BROZ, Josip - Tito

BROZ, Josip - Tito, političar (Kumrovec, 7. V. 1892 - Ljubljana, 4. V. 1980). Nakon završene osnovne škole 1907. počinje učiti bravarski zanat u Sisku, koji završava 1910; odlazi u Zagreb i zapošljava se kao kovinarski radnik. God. 1911-13. radi u tvornicama u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji; 1913-14. služi vojni rok u Beču i Zagrebu gdje završava podoficirsku školu. U početku I. svj. rata poslan je na austrougarsko-srpsku frontu; 1915. prebačen je na galicijsku frontu, a potom na Karpate gdje je ranjen i zarobljen te odveden u Rusiju, u kojoj je ostao do listopada 1920. Revolucionarnu djelatnost započetu u Rusiji, gdje je 1920. postao članom Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika), nastavlja i u Zagrebu kamo se vratio potkraj 1920. Sljedećih godina radi u Velikom Trojstvu kod Bjelovara, u brodogradilištu u Kraljevici i u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci, a od 1927. ponovno je u Zagrebu. U veljači 1928. izabran je za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu; u studenome iste godine zbog revolucionarne djelatnosti osuđen je na pet godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Mariboru. God. 1934. odlazi iz Jugoslavije u Austriju; u Beču uzima pseudonim Tito koji će postati sastavni dio njegova identiteta. Iste godine kooptiran je u Politbiro CK KPJ. Boravi u Moskvi 1935-36, gdje radi u Kominterni. God. 1937. preuzima rukovođenje KPJ. Na Brozovu inicijativu Politbiro CK KPJ donio je 4. VII. 1941. odluku o početku oružanog ustanka. U toku NOB obavlja funkciju vrhovnog komandanta. Nakon II. svj. rata obnaša najviše partijske i državne funkcije presudno utječući na povijest Jugoslavije i njezino mjesto u svijetu.

