BECIĆ, Vladimir

BECIĆ, Vladimir, slikar (Slavonski Brod, 1. VI. 1886 - Zagreb, 24. V. 1954). Učio u privatnoj slikarskoj školi C. M. Crnčića i B. Čikoša u Zagrebu (1904), te M. Knirra u Münchenu (1905) gdje je od 1906. studirao na Akademie der bildenden Künste. U klasi H. Habermanna isticao se, uz J. Račića i M. Kraljevića, suverenim načinom slikanja (Die kroatische Schule). U Parizu upisao Académie de la grande Chaumière (1909) i crtao za časopis Le Rire, a kao dopisnik i ratni slikar i za L'Illustration (1915- 18). Izlagao samostalno u Zagrebu (prvi put 1910), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu (1911), Ženevi (1921) i Veneciji (1938). U Zagrebu predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947). S Lj. Babićem i J. Mišom osnovao Grupu trojice (1930). Član JAZU od 1934.

U münchenskom razdoblju ostvaruje temeljna djela hrvatskoga modernog slikarstva (Akt pred ogledalom, 1906; Djevojka kod stola 1907; Portret slikara Kraljevića, 1908; Mrtva priroda, 1909). Utjecaj cezannizma pokazuju Becićeva djela nastala u Osijeku (Klasija, 1911) i u ranoj blažujskoj fazi (Autoportret, Igman, 1920), nakon kojih počinje slikati figure (Akt u prirodi, Žetelica), portrete (Vera i Mira) naglašenih volumena, te geometrijski strukturirane krajolike (Planinski pejzaž, 1923). Tridesetih godina slika svjetlijom paletom pojačavajući kolorističke kontraste i osobitost svoga slikarskog rukopisa (Bosanski pejzaž, Šibenik, Ribar, Dječak s kukuruzom, Portret moje žene). U ratnim godinama češće radi mrtve prirode i portrete. Krležin portret (crtež tušem) izradio je u Blažuju 1930.

Prvi osvrt na Becićevo slikarstvo Krleža je objavio u eseju Uz slike Vladimira Becića {Hrvatska revija, 1929, 1) u kojem piše o njegovoj sklonosti modeliranju čistih volumena, o mrtvim prirodama i ak tovim a, o njegovu portretu Miroslava Kraljevića iz 1908, o slikarskom sazrijevanju Račića, Becića i Kraljevića u münchenskoj i pariškoj umjetničkoj sredini, te o principima prema kojima su oni usmjerili razvitak suvremenoga hrvatskog slikarstva. U članku O Vladimiru Beciću (Hrvatska revija, 1931, 1) dao je više podataka o njegovu djelovanju analizirajući pojedine faze: münchensko-parišku (1905-10), srbijansku (1912-18), blažujsku (1918- 23) i zagrebačku (do 1930), a pisao je i o pariškoj kritici koja je ismijavala Cézannea, o Becićevu cezannizmu i njegovoj »neoklasičnoj blažujskoj fazi«. Ta dva teksta K. je spojio u jedan i objavio ga pod naslovom O Vladimiru Beciću (Eseji. Knjiga prva, Zagreb 1932) i u knjizi Eseji III (Zagreb 1963), a tiskan je i u Likovnim studijama (Sarajevo 1985) s ocjenom (iz 1929) »da u našoj suvremenoj slikarskoj konfuziji (1921-28) Becić stoji još uvijek kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak. Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.«

BIBL. V. B.: Uspomene, Savremenik, 1931, 11; Sjećanje na Račića i Kraljevića, Hrvatska revija, 1935, 8; Govor na otvorenju izložbe Račić-Kraljević-Becić-Herman u Ljubljani, Bulletin JAZU, 1952, 1-2.

M. Pet.