosferi, pred punim gledalištem i pod policijskom prismotrom; tekst je dobio Demetrovu nagradu za 1922. Dnevna kritika (M. Begović, V. Lunaček, M. Cihlar Nehajev, Lj. Maraković i dr.) pisala je pohvalno o glumi i režiji, a politički angažman teksta protumačila uglavnom kao izraz Krležina humanizma i želje za pravdom. Jedna od repriza izvedena je i pred članovima Moskovskoga hudožestvenog teatra, koji je gostovao u Zagrebu, a Stanislavski je, sudeći prema posmrtno tiskanim osobnim bilješkama, režijom, scenografijom i glumom cijelog ansambla bio impresioniran više nego tekstom »neke revolucionarne drame«. Svoje viđenje predstave K. pak daje u dnevničkom zapisu prožetom i mladenačkim zanosom »čovjeka začaranog teatrom« i odbojnošću spram kazališta kao institucije i sumnjom u smisao pisanja za teatar: »I što se već može progovoriti sa scene? Sve, što se odigrava pred našim očima stara je predstava, a ovaj repertoar traje već od početka svijeta.«

Praizvedbom Golgote počela je suradnja Krleže, Gavelle i Babića, zahvaljujući kojoj se, uz podršku intendanta Benešića, K. afirmira ne više kao »najsmioniji« nego najvažniji i najcjenjeniji hrvatski dramatičar u međuraću. S druge strane, Drama HNK tim je predstavama dokazala kako je sposobna ispuniti scenske i glumačke zahtjeve barem dijela Krležinih tekstova. Unatoč tomu što do praizvedbe Lede nije bilo vidljivih nesuglasica između Krleže i kazališta, dramatičar koji se Bachu nudio za redatelja Michelangela udaljio se od teatra te 20-ih godina više nije želio izravno sudjelovati u radu na uprizorenjima svojih tekstova, niti s ansamblom dijeliti uspjeh ili neuspjeh predstave. Praizvedbu Golgote npr., proveo je podalje od pozornice; oprečno tadašnjim običajima, nikad, ni na opetovane pozive publike, nije izašao pred zastor. Štoviše, o kazalištu je u to doba pisao s izrazitom odbojnošću: »Ja (lično) zapravo ne volim ići u kazalište ni na predstave svojih vlastitih stvari. Onda više no ikada osjećam jasno kako gledalište imade mnogo dodirnih točaka sa štalom. Gledalište i štala razlikuju se samo po tome što u štali konji kopitima, a u gledalištu ljudi nogama jednako ustrajno biju o podove po čitave sate.« Valja upozoriti na to da se sličan sud o kazalištu može naći u tadašnjoj Krležinoj lektiri, u Nietzscheu: »U teatru se postaje narod, stado (...) farizej, idiot, vagnerijanac, tu vlada susjed, tu se postaje susjed.« Nakon Golgote praizveden je Vučjak (30. XII. 1923) sa I. Raićem (Horvat), V. Podgorskom (Marijana), N. Vavrom (Eva), D. Dujšinom (Lazar), H. Nučićem (Hadrović), B. Raškovićem (Pantelija), S. Petrovićem (Polugan), J. Papićem (Venger-Ugarković), T. Strozzijem (Strelec) i dr. Novinski su recenzenti o tekstu pisali veoma pohvalno; hvaljene su i glumačke kreacije Raića, Podgorske i Vavre te Babićeva sinteza realističkih i »simbolističkih« elemenata dekora (zidovi uredništva oblijepljeni naslovnim stranicama lista Narodna sloga, stol u intermecu oblikovan kao veliki bijeli mrtvački sanduk i sl.), a drama je dobila Demetrovu nagradu za 1923. Vučjak je i prvo Krležino djelo izvođeno izvan Zagreba: u ožujku 1924. dramski ansambl HNK gostovao je u Beogradu s četiri predstave, među kojima i Vučjakom; tekst i predstava izazvali su podijeljenu reakciju publike i kritike.

U Gavellinoj režiji i Babićevu dekoru na zagrebačkoj su pozornici praizvedene još dvije Krležine drame: Michelangelo Buonarroti (19. V. 1925) te Adam i Eva (29. V. 1925). U Michelangelu je naslovni lik tumačio F. Sotošek, koji je tom ulogom proslavio jubilej, Nepoznati i Papa bio je J. Papić, a u ostalim ulogama sudjelovali su gotovo svi tadašnji članovi Drame; u Adamu i Evi glumili su N. Vavra (Žena), I. Raić (Čovjek), D. Dujšin (Čovjek u crnom, Kelner) i dr. Demetrovu nagradu za 1925. dobio je Michelangelo. Dio kritike (M. Begović, S. Galogaža) hvalio je obje drame i izvedbe; drugi dio (V. Lunaček, V. Jurković) spočitavao je autoru, redatelju i scenografu »neautentičnost«, mahom u nebitnim potankostima. Tim je predstavama završilo prvo razdoblje Krležine prisutnosti na kazališnim pozornicama. Karakteriziraju ga ograničenost na zagrebački HNK, jaka politizacija predstava (zabrana, policijski nadzor), uplitanje vlasti u pripremanje i prikazivanje Krležinih drama, podijeljeni sudovi kritike (napose o značaju Krležina angažmana), iznimno zanimanje javnosti za praizvedbe, razmjerno dobar odziv publike koja je inače veoma slabo posjećivala izvedbe domaćih drama, te ekspresionistička gluma, režija i scenografija.

I Gavella i K. poslije su kritički pisali o tom razdoblju. Gavella je držao da Krležinim ranim tekstovima nije dao »adekvatan scenski život« jer je »materijalizirao (...) često i nepotrebno neke simboličke elemente, koji su kudikamo vidljivije živjeli u čistoj muzici teksta«, a K. je 1928. u Osijeku ocijenio da su mu rani tekstovi »propali« na pozornici jer ih je karakteriziralo »traženje takozvane radnje u sasvim krivom smjeru: u kvantitativnom«.

Do 1926. Krležine su se drame premijerno prikazivale samo u Zagrebu; 18. IV. 1926. održana je u Osijeku premijera Vučjaka, u režiji T. Tanhofera i scenografiji Đ. Petrovića, sa J. Martinčevićem u ulozi Horvata, te je tako počeo Krležin izlazak na druge kazališne pozornice.

Praizvedba drame U agoniji (HNK, Zagreb, 14. IV. 1928) označila je početak novog razdoblja u kazališnoj prezentaciji Krležinih tekstova; to je razdoblje trajalo do 1938. Predstavu, koja je obnovljena 1939. te se na repertoaru zadržala do 1941. a nakon II. svj. rata doživjela još nekoliko obnova na istoj pozornici, režirao je Krležin nekadašnji suučenik A. Verli, scenografski je opremio M. Trepše, a glavne likove tumačili su V. Podgorska (Laura), D. Dujšin (Križovec) i I. Badalić (Lenbach; poslije Badalićeve smrti ulogu je preuzeo M. Grković). Agonija je nagrađena Demetrovom nagradom za 1928, književni povjesničari smatraju da je taj tekst označio početak nove faze - »socijalno angažirane književnosti« (A. Flaker) ili »modernog objektivizma« (Lj. Maraković) - u hrvatskoj dramatici, a glumu Podgorske, Dujšina i Badalića kazališni kroničari drže uzoritom ne samo za glembajevski ciklus nego i za cijelo to razdoblje u našem teatru. A. Verli režirao je i Gospodu Glembajeve (praizvedba u zagrebačkom HNK 14. II. 1929), scenograf je bio Lj. Babić, a glumili su D. Dujšin (Leone), I. Badalić (Ignjat Glembay), B. Kraljeva (Angelika), H. Nučić (Silberbrandt), S. Petrović (Puba), M. Grković (Titus Andronicus) i dr; kao Barunica Castelli debitirala je Bela Krleža. Predstava se zadržala na repertoaru do 1939, nakon II. svj. rata također je nekoliko puta obnovljena. Tekst je dobio Demetrovu nagradu za 1929, ali je dio novinskih kritičara (R. Maixner, V. Jurković, P. von Preradović) žestoko napao autora zbog toga što »vojuje« protiv zagrebačkoga društva. Posljednja u glembajevskom ciklusu, Leda je praizvedena (HNK, Zagreb, 12. IV. 1930) u režiji I. Raića, koji je ujedno tumačio i Aurela, scenografija je Lj. Babića, a sudjelovali su T. Strozzi (Urban), B. Krleža (Melita), E. Hafner-Đermanović (Klara), M. Grković (Klanfar) i dr. Neprijeporno jedan od najboljih redateljskih i glumačkih interpretatora konverzacijskih drama i komedija, Raić je umješno postavio Ledu na pozornicu, ali Krležin pristup erotici, kritika braka kao legalizirane i društveno cijenjene prostitucije, »cinizam« i, ponad svega, predavanje o zagrebačkoj kazališnoj kritici održano u Glazbenom zavodu tri dana prije te praizvedbe izazvali su gnjevne prosvjede novinskih recenzenata (K. Mesarić, S. Tomašić, Lj. Maraković); tekst nije dobio Demetrovu nagradu.