Prvi susret Krleže i Broza dogodio se, prema Krležinu kazivanju (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, knj. I, str. 118) godine 1921 (I. Očak drži da je do susreta došlo potkraj 1920). Nakon jednog predavanja Krleži je prišao mlad čovjek koji se predstavio kao povratnik iz Rusije, sindikalni aktivist; rekao je Krleži da prati sve što on napiše te da ga posebno oduševljava Plamen. U tekstu O kampanji Informativnog biroa (koji je pročitan na Izvanrednoj skupštini JAZU 5. VII. 1948; objavljen u Ljetopisu JAZU, 1949, knj. 54) K. govori o mladom Brozu apologetično, prisjećajući ga se kroz romantično-revolucionarnu vizuru: »Proleter, metalski radnik, vratio se poslije šest godina iz Rusije, kamo je zapao kao tolike hiljade naših ratnih zarobljenika, pa kada se pojavio u našim sindikatima godine 1921, u svojoj sivoj astrahanskoj šubari na kojoj se u vunenim kovrčicama primjećivalo izblijedjelo mjesto skinute metalne petokrake zvijezde, on je mirnom, superiornom staloženošću svojih pogleda već tada sugestivno zavladao svojom okolinom. Njega su drugovi gledali kao putnika koji je doputovao s druge obale, s obale lenjinskog kontinenta, i koji je ,svojim očima vidio sve ono‘ o čemu se onda po sindikatima romantično sanjalo.« Udivljenje s kojim K. opisuje mladog Broza posljedica je razvoja kasnijih povijesnih prilika; ranih 20-ih godina može se ipak govoriti samo o utjecaju afirmiranoga lijevog književnika na kovinarskog radnika i sindikalnog aktivista Broza, koji je pratio Krležine publicističke i beletrističke tekstove. O tome svjedoči i V. Dedijer (Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, knj. I, Zagreb-Rijeka 1980) koji među knjigama što ih je Broz 1925. donio iz Trojstva u Kraljevicu, spominje i primjerke Krležine Književne republike. U tekstu Titov povratak godine 1937 (Borba, 25. V. 1952) K. spominje svoj susret s Brozom 1928. »u predvečerje diktature« i prisjeća se onog »antipatičnog i zgužvanog političkog procesa (...) na kome je Tito svojom ličnom inicijativom povisio vlastitu juridičku odgovornost za nekoliko godina robije«. Prema iskazu I. Očaku, K je te godine sudjelovao u prebacivanju Brozove supruge Pelagije u SSSR, jer joj je prijetilo uhićenje. Nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora 1934, J. Broz dobiva partijski zadatak da posreduje u raščišćavanju sukoba između lijevih časopisa Kultura i Književnik s Krležinim Danasom. Svoju intervenciju Broz je detaljno opisao u Izvještaju predstavnika zagrebačke organizacije, upućenome Kominterni 2. VIII. 1934. iz Beča (J. B. Tito, Sabrana djela, knj. 2, Beograd 1977). Broz je najprije razgovarao s glavnim urednikom Književnika, M. Durmanom, zahtijevajući da prekine »nedrugarsku polemiku« protiv grupe oko Danasa. Zatim je posjetio Krležu koji mu je opširno opisao povijest sukoba, Ijuteći se što njega, »koji već 16 godina radi na našoj socijalnoj književnosti«, nazivaju renegatom i otpadnikom. Osporio je svojim protivnicima »talent i poznavanje marksizma« tvrdeći kako oni samo unose zbrku u našu književnost. Broz se potom ponovno sastao s predstavnicima Književnika, koji su priznali da je napis B. Hermanna Quo vadis, Krleža? doista nezgodan, iako u biti točan, te da su spremni prekinuti napade na Krležu i da žele suradnju s njim. Na drugom sastanku s Brozom K. je rekao da ne želi surađivati s tim ljudima, ali je nagovijestio Brozu kako ne bi imao ništa protiv toga da se u Književniku objavi izjava koja bi mu dala satisfakciju. Broz je naposljetku zaprijetio i jednima i drugima da će »Partija najenergičnije postupiti protiv onoga, pa ma tko to bio, koji će i dalje nastaviti sa takvim ispadima«. U zaključnom dijelu izvještaja preporučuje CK da donese u formi rezolucije jasnu odluku kojom bi se onemogućilo »to štetno natezanje, koje vrlo mnogo škodi pokretu, jer protivnici to iskorišćuju, naročito klerikalci, koji već pišu o tome i u brošurama i u svojim novinama«, a ogorčeni su i »naši simpatizeri i drugovi u provinciji«.

U Brozovoj prepisci iz 1936. registrirana je pritužba B. Adžije na Krležu jer opstruira nastojanja KPJ da ostvari suradnju sa socijaldemokratskim liderima koji su vodili Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije. K. nije vjerovao ni u mogućnost da KPJ sa strankama Udružene opozicije može stvoriti zajedničku platformu za Narodnu frontu. Te je stavove izložio u Tezama za jednu diskusiju iz 1935.

U prosincu 1936. Broz se vratio u Jugoslaviju, a potkraj veljače ili na početku ožujka 1937. susreo se s Krležom. Prema Krležinu zapisu iz 1952 (Titov povratak godine 1937) razgovarali su o mnogim stvarima »uzduž i poprijeko, do u kasnu noć«: o situaciji prije I. svj. rata, o ratu i potonjim zelenokaderaškim pobunama, o moralnom debaklu socijaldemokracije, o člancima u Borbi, zatim o principu »samoodređenja naroda« i o tome što bi bila alternativa jugoslavenskoj državi; K. tvrdi da je pokrenuo i pitanje »galerije mrtvih znanaca i političkih brodolomaca, grobova i pokojnika« (staljinskih procesa i žrtava). Tito je inzistirao da »treba ploviti prjamolinejno«, u dobro organiziranu redu, monolitno. Broz je u izvještaju poslanom 14. IV. 1937. iz Pariza u Moskvu, opisujući situaciju u Jugoslaviji, spomenuo i svoj razgovor s Krležom: »On je nakon toga što sam mu objasnio da mi organiziramo čitav sistem rada i rukovodstva pristao da surađuje, ali kod njega se još uvijek opaža ona stara bolest da za koga god pitaš, on ne valja«.

