ANŽUVINCI

ANŽUVINCI, pobočna loza francuske dinastije Capeta. Osnivač dinastije koja će u XIV. st. dati nekoliko hrvatsko-ugarskih kraljeva je Karlo, brat franc. kralja Luja IX. Nakon što je od kralja kao feud dobio pokrajinu Anjou (1246), Karlo je zavladao i Napuljem i Sicilijom. No Anžuvincima nije uspjelo zadržati Siciliju pod svojom vlašću, nakon dugotrajnih borbi s aragonskom dinastijom oni je gube. Ostaje im Napuljsko Kraljevstvo. Učvrstivši se na vlasti u Napulju, Anžuvinci ženidbenim vezama s hrvatsko-ugarskim vladarima iz dinastije Arpadovića otvaraju nove mogućnosti stjecanja posjeda i širenja moći. Sin osnivača dinastije, Karlo II, ženi se Marijom, unukom Bele IV. Njihov potomak, Karlo Martel, prvi je Anžuvinac koji pretendira na ugarsku kraljevsku krunu. Međutim, put napuljske dinastije prema hrvatsko-ugarskom prijestolju nije bio lišen teškoća: trebalo je najprije ukloniti pretendente iz kuće Arpadovića, a potom svladati i snažan otpor dijela hrvatskog i ugarskog plemstva. To je uspio tek Karlo I (Robert) koji kao hrvatsko-ugarski kralj vlada 1301-42. Da bi osvojili vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj Anžuvinci se oslanjaju na Bribirske knezove, moćnu feudalnu obitelj, čiji članovi od kraja XIII. st. nose naslov primorskih banova i gospodara Splita, Šibenika i Trogira. Jačajući, oni dolaze u sve žešće sukobe s Mlecima. Zato računaju da će, pristanu li uz napuljsku dinastiju, koju je zbog njezine protumletačke politike podupirao i papa, za borbu protiv Venecije istodobno steći dva dragocjena saveznika. Ti su planovi odgovarali i Rimu koji je u njima vidio priliku da ojača utjecaj na Balkanu. Tako Anžuvinci uz pomoć Bribiraca, blagonaklonost Rima i utjecaj dijela hrv. i ug. plemstva, potkupljenog od prije različitim povlasticama, početkom XIV. st. uspijevaju zavladati hrvatsko-ugarskom državom. Na vlasti ostaju do 1409.

Vladari iz kuće Anjou Krleži znače vlast tuđinca koji je uz to još i eksponent Rima. Stoga je razumljivo da im nije bio naklonjen. Antimletačku politiku Bribiraca i podudarnost te politike sa željama pape on također smatra faktorom koji je išao na ruku Anžuvincima u osvajanju vlasti u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Dodaje, međutim, da su tome u biti pridonijeli suprotstavljeni interesi hrv. i madž. plemstva. Zato Anžuvince drži »trajnim magnetom za promicanje vlastitih pretenzija južne aristokracije, koja se porastom političkog utjecaja razvija u feudum većega stila, sa pretenzijom proširenja svoje feudalne baze od Ostrovice i Bribira pa preko Bosne, Save i Dunava sve do Srbije«. Polazeći od podatka da se Karlo I. kruni kao kralj Hrvatske, Dalmacije, Srbije i Bugarske, K. tvrdi da je krajnji cilj anžuvinske politike bio da pod svojom vlasti obuhvati cijeli Balkan, što je izvanredno odgovaralo Rimu. Objašnjavajući odnos srp. vladara prema Anžuvincima on zaključuje da su srp. suvereni s Anžuvincima ulazili u saveze samo zato da bi proširili svoju interesnu sferu. Upravo iz tih razloga oni su »za neke važne koncesije, kao protuuslugu« nudili »eventualnu katoličku konverziju svoje podaničke Pastve« što smatra svjedočanstvom »o razvijenom merkantilnom stepenu političke svijesti srpskog feuduma«.

BIBL. M. K.: Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963.

Mo. St.