U logoru je prva Krležina drama praizvedena izvan Zagreba (HNK, Osijek, 12. I. 1937). Redatelj i scenograf predstave bio je Đ. Petrović; glumili su V. Maričić (Horvat), M. Furijan (Gregor), J. Martinčević (Walter), M. Radovan (Agramer), P. Udović (Barunica) i dr. I ova je praizvedba, slično otkazanoj Galiciji i prikazanoj Golgoti u Zagrebu, izazvala političku napetost u gradu: križarska organizacija prijetila je opstrukcijom predstave, ljevičarski raspoloženi srednjoškolci pripremali su se za demonstracije, naoružana policija pratila je izvedbu s galerije. Incidenata međutim nije bilo, publika je prihvatila dramu, a mjesna kritika (M. Kovačić, E. Dirnbach) osudila autora zbog propagiranja ideja »koje hrvatskom narodu mogu samo škoditi« (D. Mucić). Premijerama drame U logoru u Banjoj Luci, Sarajevu i Skoplju (1937) te Beogradu (1938; djelo skinuto s repertoara nakon treće predstave na intervenciju Ministra prosvjete A. Korošeca) završilo je, obostrano poticajno, desetljeće Krležine ponude analitičko-realističkih konverzacijskih drama kazalištima i njihovih scenskih interpretacija. Značajka je tog razdoblja s jedne strane neprekidno širenje kruga kazališta zainteresiranih za Krležine dramske tekstove, a s druge strane ograničavanje njihova interesa na tri naslova iz glembajevskog ciklusa (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda) te dramu U logoru, koja im je stilski, generički i dramaturški veoma bliska. Uz Zagreb i Osijek, Krležina se djela premijerno izvode u Banjoj Luci (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, U logoru), Beogradu (U agoniji, Gospoda Glembajevi, U logoru), Ljubljani (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), Mariboru (U agoniji, Gospoda Glembajevi), Dubrovniku (Gospoda Glembajevi), Sarajevu (U logoru), Skoplju (U logoru) i Splitu (U agoniji) te Brnu (U agoniji, Gospoda Glembajevi), Bratislavi (U agoniji), Pragu (Gospoda Glembajevi, u preradbi Z. Rogoza) i Varšavi (U agoniji); režirali su ih B. Gavella (Beograd, Brno, Ljubljana, Maribor, Osijek), T. Tanhofer (Osijek, Split), S. Batušić (Dubrovnik), R. Pregarc (Maribor), V. Kosić (Banja Luka), H. Cankov (Beograd), Z. Rogoz (Prag) i dr.; Lauru su tumačile V. Podgorska (Zagreb), I. Pregarc, S. Severova i M. Danilova (Ljubljana) i dr., Barunicu Castelli B. Krleža (Zagreb i Beograd), M. Nablocka (Ljubljana) i dr., Križovca D. Dujšin (Zagreb), R. Plaović (Beograd) i dr., Leonea D. Dujšin (Zagreb), T. Tanhofer (Osijek), R. Plaović (Beograd), E. Kralj (Ljubljana), V. Skrbinšek (Maribor) i dr., Kadeta Horvata V. Maričić (Osijek), M. Milošević (Beograd) i dr.

Izazvan pisanjem dijela zagrebačkih novinskih kritičara, ponajviše R. Maixnera iz Obzora, koji se u osvrtu na praizvedbu drame Gospoda Glembajevi bavio više autorovim socijalnim podrijetlom, obrazovanjem i političkim opredjeljenjem nego tekstom i njegovom kazališnom izvedbom, K. se upustio u oštru estetičku i ideološku polemiku sa zagrebačkom kazališnom kritikom. Sukob je kulminirao spomenutim predavanjem u Glazbenom zavodu i tiskanjem knjige Moj obračun s njima (1932) te, s druge strane, nadasve negativnim recenzijama Lede, koja se unatoč tomu zadržala na repertoaru do 1937. Promjenu odnosa Krleže i kazališta, koja postaje evidentna tek u drugoj pol. 30-ih, književni povjesničari nerijetko dovode u izravnu vezu s tim sukobom, previđajući pri tome činjenicu da je K. i nakon njega intenzivno radio na preradbama mladenačkih dramskih tekstova za knjigu Legende (1933), kao i na drami U logoru (1934; tekst nije preradba Galicije nego nova ratna drama), a od dramskog rada i suradnje s kazalištima odustao je tek u drugoj pol. 30-ih godina; niz kazališta je pak premijerno izvodio i/ili obnavljao četiri njegova dramska teksta sve do 1938. Krležin »obračun s njima« neprijeporno nije samo osobna polemika s nekolicinom kazališnih kritičara nego spor oko temeljnih ideoloških, dramaturških i estetičkih pitanja, ali je pogrešno pridavati mu zbog toga značaj Krležina konačnog raskida sa svakim teatrom. Slično polemici sa J. Bachom, i ovdje je riječ o kritičkoj negaciji jednoga (politički i društveno afirmativnoga) kazališta sa stajališta drugoga (politički i društveno subverzivnoga), a ne o posvemašnjoj negaciji teatra kao umjetnosti.

God. 1939. počinje razdoblje postupnog uklanjanja Krležinih dramskih tekstova iz kazališta; do 1941. reprizno se izvode samo prije postavljena djela iz ciklusa o Glembajevima, napose drama U agoniji, koju glumci, redatelji i kazališni kritičari najčešće tumače kao »psihološki dijalog« bez vidljivoga socijalnog angažmana, ali obnova i novih premijera više nema. Na promjenu odnosa Krleže i kazališta vjerojatno je utjecao intenzivniji Krležin rad na poeziji (Balade Petrice Kerempuha), prozi (Na rubu pameti, Banket u Blitvi) i esejistici - ako je okretanje drugim književnim vrstama uzrok, a ne posljedica - ali i pooštrena cenzura koja je u to doba zabranjivala postavljanje djela s »tendencijom protiv aktualnoga političkog kursa« (približavanje silama Osovine) i unutrašnjega društvenog, gospodarskog, političkog, nacionalnog i kulturnog uređenja Kraljevine Jugoslavije.

U razdoblju od travnja 1941. do prosinca 1945. ne izvode se više ni reprize Krležinih drama. Istina, K. je u ratnome teatru bio prisutan kao pjesnik, ali više slučajem, ili po inerciji. Tako su članovi partizanskih kazališnih družina (V. Afrić, M. Šerment, D. Krča i dr.) u svoje recitale zgodimice uvrštavali i njegove stihove, pokatkad tajeći ime autora zbog kritika koje mu je upućivalo rukovodstvo Komunističke partije, a nekoliko njegovih pjesama recitirano je i na priredbi održanoj u travnju 1941. na pozornici Maloga kazališta u Zagrebu. Između dramskoga kazališta i Krleže, dramatičara u ratnim godinama, međutim, nema ni izravne ni posredne suradnje.

Vraćanje Krležinih dramskih tekstova na kazališne pozornice, motivirano podjednako politički, ideološki i estetički, počelo je premijerom Gospode Glembajevih u Splitu (HNK, 1. XII. 1945). Predstavu je režirao T. Tanhofer, koji je tumačio i Leonea, scenografski ju je opremio V. Janševski, a glumili su A. Šoljak (Ignjat Glembay), I. Tanhofer (Barunica Castelli), V. Elegović (Angelika), B. Mešeg (Puba) i dr. Sljedeće su godine Gospodu Glembajeve režirali H. Klajn i D. Gošić (Beograd, Narodno pozorište), B. Stupica (Ljubljana, Slovensko narodno gledališče), Đ. Petrović (Zagreb, HNK) i J. Kulundžić (Novi Sad, Srpsko narodno pozorište). U predstavama su sudjelovali mnogi glumci i glumice što su se u 30-im godinama afirmirali kao vrsni tumači složenih i glumački zahtjevnih likova iz glembajevskoga kruga, npr. D. Dujšin (Ignjat Glembay, Zagreb), M. Grković (Ignjat Glembay, Zagreb), T. Strozzi (Leone, Zagreb), V. Skrbinšek (Leone, Beograd), B. Krleža (Barunica Castelli, Zagreb), D. Milošević (Barunica Castelli, Beograd), S. Severova (Barunica Castelli, Ljubljana), R. Plaović (Leone, Beograd). Na pozornice se 1946. vratila i drama U agoniji; B. Stupica režirao ju je u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče) i Beogradu (Narodno pozorište), V. Bek u Varaždinu (Narodno kazalište »August Cesarec«), A. Štimac u Rijeci (Narodno kazalište »Ivan Zajc«) i J. Jeremić u Vršcu (Narodno pozorište »Sterija«). Glavne likove tumačili su istaknuti glumci i glumice: u Ljubljani M. Danilova i S. Severova (Laura), V. Skrbinšek i B. Stupica (Križovec), I. Levar i S. Sever (Lenbach) i M. Nablocka (Madeleine); u Beogradu S. Severova (Laura), B. Drnić (Križovec), Lj. Jovanović (Lenbach) i Lj. Bobić (Madeleine); u Rijeci M. Cmobori (Laura), V. Starčić (Križovec), A. Štimac (Lenbach) i Z. Nikolić (Madeleine). Do. 1950. Krleža je za kazališta u Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji i Srbiji autor samo tih dvaju dramskih tekstova koje kritika više ne čita kao obiteljske drame i »psihološke dijaloge švedske škole«, niti kao autorov osobni »obračun« s uskim, zatvorenim krugom zagrebačkih »patricija« nego kao vjeran realistički prikaz »glembajevske truleži« (M. Mađarević) koja je duševno i tjelesno rastočila svekoliku građansku klasu. Krajem 40-ih godina dramu U agoniji, uz već spomenute redatelje, na pozornice postavljaju T. Tanhofer (Split, 1947), H. Tomašić (Osijek, 1947), B. Drnić (Niš, 1947), V. Kosić (Sarajevo, 1947), H. Nučić (Zagreb, 1947) i M. Kronić (Sombor, 1948), a Gospodu Glembajeve A. Štimac (Rijeka, 1948), B. Špoljar (Osijek, 1949) i A. Ognjanović (Šabac, 1948). Lauru su tumačile I. Tanhofer i M. Borska (Split), S. Sirek (Osijek), J. Đačić (Sarajevo), V. Podgorska (Zagreb), E. Gerner (Sombor) i dr., Križovca T. Tanhofer (Split), T. Strozzi (Split, Zagreb i Sombor) i dr., Lenbacha K. Bulić i V. Hladić (Split), A. Alliger (Osijek), S. Pašalić (Sarajevo), H. Nučić (Zagreb), J. Martinčević (Zagreb) i dr., Leonea A. Štimac (Rijeka), A. Alliger (Osijek) i A. Ognjanović (Šabac), Ignjata Glembaya V. Hladić (Rijeka), A. Gavrilović (Osijek) i I. Erman (Šabac) te Barunicu Castelli V. Misita (Rijeka), M. Ercegović (Osijek) i M. Jevtić (Šabac).

Obnovom Vučjaka u Zagrebu (HNK, 4. XII. 1950) dvama tekstovima što su ih tadašnje kazališne uprave i kritika držale prikladnima za izvođenje pridružilo se još jedno djelo koje se također čitalo kao realistička (s prihvatljivim elementima fantastike) analiza društvenih, političkih i ideoloških tenzija u međuratnoj gradskoj i seoskoj sredini. Predstavu je režirao B. Gavella, scenograf je bio K. Tompa, a glumili su D. Krča (Krešimir Horvat), V. Podgorska (Marijana), S. Sirek (Eva), S. Lasta (Polugan), V. Bek (Venger-Ugarković), H. Nučić (Hadrović), A. Kraljević (Lazar) i dr. Isti redatelj i scenograf postavili su Vučjaka i u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče), sa D. Bitencom (Krešimir Horvat), V. Juvanovom i V. Levstikovom (Marijana), M. Danilovom i M. Kačičevom (Eva), I. Jermanom (Polugan), S. Severom (Venger-Ugarković), S. Potokarom (Hadrović), J. Županom (Lazar) i dr. God. 1953. P. Dinulović je režirao Vučjaka, s promijenjenim krajem, dopisanim posebno za tu predstavu, u Beogradskome dramskom pozorištu; scenograf mu je bila N. Šišova, nastupali su M. Viktorović (Krešimir Horvat), O. Marković i T. Đuričko (Marijana), O. Ivanović i K. Jovanović (Eva), M. Paskaljević (Polugan) i dr.