Prema iskazu I. Očaku, K. se s Brozom sastao i u proljeće 1938; razgovarali su taj put isključivo o stanju u književnosti i, osobito, među lijevim intelektualcima. Broz je suočen s prijetnjom Kominterne da će raspustiti jugoslavensku KP i inzistira na jedinstvu unutar komunističkih redova kako bi se to izbjeglo. U izvještaju Kominterni, napisanom u rujnu 1938. u Moskvi, govori o trockističkim tendencijama među zagrebačkim ljevičarima, optužuje neke Krležine prijatelje da su »sumnjivi u pogledu veza s trockistima« a za Krležu kaže da njegov stav »nije jasan«.

U veljači 1939. K. pokreće časopis Pečat, »književni mjesečnik za umjetnost, nauku i sve kulturne probleme«. Glavni su suradnici upravo neki od prokazanih trockista (Ristić, Richtmann, Bogdanov). Takvo Krležino demonstrativno vezivanje s »trockistima« nakon svih upozorenja, a još više »revizionistički« tekstovi koji se počinju pojavljivati u Pečatu, dovode sukob na ljevici do kulminacije. U svibanjskom broju Proletera Broz objavljuje polemički napis Trockizam i njegovi pomagači, u kojem se oštro okomio na Krležine suradnike i samoga Krležu, premda ga poimence ne spominje (što upućuje na vjerojatnost postavke da Partija još uvijek ne izlaže Krležu krajnjoj osudi, nudeći mu odstupnicu). Richtmann je pak optužen da »tobožnjim naučnim stanovištem izaziva zbrku u glavama mladih intelektualaca, Ristić nazvan »intimusom pariškog trockiste i buržoaskog degenerika Bretona«, za Bogdanova kaže da je »davao pred policijom i sudom sramne izjave, a sada revidira stav Marksa i Engelsa iz 1848. godine«. Broz dalje zahtijeva beskompromisnu borbu protiv trockizma (koji je »samo jedan oblik fašizma«), od članova Partije traži »povišenje teoretskog nivoa« i razvijanje »boljševičke budnosti«.

