ADY, Endre

ADY, Endre, madžarski pjesnik (Érmindszent, 22. XI. 1877 – Budimpešta, 27. I. 1919); središnja ličnost madžarske književnosti i kulture na prijelazu stoljeća. Podrijetlom erdeljski plemić i potomak kalvinskog pastora, studirao pravo i radio kao novinar. Prve knjige njegovih pjesama (Stihovi, 1899. i Još jednom, 1903) u duhu su akademske tradicije, no poslije boravka u Parizu (1904-05) i upoznavanja s poezijom Baudelairea i Verlainea okreće se modernoj, simbolističkoj i impresionističkoj lirici (Novi stihovi, 1906) unoseći novi, moderni duh i izraz u madž. poeziju. Živio je u Budimpešti i Parizu, no pobolijevajući od tuberkuloze velik je dio vremena proveo u sanatorijima. Uređivao je napredno orijentirani knjiž. časopis Nyugat (Zapad, 1908), a lirikom, knjiž. i polit. pogledima izazivao je otpor konzervativnih krugova. Uz naglašeni intimizam poezija mu je protkana buntom, otporom, slobodarskim i revolucionarnim idejama, obilježena dubokom impresivnošću i originalnošću izraza i pjesničkih slika, uporabom odnjegovane artističke fraze, ali i jednostavnošću pučkog izričaja (zbirke Krv i zlato, 1907; Volio bih da me vole, 1909; Iz pjesama sviju tajni, 1910; Život koji izmiče, 1912; Na čelu mrtvih, 1918. i dr.). Pisao je i novele, kritičke članke i studije. Uz S. Petőfija i E. Ady ime je iz madž. knjiž. povijesti u znaku izrazite Krležine naklonosti. Afirmativno mišljenje o tom pjesniku K. izražava već u članku, nekrologu ,Ady Endre je umro (Riječ SHS, 29. I. 1919), a produbljuje u prilogu Petőfi i Ady, dva barjaka madžarske knjige u Novoj Evropi, 1922, knj. IV. br. 11. Veći dio teza o Adyju iz tog članka K. će razraditi u eseju Madžarski lirik Andrija Ady u Hrvatskoj reviji, 1930, 1, a tema o Petőfiju i Adyju pojavit će se dorađena kao Madžarska varijacija u zaplijenjenoj knjizi eseja Eppur si muove (Zagreb 1938). Kao motivska asocijacija Adyjevo se ime javlja i u Krležinoj dnevničko-putopisnoj prozi Izlet u Madžarsku 1947, objavljenoj u Republici, 1953, 12, a prisutno je i u većem broju drugih Krležinih kritičkih radova. Adyja kao nacionalnog pjesnika K. smješta u prostor između Petőfijeve revolucionarnosti i Vörösmartyjeva starociganskog očaja, definirajući ga kao pjesnika koji lavira između ta dva žarišta, bespomoćan u definitivnom otkriću čarobne formule kao osmišljenja njegove prometejske sudbine. Revolucionar i sanjar, dekadent i očajnik, Ady uspijeva otkriti »nedogledne lirske perspektive« kojima nadrasta tadašnji peštanski Parnas, a uz obilje dekadentnih motiva njegove lirike javljaju se i oni kojima otkriva tragičan madž. usud. Posebnu Krležinu pažnju privlače Adyjeve revolucionarne i polit, pjesme o Rákóczijevim kurucima, o kmetu Dózsi i njegovoj buni, kao evidentan iskaz plebejskoga, protuaustrijskog madž. bunta. Obrađujući u Izletu u Madžarsku 1947 Adyjevu liriku kao »glas solipsističke citre« u predvečerju sloma, K. apostrofira izuzetnost njegove društvene i pjesničke pojave, čiji tragovi postoje podjednako u Krležinoj ranoj i kasnijoj lirici, u njezinu buntovnom, ali i rezignacijskom tonu. Kao sinteza pučkog duha, svijesti i izraza, Adyjeve pjesme o buntovnim madž. kurucima svakako idu u red onih ostvarenja evr. knjiž. tradicije koja je bila poticajna i za genezu Krležinih Balada.

Jo. S.