Leda se posljednja iz glembajevskoga dramskog ciklusa vratila na kazališne pozornice; prvi ju je u Rijeci režirao A. Štimac (Narodno kazalište »I. Zajc«, 19. XI. 1951), zatim J. Dolar u Mariboru (Slovensko narodno gledališče, 1952), B. Gavella u Zagrebu (HNK, 1953), B. Stupica u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1953), A. Ognjanović u Novom Sadu (Srpsko narodno pozorište, 1953) i Šapcu (Narodno pozorište, 1954), B. Mešeg u Osijeku (HNK, 1953) i T. Strozzi u Splitu (HNK, 1953). Uz glumice i glumce što su sudjelovali u prvim poslijeratnim premijerama drama Gospoda Glembajevi i U agoniji (npr. B. Krleža, M. Crnobori, V. Elegović, E. Gerner, T. Strozzi, M. Grković, K. Bulić, J. Martinčević), u glavnim ulogama nastupali su M. Oremović (Klara, Zagreb), E. Dragman (Melita, Zagreb), M. Stupica (Melita, Beograd), E. Bortolazzi (Melita, Novi Sad), Lj. Ravasi (Klara, Rijeka), V. Staričić (Aurel, Beograd i Split), M. Milošević (Urban, Beograd) i dr.

Unatoč podvostručenju broja izvođenih tekstova i njihovu uvrštavanju na repertoare gotovo svih profesionalnih kazališta u Hrvatskoj i Jugoslaviji - napose 1953, prigodom obilježavanja Krležine obljetnice - nije se znatnije promijenio odnos kazališta i kazališne kritike spram Krleže i njegovih drama; Vučjak, U agoniji, Gospoda Glembajevi i Leda, jedine drame izvođene u tom razdoblju, čitaju se podosta površno, kao moralna i politička osuda »dezorijentiranih intelektualaca« i degeneriranoga građanskog staleža, npr. ovako: »,Gnjile narančeʻ na zidu, taj gnjilež, promiskuitet i amoralnost po salonima razgolićeni su u ,Ledi‘ do najintimnijih motiva i gesta njihovih stanovnika« koji »na dnu sve podređuju histeričnoj maniji da zadrže ili osvoje sredstva za bogati parazitski život« (Z. Matetić).

Promijenio se, međutim, Krležin odnos spram kazališta. U povodu 400. obljetnice Tirene M. Držića (1948), K. je tiskao, pod naslovom O našem dramskom répertoireu, esej o »južnoslovjenskom repertoaru, koji treba da panoramski obuhvati čitavu našu scensku produkciju kroz vjekove«. Dramsku tradiciju u tom tekstu nije analizirao kao povjesničar književnosti pa ni kao neformalni državni dramaturg koji propisuje repertoar svim kazalištima, nego kao dramatičar i kritičar što je nakanio sastaviti svojevrsnu antologiju uzora u duhu kojih valja pisati za suvremeno kazalište; tu mu se »pučki« mentalitet velikih komediografa M. Držića, J. Sterije Popovića i B. Nušića činio mnogo poticajnijim od Gundulićeva i Vojnovićeva »aristokratizma« ili »medijevalnog kraljevskog samodržavlja« niza hrvatskih i srpskih romantičara. Dopunom Vučjaka 1953. Krleža je, nakon petnaestogodišnjeg prekida, ponovno pokazao veće zanimanje za uprizorenja vlastitih tekstova i pripravnost da na tom poslu izravno surađuje s kazalištima.

Važan pomak u scenskoj prezentaciji Krležinih tekstova zbio se 1954. i 1955. na pozornicama dvaju teatara: Zagrebačkoga dramskoga kazališta (od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«) i Beogradskoga dramskog pozorišta. S ansamblom tek osnovanoga Dramskoga kazališta, B. Gavella je postavio drame U logoru (zbog preuređenja zgrade nekadašnjega Maloga kazališta, premijera održana u Subotici, 22. III. 1954; prvi put u Zagrebu 28. VI. 1954, na sceni HNK) i Golgota (premijera također u Subotici, 23. III. 1954; prvi put u Zagrebu 30. X. 1954, na vlastitoj sceni). Dekor je za obje predstave oblikovao K. Tompa, a uloge su tumačili D. Krča (Kadet Horvat i Pavle), S. Lasta (Gregor i Kristijan), D. Tadić (Walter i Vojnik), I. Šubić (Lukač, poslije Walter i Ksaver), T. Lonza (Jankovich i Andrej), J. Marotti (Agramer i Vojnik), M. Šerment (Podravec i Nadglednik), Z. Rogoz (De Malocchio), V. Bek (Doktor) i dr. U Beogradskome dramskom pozorištu M. Dedić je, surađujući s koscenografom D. Ristićem, opremio i režirao praizvedbu triju Krležinih ranih tekstova: Kraljeva i Maskerate (prvi put prikazani na gostovanju u Ljubljani, 26. V. 1955) te Kristofora Kolumba (Beograd, 5. X. 1955). Maskerata, sa O. Marković (Kolombina), V. Stojiljkovićem (Pierrot) i M. Volićem (Don Quixote), prošla je nezapažena a »koncertna« izvedba Kraljeva (glumci R. Marković, J. Janićijević, M. Viktorović, M. Paskaljević, Z. Ferenčić i dr. te glumice T. Lukijanova, K. Jovanović i dr. čitali su replike dramskih osoba stojeći za notnim stalcima s tekstom, a dva »naratora« izgovarala su didaskalije) ocijenjena je kao primjerena tekstu koji je tadašnja kritika držala prije svega vrijednom »literaturom«, ali se s dobrim razlozima postavlja pitanje o tome može li se predstavi koja »samo u jednom svom elementu udovoljava (kazališnim) kriterijima: korištenju glumačke riječi« priznati »atribut kazališnog čina« (D. Gašparović), ili praizvedbom Kraljeva valja držati izvedbu u Varaždinu (Narodno kazalište »August Cesarec«, 28. XII. 1957), u režiji S. Andresa, sa M. Draškovićem (Janez), M. Sagnerom (Štijef), B. Lončar (Anka), F. Lesarom (Herkul) i dr., ili čak predstavu Studentskoga eksperimentalnoga kazališta, u režiji B. Jerkovića (Zagreb, na sceni Dramskoga kazališta, 6. VI. 1959). Kristofor Kolumbo ocijenjen je, međutim, kao vizualno dojmljiva predstava, a zapažena je i glumačka kreacija Lj. Tadića (Admiral).

Dvije zagrebačke premijere i tri beogradske praizvedbe, unatoč spomenutim dvojbama, označile su početak novog razdoblja u scenskoj prezentaciji Krležinih djela. U tom razdoblju što je trajalo sve do sredine 70-ih godina, kazališta su sustavno postavljala na pozornicu ne samo one Krležine drame koje se u prvom poratnom desetljeću nisu izvodile iz ideoloških razloga, naime drame u kojima kritika građanskog društva nije bila izrečena na način i u formi što ih je sankcionirala »normativna estetička doktrina socijalističkog realizma« (A. Flaker), nego i dramske, prozne i pjesničke tekstove koje su redatelji, scenografi i glumci u svim prijašnjim razdobljima držali »tehnički neizvedivima« i/ili »ne-dramatičnima«. Tako su od sredine 50-ih do sredine 70-ih godina Maskeratu režirali S. Andres u Varaždinu (Narodno kazalište »A. Cesarec«, 1957), J. Đačić u Sarajevu (Kamerni teatar 55, 1962), B. Jerković u Zadru (Narodno kazalište, 1962), Šibeniku (Narodno kazalište, 1963) i Zagrebu (Gradsko kazalište »Komedija«, 1967), Ž. Orešković u Mostaru (Narodno pozorište, 1963), M. Belović u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1963) i T. Tanhofer u Splitu (HNK, 1964); Salomu M. Belović u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1963), T. Tanhofer u Splitu (HNK, 1964) i B. Jerković u Zagrebu (Gradsko kazalište »Komedija«, 1967); Kraljevo, uz spomenute S. Andresa i B. Jerkovića, D. Radojević u Zagrebu (Dramsko kazalište, 1970); Adama i Evu J. Đačić u Sarajevu (Kamerni teatar 55, 1962), B. Jerković u Zadru (Narodno kazalište, 1962) i Šibeniku (Narodno kazalište, 1963), Ž. Orešković u Mostaru (Narodno pozorište, 1963), B. Mrkšić u Varaždinu (Narodno kazalište »A. Cesarec«, 1967), B. Mešeg u Osijeku (Miniteatar, 1968) i L. Vindakijević u Zagrebu (Umjetnička grupa SG7, 1970); Kristofora Kolumba J. Lešić u Novom Sadu (Srpsko narodno pozorište, 1963), T. Durbešić u Zenici (Narodno pozorište, 1972) i G. Paro u Dubrovniku (Ljetne igre, 1973); Michelangela Buonarrotija B. Jerković u Banjoj Luci (Narodno pozorište Bosanske krajine, 1974); Hrvatsku rapsodiju Lj. Georgievski u Zenici (Narodno pozorište, 1974) i M. Međimorec u Zagrebačkom kazalištu mladih (1975). Roman Na rubu pameti dramatizirala je V. Crvenčanin te tu dramatizaciju režirala u Banjoj Luci (Narodno pozorište Bosanske krajine, 1964), Puli (Istarsko narodno kazalište, 1965), Somboru (Narodno pozorište, 1969) i Subotici (Narodno pozorište, 1973); istu su dramatizaciju režirali M. Milošević u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1963) i Splitu (HNK, 1967), Ž. Orešković u Mostaru (Narodno pozorište, 1964), G. Mirković u Nišu (Narodno pozorište, 1965), L. Tomašić u Rijeci (Narodno kazalište »I. Zajc«, 1965) i dr., a poglavlje Lamentacija Valenta Žganca adaptirao je i režirao M. Međimorec (Zagreb, Teatar &TD, 1974). Povratak Filipa Latinovicza dramatizirali su i režirali T. Strozzi u Splitu (HNK, 1963) i V. Crvenčanin u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1970). Balade Petrice Kerempuha, koje od 40-ih godina recitira niz glumaca (V. Afrić, M. Šerment, Z. Crnković i dr.), M. Škiljan postavio je kao scenski spektakl u Zagrebu (HNK, 1969). Nakon Zagrebačkoga dramskoga kazališta, dramu U logoru izvode ansambli u Nišu (1955), Osijeku (1957), Somboru (1960), Zenici (1963) i Beogradu (1964), a Golgota ponovno privlači (razmjerno slabu) pozornost tek 70-ih godina, kad je režiraju V. Mihaly u Subotici (Narodno pozorište, 1973), B. Jerković u Zagrebu (Kazališna radionica »Rade Končar«, 1973), M. Giricz u Segedinu (Nemzeti Színház, 1974) i Lj. Georgievski u Prištini (Pokrajinsko narodno pozorište, 1974). Vučjak je u tom razdoblju uprizoren dvadesetak puta; režirali su ga I. Marton (Osijek, HNK, 1956), M. Merle (Pula, Istarsko narodno kazalište, 1959), A. Muradbegović (Banja Luka, Narodno pozorište Bosanske krajine, 1959), J. Korenić (Zenica, Narodno pozorište, 1961), I. Fici (Vinkovačko kazalište, 1961), M. Topolovački (Subotica, Narodno pozorište, 1964), V. Vukmirović (Rijeka, Narodno kazalište »I. Zajc«, 1968), I. Kunčević (Split, HNK, 1973), Ž. Orešković (Novi Sad, Srpsko narodno pozorište, 1974), D. Radojević (Beograd, Jugoslovensko dramsko pozorište, 1974), P. Šarčević (Varaždin, Narodno kazalište »A. Cesarec«, 1975) i dr.