Potkraj lipnja 1939. K. se ponovo sastaje s Brozom; susret je opisao P. Matvejeviću 1981 (taj razgovor je uključen u potonja izdanja knjige Razgovori s Krležom). Premda je susret opisan iz naknadne perspektive i s nizom beletristički predočenih detalja (atmosfera ljetne žege, prisljemenski pejzaž, Titova odjeća i ponašanje, usputni susreti i razgovori sa seljacima, vozačem itd.), mogu se izlučiti osnovne teme toga dugog razgovora. Za Krležu je najvažnije pitanje bilo vezano za moskovske procese i »naše grobove u Sibiru«. Tito je uzvratio da to nije najvažniji problem, jer predstoji agresija fašizma i treba se pripremiti za otpor, stoga je važno očuvati jedinstvo. Detalji susreta koje opisuje K. upućuju na visok stupanj prisnosti s Brozom, ali sve to nije pridonijelo smirivanju sukoba Krležine grupe s Partijom, dapače - krajem godine sukob ide prema vrhuncu: K. u lipanjskom broju Pečata objavljuje izjavu solidarnosti sa svojim suradnicima, a u prosincu 1939. u Pečatu br. 8-9. tiska Dijalektički antibarbarus, koji daleko nadrasta dimenzije estetske rasprave s dogmatskim zagovornicima »socijalne literature«. Očito razočaran neuspješnim razgovorom s Krležom i daljnjim razvojem spora na ljevici, Broz izvješćuje Kominternu u rujnu 1939. o djelovanju intelektualaca okupljenih u Pečatu: »Grupa oko Krleže, na primjer Ristić, Richtmann, Podhorsky i Bogdanov u osnovi sprovodi tu revizionističku kampanju. Mi smo ih raskrinkali u prvom broju ,Proletera‘. Osim toga, partijske organizacije izdaju brošure umnožene na šapirografu, u kojima se oni raskrinkavaju«. Premda sam K. u razgovoru s Matvejevićem tvrdi kako Broza nije vidio od razgovora 1939. sve do svršetka rata (osim na fotografijama partizanskih »bandita« u izlogu Hrvatskog naroda), čini se izvjesnim da su se susreli i u početku ožujka 1940 (na što upućuje i Hronologija tiskana u Brozovim Sabranim djelima). Tema je ponovno bila zaustavljanje polemike na ljevici; Krležu pak zanima sudbina imena s popisa isključenih članova KPJ, objavljenog 1939. u svibanjskom broju Proletera. Razgovor očito nije završio sporazumom, jer Broz u partijskom organu Proleter objavljuje članak Za boljševizaciju i čistoću Partije, u kojem oštro napada »kojekakve nazoviljevičare« koji svojim revizionističkim tumačenjem marksističko-lenjinističke teorije unose zabunu u redove radničke klase. Napada otvoreno i Krležu zbog javnog solidariziranja sa suradnicima Pečata, optužujući ga da okuplja oko sebe revizioniste te time unosi zabunu i nejedinstvo ne samo u redovima izvanpartijske čitateljske publike već i u redovima partijaca. Napominje kako se ne namjerava upuštati u prosuđivanje literarnih vrijednosti radova jedne i druge strane, nego želi upozoriti članstvo na potrebu učvršćivanja jedinstva oko dosljednoga boljševičkog projekta Partije. U toku 1940. izlazi i polemička brošura O. Priče Barbarsko Krležinog antibarbarusa, a nakon toga i zbornik Književne sveske u kojem Partija angažira cjelokupni svoj intelektualni potencijal u obračun s Krležom i njegovim krugom. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. Partija definitivno osuđuje revizionističku grupu oko Pečata; K. ostaje potpuno izoliran. Prema iskazu I. Očaku, tražio je da mu se omogući kontakt s Brozom, ali taj susret nije ostvaren.

U toku II. svj. rata Krleži su, zasigurno s Brozovim znanjem, u više navrata poslane poruke da se pridruži partizanima. Do toga nije došlo - K. to tumači strahom od reakcije svojih protivnika iz »sukoba na ljevici«, prije svega M. Dilasa. Prema Krležinim iskazima, Đilas mu je potvrdio da je K. na početku rata doista imao razloga za takav strah.

Netrpeljivost Krležinih protivnika očitovala se i u njihovu ponašanju nakon rata. Krležin tekst Književnost danas koji se pojavio u listopadu 1945. bio je dočekan od Zogovića i Dilasa s krajnjom indignacijom i zaprijetilo je nastavljanje prijeratnih polemika. Suočen s tom opasnošću, K. se pismom obratio Brozu koji ga je pozvao u Beograd na razgovor, što je i realizirano potkraj 1945. Broz je u tom susretu izrazio žaljenje što se K. nije pridružio partizanima, ali je obećao Krleži svu zaštitu te da nikakva nastavljanja predratnih polemika neće biti. Doista, kad je u Komunistu, 1946, 1, tiskan Brozov referat s V. zemaljske konferencije, izostavljen je odlomak koji je napadao Krležu i grupu oko Pečata. Doduše, na V. kongresu KPJ 1948. u uvodnom dijelu Izvještaja o agitaciono-propagandnom radu KPJ Đilas je ponovno pokrenuo kritiku Pečata, upozoravajući na potrebu »demaskiranja agentske, špijunske uloge trockističkih grupica«. Kongresu je K. prisustvovao kao počasni gost, te je u pauzi intervenirao kod Broza, koji mu je objasnio da je kritika Pečata posljedica individualne Đilasove inicijative a ne dogovora; obećao je Krleži da ti dijelovi referata neće ući u službene dokumente kongresa. Premda su Broz i K. održavali bliske kontakte i do 1948, jer Krležin angažman u obnovi hrvatskog Društva književnika i JAZU zasigurno je realiziran u skladu s dogovorima u političkom vrhu, a K. se pojavljuje uz Broza i u nekim javnim prilikama (npr. Sveslavenski kongres u Beogradu 1946), do iznimne prisnosti dolazi nakon Brozova sukoba s Informbiroom 1948. Iako Broz sve do kraja života nije bio spreman priznati validnost Krležinih stavova iz predratnog sukoba na ljevici, a nije se želio dokraja emancipirati ni od nekih staljinskih elemenata u organizaciji države i vlasti, vjerojatno je procijenio da mu Krležino protustaljinističko iskustvo može biti korisno u rekonstruiranju socijalističke ideološke paradigme. Već 1948. mnogo vremena provodi s Krležom, a prema iskazu E. Čengiću K. se 1949. i 1950. praktično bio preselio u Beograd i stanovao u Užičkoj ulici, u neposrednu susjedstvu Broza. Bio je iznimno angažiran u obrani Broza od staljinskih optužbi i često je javno istupao (od govora u Akademiji 5. VII. 1948. do govora oficirima u Domu JNA 17. XII. 1952). U dogovoru s Brozom, K. u to doba poduzima niz kulturnih akcija usmjerenih na prezentiranje Jugoslavije u svijetu (npr. Izložba jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu 1950) odn. konstituiranje nove kulturne paradigme (utemeljenje Leksikografskog zavoda FNRJ 1950. i pokretanje EJ). Prema Čengiću (S Krležom iz dana u dan, knj. I, str. 273) i sam ljubljanski referat 1952. nastao je nakon Krležinih dugih razgovora s Brozom. K. kaže da je i kod Broza sve više »sazrijevalo uvjerenje da se na pozicijama kulture i duhovne politike kakvu je propovijedala Treća internacionala ne može ostati«, što je omogućilo »oslobađanje vlastitih inicijativa«. Taj programatski govor, u kojem se definitivno raskida s poetikom socijalističkog realizma i otvara mogućnost slobodnoga estetskog izbora, načelno je dogovoren s Brozom, ali ga Brozu nije davao na čitanje prije istupa u Ljubljani; tom napomenom K. ističe da je suradnja s Brozom podrazumijevala personalnu autonomiju umjetnika. Jedna od važnih Krležinih djelatnosti u početku 50-ih godina bila je vezana za rekonstruiranje hrvatskoga kulturnog identiteta u Zadru, koji je nakon II. svj. rata vraćen matici-zemlji. Prema Krležinim riječima upravo Brozov izravni angažman omogućuje da se kompletira zbirka Zlato i srebro Zadra, obnove oštećeni crkveni objekti te utemelji Filozofski fakultet. Prisni kontakti nastavljaju se i poslije, premda je K. zaokupljen enciklopedičkom djelatnošću. Susreću se ljeti na Brijunima, ponekad i u Sloveniji u vili »Bistrica« na Tržiču, zatim prilikom Krležinih posjeta Beogradu i Brozovih Zagrebu. U dva navrata K. putuje kao član državnih delegacija u Brozovoj pratnji: 1962. u Egipat i Sudan, 1965. u SSSR.

God. 1967. K. je među potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Budući da je taj dokument, kojim je zahtijevan ravnopravan položaj hrvatskog jezika, izazvao oštru reakciju političkih foruma i bio prokazan kao nacionalistički čin, u političkim tijelima započinje rasprava o političkom kažnjavanju Krleže. Broz odluku o kažnjavanju ne želi prepustiti hrvatskomu CK, već poziva Krležu sebi na razgovor. K. nipošto nije htio povući vlastiti potpis s toga dokumenta ali je bio spreman dati ostavku na članstvo u Savezu komunista. Broz to nije prihvatio već je rekao kako će biti dovoljno da podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Prema svjedočenju M. Tripala, koji je prisustvovao sastanku, K. je tom prilikom Brozu opširno objašnjavao probleme vezane uz položaj hrvatskog jezika, upozoravajući kako je za hrvatski narod iznimno važno da svoj jezik može nazivati hrvatskim imenom.

U doba »hrvatskog proljeća« 1971. K. je rezerviran prema aktualnim političkim zbivanjima. Prema S. Lasicu »izgleda da je neke odgovorne društvene i kulturne faktore toga vremena upozoravao da vode brod u propast, ali ga nitko nije slušao. A kad se lađa ,hrvatskog nacionalnog pokreta‘ doista nasukala i Predsjedništvo SKJ na svojoj 21. sjednici (1-2. XII. 1971) oštro osudilo pojave nacionalizma, brojni su bili kulturni i javni radnici, hrvatska javnost uopće, koji su se pitali kako će reagirati Krleža. On je šutio, čak i poslije ugušivanja studentskih nemira. Ta je šutnja potpuno ispravno protumačena: dao je podršku Titu i liniji što ju je on na Karađorđevu zacrtao« (Krleža. Kronologija života i rada, str. 414). Tu potporu Titu K. znakovito indicira pojavljujući se u nekim prilikama, npr. na skupštini DKH nakon Karađorđeva, kad su osuđivane nacionalističke pojave u kulturnom i političkom životu. Istodobno, kad započinju sudski procesi hrvatskim intelektualcima optuženima zbog nacionalističke djelatnosti, intervenira kod Broza za neke od njih da se oslobode optužbe, odn. da se kazne ublaže.

U toku 70-ih godina Krležino zdravlje se pogoršava; zbog tih poteškoća više ne putuje na proslave Brozova rođendana, izostaju i zajednička ljetovanja na Brijunima. Međutim, viđaju se prilikom Brozovih posjeta Zagrebu; 1977. Broz posjećuje već gotovo nepokretnog Krležu u njegovu domu na Gvozdu. To je bio njihov posljednji susret.

M. Krleža je o Josipu Brozu-Titu pisao često nakon II. svj. rata: spominje ga u nizu svojih publicističkih angažiranih tekstova, ali i u esejima koji se odnose na enciklopedičke probleme, u literarno- programatskim tekstovima, u dnevničkim zapisima, te u razgovorima s Matvejevićem, Čengićem, Očakom i Krivokapićem. Tekstovi posvećeni isključivo Titu sabrani su i objavljeni 1980. u knjizi Krleža o Titu (Sarajevo 1980), a pojavljuju se u SDMKO 1988. u knjizi Gdje smo i kako smo, u kojoj su sabrani napisi posvećeni suvremenim političkim temama. Premda je većina tih tekstova prigodničarskog karaktera (uglavnom pisana u povodu Titovih obljetnica), zasićena apologetskim tonovima, neki zapisi poput Titova povratka godine 1937. posjeduju visoke stilističke kvalitete, dok se enciklopedijski tekst Josip Broz Tito odlikuje i racionalnom analitičnošću, koju je bilo teško realizirati u doba dok se o Brozu moglo pisati isključivo emfatički i apologetično.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; M. Iveković, Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945, Zagreb 1970: P. Damjanović, Tito pred temama istorije, Beograd 1972; V. Mađarević, Književnost i revolucija, Zagreb 1974; V. Kalezić, