Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici. Fantazija u pet slika

»ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI RAJSKOJ PTICI. Fantazija u pet slika«, dramsko djelo objavljeno u Mogućnostima, 1959, 11, a iste godine izvedeno u Zagrebu.

Uoči II. svj. rata, dva turista, ugledni liječnici-apatridi (emigranti bez domovine), A i B, razgledavaju u Castelcaprinu, u Italiji, ruševine vile Areteja, arhijatra (liječnika) na dvoru rimskog cara Postuma Ilirika, iz III. st., te razmišljaju o bitno nepromijenjenom barbarstvu i okrutnosti prošlosti i sadašnjice kad je »koeficijent svega što je ljudski dostojno čovjeka sveden na minimum!«, a »/u/ nama je njihovo' sve što je u nama još uvijek antropoidno!« Ulaze u grob kršć. mučenice, sv. Ancile, supruge Aretejeve. Prizor se prebacuje u III. st., u trenutku kad imperatorov general Kajo Anicije sa svojim vojnicima uništava Aretejeve rukopise, te harajući po njegovoj anatomskoj zbirci i mrcvareći služinčad nastoji Areteja prisiliti da pristane liječničkim putem »osloboditi« cara njegove supruge Klaudije. Pritisak vrši i na Aretejevu suprugu, Liviju Ancilu; ona je kršćanka, ali prikazana vrlo svjetovno. »Nazarenka i bludnica«, ljubavnica je i Kaja i imperatora. Ocijenivši da mu je otpor uzaludan, Aretej obećava uslugu caru, ali - nakon odlaska Livije, koja se sprema na ljubavno putovanje s Kajom (a bit će, u stvari, i ona ubijena) - sam kreće za plamenom umjetnom pticom Arinoe, što ju je dobio od male, nestale Egipćanke i koja je predmet njegova osobnoga kulta. Aretej se pojavljuje pred grupom turista našeg vremena i fizički se sukobljuje s vodičem koji pripovijeda pogrešne i iskrivljene historijske činjenice. Među turistima je Raoul Morgens, prvak suvremene medicine, s udovicom svog sina, što su ga militaristi odavna ustrijelili na ulici. Apatridi i Morgens sklanjaju ozlijeđenog Areteja u apoteku i - u atmosferi doušništva i policijskih krvoprolića - diskutiraju s njim o njegovoj kritici i rekonstrukciji rukopisa njegova prethodnika u antičkoj medicini, Galena. On je opisivao ljudsku ruku proučavajući - u strahu pred smrtnom osudom - zapravo majmunsku (Krleža taj motiv razrađuje u eseju O Klaudiju Galenu). Na povratku, s Aretejem, koji s rezervom prima moderne izume, u luksuzni hotel Morgens je izvrgnut pritisku diplomata svoje sad totalitarne zemlje. Oni od njega traže uslugu sličnu onoj na koju je bio prisiljen Aretej - medicinsko umorstvo, ali sam Aretej, dok grme topovi s ukotvljenih ratnih brodova a svjetlost se prekida, drži da u fašističkom emisaru prepoznaje Kaja Anicija, navaljuje na njega i baca ga kroz prozor »u plutonsko podzemlje«, te i sam iščezava prije nego što se opet vrati svjetlo.

Aretej je Krležin posljednji potpuni dramski tekst, objavljen čak 28 god. nakon prethodnoga, Lede, nekim izvanjskim aspektima (izmjenjivanje mjesta scene i vremenskih planova, realnosti i fantazije) podsjeća više na elemente iz najranije faze Krležine dramaturgije, tzv. legendi, a tematski je vezan uz zapise iz povijesti medicine, nastale za II. svj. rata. Svojevrstan je komentar djelu autorov Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, koji je, što se Areteja tiče, prilično vjeran scenarij životnih okolnosti i moralnih dilema lika ostvarena u samoj drami (a koji je pov. ličnost).

Bezumlje i zločini ratnog vremena spajaju se - u podtekstu djela - s još predratnom agresivnošću fašističkih jurišnika i mučenjima savjesti, što karakteriziraju moskovske procese: za Krležu je kriza znanstvene istine, koju lomi brahijalna sila u službi propagande te podilazi konvencionalnoj gluposti, univerzalan problem jednog trenutka civilizacije. To je dominantna tema Areteja, a podređena je, ali jednako trajno aktualna tema proces mistifikacije, kojim nastaju mitovi i vjerovanja. Na vremenskoj razini pov. Areteja, kršćanka - buduća mučenica, suprotna je uzoru tjelesne čednosti i duhovne pokornosti, a njezina uspomena slijeva se s poganskim obožavanjem rajske ptice u jedinstvenu relig. predaju. U kontrapunktu s prijetećim obećanjima totalitarnog milenija ta tradicija iskaz je duboke piščeve skepse prema očovječenju galenskoga apokrifnog modela. Po Aretejevoj emendaciji, »a ipak je ovo remek-djelo ruka majmuna«.

Spoj suvremenih zbivanja analognih realnosti oko 1938. s paraboličnim scenama o rafiniranosti znanja i ciničnoj surovosti rimske antike pojavio se u Krležinu djelu u času kad je koegzistencija realizma i fantastike proširila idejna i stilska traženja u našoj literaturi i teatru. Težište nije kao u prethodnim dramama na unutrašnjoj logici u toku zbivanja, ni na psihološkim procesima u likovima i njihovim odnosima. To je drama ideja, diskusije, koja je i teatarski vitalna zbog atmosfere ostvarene uznemirujućim pojedinostima u mizansceni i usputnim replikama. Tematske konstante variraju se u raskošnoj mreži kulturno-povijesnih asocijacija u složenim rečeničnim sklopovima. Krležina sklonost prema kompleksnom problematiziranju esejističkoga i enciklopedijskoga karaktera, tako značajna za kasno razdoblje u njegovu stvaranju, u ravnoteži je s teatarskim efektima što ih sugeriraju već i opsežne didaskalije (koje traže da i neke paralelne likove iz obaju svjetova igraju isti glumci). U samoj strukturi naglašena je bitna identičnost odgovarajućih glavnih likova i podudarnost pov. situacija na izvanvremenskoj razini trajne ljudske zbilje.

LIT.: B. Hećimović, Aretej, Književnik, 1960, 9 i 10; T. Ketig, Aretej i diluvijum oko njega, Polja, 1960, 44; V. Mađarević, Krležin »Aretej« na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, Republika, 1960, 2-3; D. Car, Legenda o čovjeku. Miroslav Krleža: Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, fantazija u 5 slika, Književna tribina, 1960, 17: J. Vidmar, Miroslav Krleža: Aretej, Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; I. Frangeš, Aretejeva poruka, Krležin zbornik, Zagreb 1964; M. Vaupotić, Usputna zapažanja na rubu nekih Krležinih drama. Fragment iz veće cjeline, Mogućnosti, 1969, 5: S. Novak, Razmišljanja uz Krležinog »Areteja«, Dubrovnik, 1969, 2; P. Selem, »Aretej« Miroslava Krleže na Dubrovačkim ljetnim igrama, Scena, 1972, knj. I, br. 3-4; S. Đorđić, Krležin »Aretej«, Književna istorija, 1972, 16; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986.

I. Vn.