Unatoč porastu zanimanja za Krležinu ranu dramatiku i njegove pripovjedne i pjesničke tekstove, koji bilježimo poslije spomenutih izvedaba drama U logoru i Galicije (1954) te Maskerate, Kraljeva i Kristofora Kolumba (1954), tri drame iz ciklusa o Glembajevima ostale su najizvođenije i u tom razdoblju; prevedene na albanski, češki, madžarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovenski i talijanski, premijerno se izvode i obnavljaju u mnogim kazalištima. O kontinuitetu interesa za te drame ponajviše govore podaci o broju izvedaba: u prvom poslijeratnom desetljeću Agonija je uprizorena više od dvadeset puta, Glembajevi petnaestak puta, a Leda desetak; od jeseni 1954. do proljeća 1975. drame U agoniji i Gospoda Glembajevi postavljene su na hrvatske i druge pozornice svaka po tridesetak puta, a Leda više od dvadeset puta. Glumice i glumci zagrebačkoga HNK Agoniju su izvodili u režiji T. Tanhofera (1959), G. Para (1969) i V. Gerića (1969), Gospodu Glembajeve u režiji M. Perkovića (1960) i V. Gerića (1974), a Ledu u režiji B. Stupice (1962) i P. Šarčevića (1972). U Splitu 50-ih i 60-ih godina sve tri drame glembajevskog ciklusa režirali su prvo T. Strozzi (Leda, 1954; U agoniji 1956; Gospoda Glembajevi, 1957) pa T. Tanhofer (U agoniji, 1959; Gospoda Glembajevi, 1961; Leda, 1963). Osječko kazalište, koje je 1953. uprizorilo cijeli ciklus u režiji I. Martona (U agoniji), B. Mešega (Leda) i H. Tomašića (Gospoda Glembajevi), od glembajevskih drama obnovilo je samo Agoniju u režiji H. Tomašića (1963. i 1968). U Varaždinu je B. Špoljar režirao Gospodu Glembajeve (1955), T. Strozzi Agoniju (1965) i Ledu (1969), a P. Šarčević Agoniju (1974). Na dubrovačku pozornicu dramu U agoniji postavio je 1957. T. Tanhofer, a Ledu 1963. D. Šošić. Redatelj A. Štimac uprizorio je Gospodu Glembajeve (1959) i Ledu (1974) s ansamblom Hrvatske drame Narodnoga kazališta »I. Zajc« u Rijeci, a N. Scaglia Ledu (1962) s ansamblom Talijanske drame. Dramu U agoniji i (rjeđe) komediju Leda, za izvedbu kojih dostaju manji glumački ansambli, u 50-im i 60-im godinama na repertoaru su imala gotovo sva pokrajinska i gradska kazališta u Hrvatskoj (Pula, Šibenik, Zadar, Virovitica i dr.). Izvan Hrvatske, najmanja se pozornost posvećivala Ledi, veća Agoniji, koju su režirali V. Skrbinšek u Mariboru (Slovensko narodno gledališče, 1958), T. Strozzi u Mostaru (Narodno pozorište, 1958), B. Stupica u Beogradu (Narodno pozorište, 1959) i Budimpešti (Madách Kamaraszínház, 1964), R. Plaović u Skoplju (Makedonski narodni teater, 1960), F. Jamnik u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče, 1963. i 1965), T. Tanhofer u Beogradu (Jugoslovensko dramsko pozorište, 1965), B. Jerković u Banjoj Luci (Narodno pozorište Bosanske krajine, 1974) i dr., a iznimno veliku pozornost privlačila je samo drama Gospoda Glembajevi; čitajući je prije svega kao Krležin obračun s konzervativnim i degeneriranim zagrebačkim građanskim staležom, režirali su je R. Plaović u Skoplju (1955), B. Stupica u Budimpešti (1958), Łódźu (1959) i Beogradu (1962), V. Hudeček u Pragu (1960), Kolínu (1963) i Beču (1974), R. Hasselbrink u Grazu (1965), M. Fotez u Sarajevu (1969), M. Maričić u Beogradu (1973), G. Reeves u Düsseldorfu (1973), V. Milčin u Skoplju (1974), M. Belović u Moskvi (1974) i dr. Leonea su u tom razdoblju tumačili: I. Milčin (Skoplje, 1955), S. Komnenović (Split, 1957. i 1961), T. Strozzi (Split, 1957), V. Maričić (Rijeka, 1959), V. Drach (Zagreb, 1960. i 1974), V. Pantelić (Beograd, 1962), P. Baničević (Beograd, 1973), J. Jakovljev (Moskva, 1974) i dr., Barunicu Castelli: M. Boškova (Skoplje, 1955. i 1974), S. Severova (Split, 1957), I. Tanhofer (Split, 1957. i 1961), B. Krleža (Zagreb, 1960), K. Jovanović (Beograd, 1962), J. Asić (Subotica, 1965), M. Danira (Sarajevo, 1969), M. Stupica (Beograd, 1973), N. Rošić (Zagreb, 1974) i dr., Ignjata Glembaya: I. Džuvalekovski (Skoplje, 1955), F. Majetić (Banja Luka, 1956), B. Buljan (Split, 1957. i 1961), Lj. Jovanović (Split, 1957), J. Martinčević (Rijeka, 1959), E. Kutijaro (Zagreb, 1960), P. Tasovac (Beograd, 1962), S. Pašalić (Sarajevo, 1969), Lj. Tadić (Beograd, 1973), I. Milčin (Skoplje, 1974), T. Lonza (Zagreb, 1974) i dr., Lauru: M. Danira (Split, 1956), S. Severova (Split, 1956; Maribor, 1958; Beograd, 1959; Ljubljana, 1963. i 1965), I. Tanhofer (Split, 1959), E. Dragman (Zagreb, 1959), M. Župan (Zagreb, 1959. i 1969), J. Asić (Subotica, 1961), K. Tolnay (Budimpešta, 1963), R. Lorković (Osijek, 1963. i 1968), M. Crnobori (Beograd, 1965), N. Rošić (Zagreb, 1969) i dr., Križovca: B. Drnić (Split, 1956; Beograd, 1959), T. Strozzi (Split, 1956), V. Skrbinšek (Maribor, 1958; Ljubljana, 1963), S. Komnenović (Split, 1959), J. Dijaković (Zagreb, 1959), I. Milčin (Skoplje, 1960), M. Gavrilović (Osijek, 1963), S. Žigon (Beograd, 1965), J. Gregorin (Zagreb, 1959; Osijek, 1968), T. Lonza (Zagreb, 1969), Z. Crnković (Zagreb, 1969) i dr., Lenbacha: J. Martinčević (Split, 1956), Lj. Jovanović (Split, 1956; Beograd, 1959), B. Buljan (Split, 1959), T. Strozzi (Zagreb, 1959), I. Džuvalekovski (Skoplje, 1960), S. Sever (Ljubljana, 1963. i 1965), I. Munjin (Osijek, 1963. i 1968), V. Starčić (Beograd, 1965), F. Šovagović (Zagreb, 1969), V. Drach (Zagreb, 1969) i dr. Iz podataka je vidljivo da je najagilniji kazališni tumač glembajevskoga ciklusa bio T. Strozzi, koji je sve tri drame režirao u nekoliko kazališta te u njima preuzimao uloge Leonea, Križovca, Lenbacha i Urbana.

Da K. međutim nije bio zadovoljan dobrim dijelom tadašnjih kazališnih i književnih interpretacija Agonije, Gospode Glembajevih i Lede, pokazuje ova izjava P. Matvejeviću: »Uobičajilo se danas o likovima iz trilogije (...) govoriti kao o nitkovima, o zločincima, o bludnicima, a ja sam se usudio već davno skromno primijetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako ,odiozne glembajevštineʻ, naslijedili bili bismo jednu zamjetnu civilizaciju, što nažalost nije bio slučaj.«

Jačinu i opseg zanimanja za Krležine dramske i druge tekstove u tom su razdoblju vjerojatno odredile dvije stvari. S jedne strane, 50-ih, 60-ih i 70-ih godina glorificirao se Krležin kulturni i umjetnički rad. Povjesničari i nastavnici književnosti te književni i kazališni kritičari držali su ga najboljim našim dramatičarom, ne samo piscem dviju-triju velikih drama nego tvorcem promišljeno oblikovana i cjelovita dramskog opusa. Kazališta su pak, ne dovodeći u pitanje takvu ocjenu, prešutno preuzela obvezu da kvalitetnim i atraktivnim uprizorenjima dokažu kako su Bachove i slične tvrdnje o »neizvedivosti« Krležina ranog teatra bile samo jedna u nizu velikih kulturnih zabluda. S druge strane, zanimanje za dramske tekstove koje je autor 1928. nazvao »traženjem takozvane dramske radnje u sasvim krivom smjeru: u kvantitativnom« stoji u izravnoj vezi s dominantnom kazališnom poetikom tih godina, kad se govorilo o »kolektivnom kazalištu«, »teatru tijela«, »otvorenom kazalištu«, »ambijentalnom kazalištu« i sl. U to se doba, naime, »transformacija« pisanoga u uprizoreni tekst koju E. Fischer-Lichte naziva »strukturalnom« (jer polazi od složenijih substruktura u pisanom tekstu, npr. lika, radnje, prizora, te tekst razlaže na »sub-tekstove« kao manje, pojedinačine cjeline koje se »transformiraju« u odgovarajuće scenske substrukture), povukla pred tzv. »globalnom transformacijom« (koja polazi od značenja drame kao nedjeljive cjeline te predstavu, shvaćenu također kao nedjeljivu cjelinu, oblikuje sukladno tom značenju). Tako su i u dobrom dijelu naših kazališta cjelina teksta i kazališni ansambl (predvođen redateljem) kao njegov skupni tumač potisnuli u drugi plan izvođačku osobnost glumca, koji je postao »član kolektiva« i/ili »realizator« redateljevih zamisli, i dramski lik, a izgovorena riječ - koja je za Krležu čak i u Legendama primarni nosilac značenja - postala je samo jedan od elemenata kompleksnoga »teksta predstave«. Krležina dramska djela, poglavito ona u kojima je uočljiv jači ili slabiji otklon od realističke dramaturgije (artistički dramoleti, scenske »vizije« i »fantazije«, tri stilski eklektične drame), i roman Na rubu pameti pokazali su se veoma poticajnima za niz redatelja, scenografa i »glumačkih kolektiva« u 60-im i 70-im godinama pa nekoliko tadašnjih uprizorenja Krležinih tekstova neprijeporno ulazi u krug predstava što su unijele najveće promjene u kazališni stil, shvaćanje režije, glume i oblikovanja ne samo pozorničkoga nego cijeloga kazališnog prostora. Kraljevo, u režiji D. Radojevića i dekoru Z. Boureka, sa P. Kvrgićem, J. Marottijem, S. Sokolović-Bertok, K. Zidarićem, D. Krčom, M. Kohn, N. Subotić, Lj. Gener, Z. Heršak, I. Appelt, M. Vojkovićem i dr., bilo je primjerna »kolektivna« predstava u kojoj su svi glumci neprekidno boravili na pozornici i bili podjednako aktivni bez obzira na velike razlike u broju i opsegu replika. G. Paro režirao je Kristofora Kolumba, sa B. Bobanom (Admiral) i dr., »ambijentalno«, na adaptiranom brodu, replici karavele »Santa Maria« što ju je izradio M. Račić, a publiku i ansambl sjedinio je, na način Kazališta kruha i lutke P. Schumanna, u završnom prizoru diobe vina i ribe. U režiji istog redatelja pet činova Areteja prikazivalo se »procesijski«, na pet sukcesivnih pozornica oko tvrđave Bokar i na njoj, ali u dvije glumačke podjele što su slijedile jedna za drugom s razmakom koji je omogućio da se u jednom segmentu predstave postigne i simultanost analognih zbivanja na terasi hotela »XX Century« (1. podjela, pozornica na terasi tvrđave) i u atriju Aretejeva stana (2. podjela, pozornica u unutrašnjosti tvrđave). B. Jerković i scenograf Lj. Petričić izabrali su za prikazivanje Golgote tvorničku halu, ponajviše radi toga da političke poruke teksta dopru do radničke publike, ali i radi sukladnosti »mjesta izvedbe« i »mjesta radnje«; nastupali su P. Kvrgić (Kristijan), D. Mitrović (Ksaver), D. Meštrović (Pavle), Š. Guberina (Doktor), A. Rumora (Andrej) i dr. Stihove Balada Petrice Kerempuha, koje su kazivali, boraveći uglavnom na prosceniju, Z. Crnković, V. Drach, Lj. Galic, I. Serdar, F. Šovagović i K. Valentić, redatelj M. Škiljan, scenograf A. Augustinčić i koreografkinja M. Broš »ilustrirali« su impresivnim »živim slikama« u dubini pozornice. U nizu uprizorenja dramatizacije romana Na rubu pameti, društvo što je izopćilo Doktora, kojeg su tumačili Lj. Tadić (Beograd, 1963), A. Ćejvan (Banja Luka, 1964), S. Šestak (Rijeka, 1965), M. Tripković (Split, 1967) i dr., i Jadvigu, koju su glumile M. Crnobori (Beograd, 1963), N. Stazić (Mostar, 1964), M. Sasso (Rijeka, 1965), A. Stanojević (Sombor, 1969) i dr., scenski je nastupalo kao zbor koji je govorio unisono i stilizirano se kretao u ritmu replika.

Potaknut pojačanim zanimanjem kazališta za njegov dramski opus i odjecima predstava u javnosti, s kojima često nije bio zadovoljan, i K. je u tom razdoblju ponovno intenzivnije pisao za scenu. Kazalištima je predao dva nova teksta - dramske »fantazije« Aretej i Put u raj - te niz dopuna i preradbi starijih tekstova. Aretej je praizveden u Zagrebu (HNK, 28. XII. 1959) u režiji M. Perkovića i dekoru Lj. Babića; glumili su E. Kutijaro (Aretej), B. Krleža (Livija Ancila i Klara Anita), J. Dijaković (Kajo Anicije i Barun van der Blooten), M. Grković (Morgens), T. Strozzi i A. Ćejvan (Apatridi) i dr. Kazalište je dugo i pomno radilo na Krležinu novom tekstu, uoči praizvedbe tiskan je niz najava i intervjua s autorima i izvođačima, predstava je održana kao izniman kulturni i društveni događaj, uz prisutnost republičkih i gradskih političkih čelnika, ali je kritika i publika nisu prihvatile; prigovori su se manjim dijelom odnosili na tekst (ponajviše zbog opsega i esejističkih ekskurza u medicinu), a većim dijelom na režiju, scenografiju i glumu. Areteja je istodobno u Beogradu režirao B. Stupica (Narodno pozorište, 29. XII. 1959) sa V. Pantelićem (Aretej), M. Danirom (Livija Ancila i Klara Anita), Lj. Jovanovićem (Kajo Anicije i Barun van der Blooten), R. Plaovićem (Morgens), B. Drnićem i M. Pužićem (Apatridi) i dr., a zakratko i S. Jan u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče, 12. II. 1960), sa S. Severom (Aretej), D. Počkaj i S. Severovom (Livija Ancila i Klara Anita), B. Kraljem (Kajo Anicije i Barun van der Blooten), V. Skrbinšekom (Morgens), J. Součekom i J. Jermanom (Apatridi) i dr. Stupičina je redateljska interpretacija ocijenjena kao bolja, dinamičnija od Perkovićeve, ali prva cjelovita i relevantna kazališna prezentacija Krležine »legende o sv. Ancili« bila je spomenuta »procesijska« izvedba na Dubrovačkim ljetnim igrama (20. VIII. 1972), u kojoj su nastupali T. Lonza i M. Martinović (Aretej), N. Rošić i M. Podrug-Kokotović (Livija Ancila i Klara Anita), I. Kadić i K. Zidarić (Kajo Anicije i Barun van der Blooten), B. Pleša i R. Marković (Morgens), R. Bašić i V. Stojiljković (Apatrid A), B. Boban i Đ. Jelisić (Apatrid B) i dr. Put u raj također je praizveden u Zagrebu (HNK, 25. X. 1973); režirao ga je D. Radojević, scenograf je bio D. Turina, a glumili su: V. Drach (Bernardo), J. Ličina (Orlando), M. Šegrt (Mladi Bernardo), V. Kapural (Primarijus), A. Hercigonja (Solvejga), Z. Zoričić (Kadet Riesling), S. Violić (Hijacinta), Lj. Galic (Zastavnik Bandera), I. Kadić (Fratar), J. Dijaković (Ritmajstor Bramarbas) i dr. Druga kazališta tada nisu pokušala provjeriti točnost Krležine napomene da je taj scenarij pisan »i za normalnu pozornicu«.

Unatoč tomu što se Krležine dopune i preradbe starijih tekstova u tom razdoblju ne mogu tumačiti samo iz njegovih odnosa s kazalištem nego su uvjetovane i razumijevanjem »stvaralačkog čina i djela, prema kojem je stvaranje svakog djela neokončan proces, dok samo djelo (...) ne predstavlja okamninu vlastite postojane vrijednosti«, one su ipak nastale »pod dojmom kazališta, a često i u neposrednom dodiru s kazalištem« pa ih kritika shvaća prije svega kao »Krležin pokušaj da pojasni svoja djela i učini ih dostupnijima gledalištu« (B. Hećimović). Tako je kraj Kristofora Kolumba proširen za izvedbu u Beogradskome dramskom pozorištu 1955; »varijanta svršetka drugog čina« i treći čin drame U agoniji prvi put je predana na izvođenje u beogradskome Narodnom pozorištu 1959; proširenje uvodnog prizora (odlazak gostiju) u Gospodi Glembajevima napisano je za budimpeštansku izvedbu 1958, treći čin Lede prerađen za izvedbu u zagrebačkome HNK 1962, a drama U logoru znatnije prerađena za izvedbu na pozornici Savremenoga dramskog pozorišta u Beogradu 1964.

U posljednjih desetak godina života K. više nije pisao, dopunjavao ni prerađivao dramske tekstove, a sve je rjeđe izravno surađivao s dramatizatorima svojih romana i novela, kazališnim redateljima, scenografima i glumcima. Unatoč Krležinu udaljavanju, kazališta su nastavila uvrštavati na repertoar starije i novije varijante njegovih drama, njihove kompilacije i dramaturške preradbe te niz novih dramatizacija novela, romana i memoarskih zapisa, pokazujući, međutim, veću selektivnost nego u prijašnjim godinama. U razdoblju od jeseni 1975. do proljeća 1991. ponajveću pozornost kritike i publike privlačile su s jedne strane predstave rađene na temelju Krležinih proznih i, rjeđe, pjesničkih tekstova, a s druge strane nove dramaturške i redateljske interpretacije četiriju njegovih najizvođenijih drama (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, Vučjak).

