Čovjek poslije svoje smrti hoda gradom

»ČOVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM«, pjesma prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1931, knj. XXXII, br. 3, zajedno s pjesmama Ljudi u tmini, Stara slika, O snovima, pod zajedničkim nazivom Četiri pjesme, a kao dio ciklusa O vremenu i o smrti u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), te konačna verzija u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Posvećena je B. Gavelli.

Osim u katrenima, gdje je rima obgrljena, u preostalim strofama je slobodna. Temu prolaznosti i smrti Krleža ovdje obrađuje na specifičan način. Njegov je lirski subjekt pokojnik koji nakon svoje smrti prolazi gradom gdje je proveo čitav vijek. Služeći se fantastičkim motivom K. tako iz fiktivne pozicije vječnosti i beskonačnoga progovara o konačnome.

Kantovsko pitanje što je čovjek?, K. u pjesmi literarizira i primjenjuje na čitav ljudski rod. Kroz pokojnikovo razočaranje izražava se relativnost života i svih ljudskih vrijednosti. Baš zbog toga što sve prolazi vrtoglavom brzinom, lirski subjekt zaključuje »Sve tren je i hir«. Čitav ljudski vijek K. svodi na jedan jedini stih: »tu kolijevka, tu gozba, tu stradanje, tu raka!«. Pjesma završava u istom mračnom raspoloženju poljuljanih vrijednosti, koje tako relativizirane dočaravaju gubitak razlike između postojanja i nepostojanja.

Na. Pe.