Špijunska afera grofa Luja Vojnovića

»ŠPIJUNSKA AFERA GROFA LUJA VOJNOVIĆA«, polemički članak objavljen u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 1, potom u knjizi Iz naše književne krčme (Sarajevo 1983); posljednji Krležin veći prilog u sporu potaknutu tvrdnjom H. Hinkovića da je L. Vojnović bio austrijski špijun za vrijeme rata. K. tvrdi da su u aferi nastupili novi momenti: Vojnović je objavio dva pisma bivšega srpskog poslanika u Rimu M. Ristića, ali se i iz njih vidi da je bio špijun, osim toga u autentičnost pisama odmah su posumnjali i Hinković i M. Ćurčin. Ristić je dao Ćurčinu izjavu, istaknuvši da je Vojnović zloupotrijebio njegova pisma i da je on, Ristić, voljan da na sudu iznese sve dokumente koji potvrđuju da je L. Vojnović bio austrijski špijun za vrijeme I. svj. rata. Uostalom, te je dokumente već davno (1921) odštampao D. Živaljević u Videlu. K. misli da se afera ne može riješiti mutnim Vojnovićevim izjavama, a za sebe kaže da se u nju upleo jer ga je Vojnović nazvao klevetnikom. Smatra da je Lujo Vojnović neusporedivo bolji književnik nego njegov slavni brat Ivo, ali to ne znači da je samim tim i moralna figura. Naprotiv, od posvete svoje knjige o padu Dubrovnika barunu Rauchu, preko brošure o papi, poltronske knjige o kralju Petru, krivih grofovskih naslova i banalnih fraza o Danteu do putničkih vodiča po Balkanu - Lujo Vojnović potvrđuje se kao tip onoga našeg intelektualca koji je sve, dakle, ništa: danas jedno, sutra drugo. Vojnović nije ni Živaljevića ni Hinkovića predao sudu, nego se ponaša krajnje sumnjivo. A u takvoj aferi treba stvari iznijeti na čistac: čovjek »treba da uzme revolver ili po sebi ili po začetnicima takve afere. Ili da čisti stvar. Gospodin Vojnović nije do dana današnjega učinio ni jedno, ni drugo, ni treće«. Tek nakon nekoliko godina afera je, na Ćurčinovu inicijativu, dobila sudski epilog.