Artistički dramoleti, ekspresionističke scenske »vizije« i scenske »fantazije« s analognim situacijama, dakle tekstovi koji su 60-ih godina i u prvoj pol. 70-ih cijenjeni kao glumišno najpoticajniji, poslije 1975. privlačili su znatno manju pozornost redatelja i dramaturga. Dramolet U predvečerje i dalje je ostao neizveden te posve nepoznat dobrom dijelu redatelja i dramaturga. Prvi put tiskana (možda i dovršena) tek 1963, Saloma je poslije 1975. uprizorena samo jedanput, u Rijeci (Narodno kazalište »I. Zajc«, 1988), ali ne kao samostalna jednočinka nego dramaturški spojena s Maskeratom te Adamom i Evom u svojevrsnu »erotičnu trilogiju«; adaptator tekstova i redatelj bio je V. Vukmirović, dramaturg D. Gašparović, a ulogu Salome dobila je O. Baljak. Osim u Rijeci, Maskerata se izvodila u Virovitici (Regionalno kazalište, 1989), u režiji V. Fijana, a Adam i Eva u Banjoj Luci (Narodno pozorište Bosanske krajine, 1979), u režiji F. Hysaja, i Zagrebu (Studentski kulturno-umjetnički centar, 1980), u režiji Z. Blaževića. Sažetu ljubavnu igru Pierrota 1, Pierrota 2 i Colombine u Ledu su, kao svojevrsnu karnevalsku predstavu u predstavi, uklopili dramaturg V. Zuppa i redatelj M. Međimorec (Zagreb, Dramsko kazalište »Gavella«, 1987).

God. 1978. napokon je praizvedena Legenda, prvi Krležin tiskom objavljen dramski tekst; predstavu je u Zenici (Narodno pozorište) režirao S. Unkovski, scenografkinja je bila M. Hočevar, a glumili su Z. Jelčić (Isus), A. Popov (Marija), Ž. Mijatović (Sjena) i dr.

Od ekspresionističkih scenskih »vizija« nešto veće zanimanje 80-ih je godina ponovno pobudilo samo Kraljevo. Taj tekst, koji je V. Žmegač 1986. istaknuo kao »osebujan vrhunac« Krležina dramskog rada i »prvi primjer ekstatičnog, mahnitog teatra u Evropi uopće«, režirali su I. Szabó u Subotici (Narodno pozorište - Népszínház, 1981), S. Kupusović u Tuzli (Narodno pozorište, 1982) i L. Bagossy u Pečuhu (Nyári Színház, 1985. i Szabadtéri táncszin, 1990); u predstavama što su stekle naklonost kritike i publike nastupali su F. Árok (Janez, Subotica), I. Bada (Anka, Subotica), V. Čokljat (Herkul, Pečuh), A. Gojkov (Anka, Tuzla), M. Mitrović (Janez, Tuzla), V. Ramljak (Anka, Pečuh) i dr. Kristofora Kolumba i Hrvatsku rapsodiju u ovom razdoblju nijedno kazalište nije uvrstilo na repertoar iako su prijašnje predstave, napose dubrovački Kolumbo u režiji G. Para i zagrebačka Rapsodija u režiji M. Međimorca, dokazale ne samo »izvedivost« nego i glumišnu poticajnost tih tekstova. Michelangela Buonarrotija uprizorio je Lj. Ristić na Splitskom ljetu (1977), koristeći se, uz pomoć scenografa M. Tabačkog, zgarištem zgrade splitskoga kazališta kao vertikalnom pozornicom-skelom na kojoj su glumili B. Cavazza (Michelangelo), M. Gutović (Nepoznati, Papa), N. Abrus, H. Borić, M. Brlečić, B. Cvitković, M. Crnobrnja, S. Knežević, Z. Marunčić, Z. Odak, Z. Pokupec i dr.; redatelj je znatnije mijenjao tekst (kratio ga, niz replika dao prevesti na talijanski i sl.). Neki kritičari drže da je Ristićeva režija Michelangela označila kraj »jednog ciklusa kazališnog zanimanja« za Krležu, tj. kraj »trenda« kojeg je ponajvažnija značajka bila »stavljanje scenske forme u službu ideje«, te otvorila novi »ciklus« koji je, »na Krležinu djelu, problematizirao pitanje forme kao suštine kazališnog čina« (D. Foretić). Areteja su 80-ih godina, bez većeg odjeka, režirali A. Jelaska u Splitu (HNK, 1984), sa T. Lonzom (Aretej), Z. Odak (Livija Ancila i Klara Anita), R. Perkovićem (Kajo Anicije i Barun van der Blooten), D. Ćurdom i A. Čakićem (Apatridi) i dr., te D. Jovanović u Subotici (Narodno pozorište - Népszínház, 1989), sa M. Krivokapićem, G. Jošić, V. Kaćanskim, F. Kovácsem, P. Radovanovićem i dr., a Put u raj G. Paro u Osijeku (HNK, 1985), sa Z. Zoričićem (Bernardo), V. Drachom (Orlando) i dr. Zanimanje za Golgotu održalo se, zahvaljujući režijama Lj. Georgievskog u Sarajevu (Narodno pozorište, 1976), M. Škiljana u Zagrebu (HNK, 1977) i M. Carića u Splitu (HNK, 1982), do početka 80-ih godina, a zatim posve prestalo. Na repertoar se, međutim, vratila (dopunjena) drama U logoru za koju kazališta desetak godina nisu pokazivala zanimanje. Pod naslovom Galicija režirali su je V. Vukmirović u Rijeci (Narodno kazalište »I. Zajc«, 1976), M. Virág u Subotici (Narodno pozorište - Nepszmhaz, 1977), P. Šarčević u Zagrebu (HNK, 1983) i P. Lener u Nyíregyházi (Móricz Zsigmond Színház, 1987), a pod naslovom U logoru J. Putnik u Kruševačkom pozorištu (1981), N. Bradić u Tuzli (Narodno pozorište, 1981) i P. Šarčević u Osijeku (HNK, 1987); Kadeta Horvata tumačili su E. Černi (Rijeka), Z. Balász (Subotica), T. Rališ (Zagreb), V. Čokljat (Osijek) i dr., Gregora B. Kleva (Rijeka), M. Korica (Subotica), Z. Zoričić (Zagreb), M. Ognjenović (Osijek) i dr., Waltera N. Šegvić (Rijeka), S. Salamon (Subotica), B. Smiljanić (Zagreb), D. Lončar (Osijek) i dr. Osporen pokušaj korjenite dramaturške preradbe te drame, preimenovane u Barunica i gavran, proveo je J. Sedlar s Kazališnom grupom »Bent« (Zagreb, 1983).

Premda je kritika pridavala razmjerno veliku važnost izvedbama Michelangela, Kraljeva, Puta u raj, Golgote i drame U logoru, praizvedbi Legende, nizu monodrama i recitala - među kojima je posebno isticala razigrane Balade Petrice Kerempuha (Zagreb, Teatar &TD, 1976) u režiji R. Šerbedžije i izvođenju V. Zima, D. Sriće, M. Vasaryja i Ž. Vukmirice - kraju 70-ih godina i 80-ima pečat su ipak dale dramatizacije Krležinih novela, drama, memoarskih zapisa i eseja te dramaturške preradbe i nova redateljska tumačenja drama U agoniji, Leda, Gospoda Glembajevi i Vučjak. Ciklus predstava rađenih na temelju Krležinih proza u tom je razdoblju počeo i završio uprizorenjima Zastava: 1978. M. Međimorec režirao je u Narodnom kazalištu »A. Cesarec« u Varaždinu svoju dramatizaciju, pod naslovom Emerički, sa D. Ćurdom (Kamilo), Lj. Gerovcem (Presvetli, tj. Emerički), D. Džakulom (Joja), I. Plovanićem (Amadeo), B. Fatur (Ana) i dr., a 1991. u Zagrebačkom kazalištu mladih G. Paro svoju dramatizaciju, pod naslovom Krležine Zastave, sa R. Medvešekom (Kamilo), P. Kvrgićem (Emerički), D. Aćimovićem (Joja), B. Alićem (Amadeo), A. Karić (Ana), A. Prica (Eugenija), M. Vidušić (Jolanda), Z. Zoričićem (Ministar Predsjednik), D. Krčom (Supilo), R. Bašićem (Erdelyi), Lj. Tadićem (Stevča), Đ. Jurčecom (nekoliko manjih uloga), M. Martinovićem (nekoliko manjih uloga) i dr. Dok je M. Međimorec u središte svoje dramatizacije postavio odnos oca i sina te stvorio podosta »komornu« predstavu, G. Paro nastojao je sačuvati svu kompleksnost Krležina romanesknog svijeta, jednako kao i u prijašnjoj režiji vlastite dramatizacije romana Banket u Blitvi (Zagreb, HNK, 1981), sa V. Drachom (Blithauer), B. Buzančićem (Knutson), M. Krivokapićem (Barutanski), Z. Zoričićem (Nielsen), Z. Crnkovićem (Kantorowicz) i dr., kad je, kako piše u Radnim bilješkama, htio pronaći »takvu scensku kompoziciju Banketa« kojom bi se »zatvorio ukleti krug« te stvorila »orwelovska atmosfera« i oblikovala predstava što »može djelovati na trenutke fantazmagorijski«. M. Međimorec je 1985, ponovno u Varaždinu, režirao i Povratak Filipa Latinovicza u dramatizaciji A. Armaninija, sa Z. Vitezom (Filip), D. Meštrovićem (Baločanski), I. Plovanićem (Kyriales), J. Kralj-Novak (Bobočka), V. Stilinović (Vanda) i dr., a na istu je pozornicu M. Sršen prije postavio Lamentaciju Valenta Žganca (1981), sa T. Lipljinom (Valent) i I. Plovanićem (Doktor), također u dramatizaciji A. Armaninija.

God. 1983. »Teatar Move« (Zagreb), izvaninstitucijska skupina mlađih glumaca, redatelja, glazbenika, likovnih umjetnika i dramaturga, navijestila je ambiciozan »projekt Akcija Krleža« (Jambrek, Sprovod u Teresienburgu i Krleža. Scenski esej B. Matana), od kojega je, međutim, 1984. realiziran samo prvi dio, Jambrek, u dramatizaciji D. Žagara, režiji B. Brezovca i dekoru T. Milovca, sa B. Supekom (Ignac Sovec i Jambrek), S. Brankovim (Jambrek), Ž. Potočnjakom (Repić), I. Appelt (Marija Annunzijata), V. Matulom (Imbro Skunkač) i M. Ragužem (Cigo). Slabo zapaženu predstavu pod naslovom Hrvatski bog Mars; rađenu uglavnom prema noveli Tri domobrana, režirao je L. Vindakijević, ujedno i dramatizator, u Zagrebu (Dramsko kazalište »Gavella«, 1983), sa Z. Vitezom (Satnik), D. Meštrovićem (Račić), N. Abrus (Ketty), S. Brankovim (Cigan), Ž. Potočnjakom (Kohn) i dr., a novelu Sprovod u Teresienburgu, koju do naviještene ali neostvarene izvedbe u sklopu »Akcije Krleža« dramaturzi i redatelji nisu držali »dramatičnom« i/ili »sceničnom«, režirali su zaredom M. Belović, također i dramatizator, u Sarajevu (Narodno pozorište, 1984), Lj. Ristić u Subotici (Narodno pozorište - Népszínház, 1989) i I. Kerényi u Budimpešti (Madách Színház, 1990). Bliska je ovom krugu uprizorenih dramatizacija i predstava 1918. Miroslavu Krleži (Splitsko ljeto, 1979), rađena prema Krležinu zapisu Pijana novembarska noć 1918. i raznovrsnoj dokumentarnoj građi; dramaturšku obradbu teksta, zapravo scenarij predstave, supotpisali su Lj. Ristić i B. Pavičević, a režiju i koreografiju Lj. Ristić i N. Kokotović.

U drugoj pol. 70-ih godina i u 80-ima Krležin obračun s nama, sklopljen od fragmenata političkih eseja, Razgovora s Miroslavom Krležom P. Matvejevića i dviju pjesama (Khevenhiller i Nad otvorenim grobom, tužni zbore), nastavio je kazivati R. Šerbedžija, koji je taj »kolaž« prvi put izveo u proljeće 1975 (Zagreb, Teatar &TD).

Uzrok povećanom zanimanju dramaturga, redatelja i glumaca za Krležine novele, romane i druge nedramske tekstove ne bi valjalo tražiti u zasićenosti i/ili nezadovoljstvu kazališnih umjetnika njegovim izvornim dramama, nego u povećanju udjela dramatizacija većih narativnih struktura (epova, romana, kronika) na repertoarima kako hrvatskih tako i mnogih europskih kazališta u tom razdoblju.

Četiri najizvođenija Krležina dramska teksta prikazivala su se, iako ne tako često kao 50-ih i 60-ih godina, i u tom razdoblju. Tako su tri glembajevske drame od jeseni 1975. do proljeća 1991. postavljene svaka po desetak puta, a Vučjak pet puta. Dramu U agoniji režirali su V. Jablan u Sarajevu (Narodno pozorište, 1976), A. Štimac u Osijeku (HNK, 1977), V. Gerić u Zagrebu (Teatar u gostima, 1980), V. Ognjenović u Beogradu (Zvezdara teatar, 1987), P. Veček u Ljubljani (Mestno gledališče, 1988) i Zagrebu (Dramsko kazalište »Gavella«, 1988) i dr., Ledu, koja je brojem izvedbi nadmašila Gospodu Glembajeve, F. Zech u Beču (Volkstheater, 1977), P. Šarčević u Beogradu (Narodno pozorište, 1978) i Osijeku (HNK, 1990), J. Juvančić u Zagrebu (Studentski kulturno-umjetnički centar, 1980), M. Međimorec u Zagrebu (Dramsko kazalište »Gavella«, 1987), J. Pavić u Dubrovniku (Kazalište M. Držića, 1990) i dr., Gospodu Glembajeve V. Hudeček u Pragu (Tylovo divadlo, 1977), F. Jamnik u Ljubljani (Slovensko narodno gledališče, 1978), P. Veček u Zagrebu (Dramsko kazalište »Gavella«, 1984), Ž. Orešković u Rijeci (Narodno kazalište »I. Zajc«, 1985) i dr., a Vučjaka J. Juvančić u Zagrebu (Dramsko kazalište »Gavella«, 1977), J. Lešić u Sarajevu (Narodno pozorište, 1981), V. Fijan u Virovitici (Regionalno kazalište, 1981), P. Šarčević u Osijeku (HNK, 1982) i K. Spaić u Zagrebu (HNK, 1986). Glavne uloge u tim su predstavama igrali uglavnom glumci mlađeg naraštaja, npr. D. Miletić (Laura i Barunica Castelli, Zagreb), Z. Vitez (Križovec, Silberbrandt i Krešimir Horvat, Zagreb), I. Šimić (Urban, Zagreb, 1980), I. Zadro (Aurel, Zagreb, 1980), M. Kauzlarić [Pičuljan] (Klara, Zagreb, 1980), R. Miloš (Melita, Zagreb, 1980), S. Mokrović (Urban, Zagreb, 1987), V. Matula (Aurel, Zagreb, 1987), M. Majurec (Klara, Zagreb, 1987), A. Šovagović-Despot (Melita, Zagreb, 1987), Z. Odak (Urban, Dubrovnik), D. Šarić-Kukuljica (Melita, Dubrovnik), D. Lončar (Urban, Osijek), V. Čokljat (Aurel i Krešimir Horvat, Osijek), V. Ramljak (Klara i Eva, Osijek), B. Cvitković (Marijana, Osijek, i Klara, Zagreb), D. Despot (Krešimir Horvat, Zagreb), M. Furlan (Marijana, Zagreb) - pa je i to jamačno utjecalo na jak otklon od »psihološkog realizma« u glumi kao i na redateljska te scenografska nastojanja oko univerzalizacije i/ili resemantizacije prikazanog svijeta, dakako ne u svim predstavama. Od uvriježenih su se scenskih interpretacija tih drama ponajviše udaljili V. Gerić i P. Veček u dramaturškim preradbama i režiji Agonije, J. Juvančić, M. Međimorec i J. Pavić u režiji Lede, P. Veček u režiji Gospode Glembajevih i K. Spaić u dramaturškoj preradbi i režiji Vučjaka. V. Gerić razbio je kronološki slijed zbivanja u tročinskoj varijanti Agonije te stvarao »grozdove« asocijativno povezanih prizora (istodobno odjekuju Lenbachov i Laurin pucanj, npr.), a cijelu dramu uprizorio je kao projekciju Laurine (N. Rošić) svijesti u trenutku prije samoubojstva. Slično je postupio i K. Spaić u preradbi i režiji Vučjaka, pretvorivši, s pomoću kraćih monologa Krešimira Horvata i nekoliko »međuigara«, tu dramu u san i/ili sjećanje glavnog lika, ne remeteći slijed činova niti narušavajući njihovu kompaktnost. P. Veček je, kao i V. Gerić, uprizorio tročinsku varijantu Agonije, ali ovim slijedom činova: prvi - treći - drugi, a najjači otklon od prijašnjih uprizorenja te drame pokazao je u mizansceni i gestama (Lenbach u Laurinu salonu pere noge u »plehnatom lavoru«, Laura strojem prošiva novčanice, tijekom dijaloga o Lenbachovoj ljubavnici sjedi na podu, za Križovčeva razgovora s Pristavom leži ukočena na stolu-odru i sl.). God. 1984. isti redatelj i scenografkinja M. Hočevar pozornički prostor za Gospodu Glembajeve nisu oblikovali kao građanski salon s početka XX. st. nego kao stiliziranu grobnicu; glumci (napose D. Miletić, R. Šerbedžija kao Leone i K Zidarić kao Ignjat Glembay) nastojali su »demaskirati« Krležine patricije te ih s razine društvenih tipova (gramzljiva bankara, neurotična umjetnika, otmjene kurtizane) podići na razinu arhetipskih figura (oca/vladara, sina/buntovnika, žene/majke), a zbivanjima pridati značaj mitskog rasapa vladarskog doma. Dobar dio kazališnih kritičara tu je predstavu držao prijelomnom za scensku prezentaciju Krležina ukupnoga dramskog opusa, a dobila je i niz nagrada na 29. Sterijinu pozorju u Novom Sadu; neki književni kritičari (npr. J. Pavičić) zabacili su je, međutim, kao posve neutemeljenu destrukciju Krležina dramskog svijeta. Redatelj J. Juvančić podijelio je sve uloge u Ledi mladim glumcima, a predstavu, u nekonvencionalnom, »slikarskom« dekoru B. Švaljeka i V. Kuliša, režirao na način filmske burleske, s obiljem gegova, naglašavajući groteskni nesklad između »visoke« (intelektualne) razine konverzacije i »niskih« (seksualnih) pobuda likova. Unatoč mnogim slabostima, ta je izvedba bjelodano pokazala da uglađena, artificijelna salonska konverzacija ne mora biti jedini način uprizorenja Krležine »komedije jedne karnevalske noći«. Mladim glumcima uloge u Ledi podijelio je i M. Međimorec, zahtijevajući od njih da Krležin tekst interpretiraju iz svojega književnoga, kazališnoga, kulturnog i životnog iskustva; pripadnicima starijega glumačkog naraštaja (Gavellini učenici K. Zidarić, V. Žagar-Nardelli, N. Subotić) dopustio je da samo prođu pozornicom te s nekoliko riječi i gesta demonstriraju prijašnji pristup istim likovima. Odlukom da glumici Z. Odak povjere ulogu Urbana, redatelji J. Pavić i M. Gotovac, koja je obavljala dramaturške poslove, pokazali su nakanu da »dekonstruiraju« Krležin tekst a njegove likove podvrgnu suvremenoj »psihoanalizi«. Takvi dramaturški i redateljski postupci nisu stekli nepodijeljenu naklonost kritičara i krležologa, poglavito ne onih koji rad glumaca, redatelja i scenografa shvaćaju kao proces »linearne transformacije« književnog teksta u »ekvivalentnu« (E. Fischer-Lichte) kazališnu predstavu, ali im je neprijeporna vrijednost ta što su dokazali da su Krležini dramski tekstovi »izvedivi« i izvan kazališta kakvo je autor zamišljao pišući ih.

Prekinuto političkim promjenama i ratom - u tijeku kojega je premijerno izvedeno samo Kraljevo u Rijeci (Narodno kazalište »I. Zajc«, 4. X. 1991), u dramaturškoj preradbi D. Gašparovića, režiji V. Taufera, dekoru D. Laginje i koreografiji M. Fariča, sa Z. Potočnjakom (Janez), E. Lovrić i, poslije, J. Beri (Anka), D. Brižićem (Štijef), G. Pahorom (Herkules) i dr. - zanimanje za Krležu u hrvatskom je kazalištu ponovno potaknulo obilježavanje 100. obljetnice njegova rođenja, pa su 1993. mnoga kazališta prikazala ili navijestila premijere njegovih drama i dramatiziranih proza, npr. Na rubu pameti u dramatizaciji i režiji O. Prohića, sa B. Bobanom kao Doktorom (Varaždin, Narodno kazalište »A. Cesarec«, 6. III), Krležijada u režiji Z. Viteza (Zagreb, Glumačka družina »Histrion«, 22. III), Gospoda Glembajevi (Zagreb, HNK), U logoru (Zagrebačko kazalište mladih), Vražji otok u dramatizaciji D. Gašparovića (Split, HNK), Kraljevo (Zagreb, Glumačka družina »Histrion«).

Odnos Krleže i kazališta nije se razvijao mirno i postupno, po manje-više ravnoj crti rasta, ili hiperboli, nego skokovito, u naglim prijelazima iz jedne u drugu krajnost - od neselektivnoga uzajamnog prihvaćanja do posvemašnjeg odbijanja, uz obostrano najpoticajnija razdoblja kritičke analize, vrednovanja i propitivanja. Od pokusa za otkazanu praizvedbu Galicije (1920) i praizvedbe Golgote (1922) do početka 90-ih godina, hrvatsko kazalište, a poslije njega bosansko, slovensko, srpsko, češko, poljsko i slovačko te, nakon II. svj. rata, ostala nacionalna kazališta u Jugoslaviji (sve do njezina raspada), kao i neka kazališta u srednjoj i istočnoj Europi, pokazivala su veći ili manji, ali uglavnom konstantan interes za Krležin dramski i, poslije, ukupan književni opus. (Uzroci prekida 1939-45. i 1991-93. nalaze se izvan kazališta, u sferi politike i ideologije.) Sudi li se prema broju premijera, prvi vrhunac spomenuti je interes dosegnuo u 30-im godinama, kad su drame U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda i U logoru imale ukupno oko 25 premijernih izvedbi u hrvatskim i drugim kazalištima, a drugi vrhunac u 70-im godinama, kad broj premijera prelazi 80. K. je pak ponajveće zanimanje za kazalište i dramsku književnost pokazivao u 20-im, 50-im i 60-im godinama. Iz sačuvanih i dostupnih podataka o uprizorenjima njegovih djela vidljivo je da oko 70% premijera otpada na samo četiri dramska teksta: U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda i Vučjak. Na takav je izbor vjerojatno utjecalo suglasje između Krleže, tj. njegova predavanja u Osijeku, i kritike koja je nekoliko desetljeća držala da je »realizam« glembajevskog ciklusa »najveći (...) domet naše dramaturgije« (M. Matković). U 70-im i 80-im godinama pokazalo se, međutim, da najveću pozornost kazališnih djelatnika, publike, kritike i teatrologije privlače one predstave što Krležine drame te dramatizacije njegovih novela i romana, bez obzira na to u kojemu su razdoblju ili »fazi« njegova rada nastale, ne tretiraju kao »realističke« prikaze suvremene zbilje nego kao konzistentne, samosvojne i, ponajčešće, poetične »dramske svjetove«.

BIBL. M. K.: »Otac« od Augusta Strindberga, Književna republika, 1924, knj. II, br. 2; Đure Dimovića Baš Čelik, ibid., 1925, knj. III, br. 5; Moj obračun s njima, Zagreb 1932; O našem dramskom repertoireu, Djelo, 1948, 1; Premijera »Golgote« 3. XI 1922, Dnevnik 1918-22, Sarajevo 1981.

LIT.: M. Nehajev, Golgota. Drama u pet činova od Miroslava Krleže, Jutarnji list, 5. XI. 1922; M. Begović, Premijera: »Golgota«, Novosti, 5. XI. 1922; Lj. Maraković, Miroslav Krleža: Golgota, Narodna politika, 6. XI. 1922; M. Begović, Premijera: »Vučjak«, Večer, 3. I. 1924; M. Nehajev, Krležin »Vučjak«, Jutarnji list, 4. I. 1924; Lj Maraković, O »Vučjaku«, Hrvatska prosvjeta, 25. 1. 1924; J. Horvat, Vanredno uspjela domaća premijera: U agoniji, Jutarnji list, 16. IV. 1928; R Maixner, Miroslav Krleža: U agoniji, Obzor, 16. IV. 1928; Lj. Maraković, U agoniji, drama M. Krleže, Hrvatska prosvjeta, 25. IV. 1928; R Maixner; M. Krleža: Gospoda Glembajevi, Obzor, 15. II. 1929; J. Horvat, Gospoda Glembajevi, Jutarnji list, 16. II. 1929; S. Tomašić, Književni rad M. Krleže. (Marginalije uz premijeru »Gospode Glembajevih«). Socijalna misao, 1929, 3; K Mesarić, Krleža na odru, Jutro, 3. III. 1929; J. Horvat, Leda, Jutarnji list, 14. IV. 1930; R Maixner, Miroslav Krleža i Leda, Obzor, 14. IV. 1930; Lj. Maraković, Leda g. Miroslava Krleže, Hrvatska prosvjeta, 1930, 4; K Mesarić, Krleža, klafra ..., Riječ, 19. IV. 1930; S. Tomašić, Labuđi pjev Glembajevštine i Klamfarovštine. Miroslav Krleža: Leda; Socijalna misao, 1930, 5; M. Mađarević, Aktuelnost »Gospode Glembajevih«, Narodni list, 22. XII. 1946; M Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; B. Gavella, Miroslav Krleža i kazalište, Republika, 1953, 7-8; Z. Matetić, Krležina »Leda«, Vjesnik, 19. IV. 1953; S. Selenić, Trajna panika čovječanstva, Borba, 30. XII. 1959; S. Batušić, Scenska ostvarenja Krležinih drama, Republika, 1963, 7-8; N. Batušić, Krležin obračun s našom kazališnom kritikom, ibid., 1968, 7: Godišnjak jugoslovenskih pozorišta, Novi Sad 1970-1991, 1-12; N. Batušić, Tri predstave. Miroslav Krleža: »Kraljevo«, DKG, Republika, 1971, 1; M. Škiljan, O scenskoj avanturi »Balada«, Dometi, 1973, 3-4; M. Krleža, »Kraljevo« - prikaz predstave Dramskog kazališta Gavella od strane amer. i kanad. kritičara, Oko, 13. I. 1977; D. Gašparović, Dramatica Krležiana, Zagreb 1977; S. Lalić, Dela Miroslava Krleže na jugoslovenskim pozorišnim scenama 1945-1977, Dokumenti - informacije, Sterijino pozorje, Novi Sad 1978, 2; D. Mucić, Krleža i Osijek, Osijek 1979; D. Moravec, Slovensko gledališče od vojne do vojne (1918-1941), Ljubljana 1980; M. Belović, Rediteljska iskustva u postavljanju »Gospode Glembajevih« u Teatru »Vahtangov« u Moskvi, u knj. Dani hvarskog kazališta. Miroslav Krleža (zbornik), Split 1981; R Brabcová, Krležin dramski opus u Češkoj, ibid.; V. Cvjetković, Teatar Miroslava Krleže na njemačkom jezičnom području, ibid.: K Dudás, Krležine drame na mađarskoj pozornici, ibid.; Ž. B. Juričić, Osvrt na premijeru drame »U agoniji« u Kanadi, ibid.: W. Kot, Miroslav Krleža i poljsko kazalište, ibid.; M. Matković, Krležina dramska riječ i suvremeni hrvatski glumački izraz, ibid.; M. Međimorec, Dramatika u Krležinim romanima i novelama, ibid.: G. Paro, Radne bilješke uz pokušaj scenskog čitanja Krležina »Banketa u Blitvi«, ibid.; T. Sabljak, Kratak pregled teorije i prakse Krležina teatra, ibid.; M. Škiljan, Dramsko i dramatično u »Baladama Petrice Kerempuha«, ibid.; V. Žmegač, Krleža u kontekstu evropske dramske književnosti, ibid.; B. Hećimović, Krležine nadopune vlastitih dramskih djela i geneza drame U agoniji, u knj, Može li se Lauri vjerovati?, Zagreb 1982; isti, Miroslav Krleža i kazalište, ibid.: S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; M. Grgičević, O suradnji Krleže i Gavelle, Večernji list, 29. VII. 1983; N. Batušić; Gavella. Književnost i kazalište, Zagreb 1983; M. Hribar-Ožegović, O Krleži u NOB-u, u knj. Dani hvarskog kazališta. Hrvatska dramska književnost i kazalište od predratnih revolucionarnih previranja do 1955, Split 1983; A.Kudrjavcev; Pod prijetnjom velike riječi, Gledalac sa zadatkom, Zagreb 1983, str. 277-290; M. Gotovac, San bez snova, u knj. Tako prolazi glorija, Zagreb 1984, str. 73-86; B. Malčić, Novi »Glembajevi«, Vjesnik, 11. II. 1984; N. Frndić, Novo viđenje Glembajevih, Borba, 15. II. 1985; D. Foretić, Borba sa stvarima, Zagreb 1986; I. Krtalić, Krležina polemika s Josipom Bachom, Republika, 1986, 9-10; V Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; E. Fischer-Lichte, The Performance as an »Interpretant« of the Drama, Semiotica, 1987, sv. LXIV, br. 3-4; D. Gašparović, Eros Krležine »Lede«, Novi Prolog, 1988, 8-9; G. Varošanec-Škarić, Neborci u agonu, ibid., 1989, 12-13; B. Hećimović (prir.), Repertoar hrvatskih kazališta 1840/1860/1980, Zagreb 1990; B. Donat, Mit o Krleži, Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991 (zbornik), Osijek-Zagreb 1992; B. Senker, Krleža i kazalište. Prijedlog periodizacije, ibid.; A Bogner-Šaban, Krležina književna riječ u izvedbi hrvatskih kazališnih umjetnika (s teatrografijom), ibid.; A. Alfirević, Krleža u Mađarskoj (rukopis teatrografije), Budimpešta 1992.

B. Sen.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Kazalište. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/kazaliste>.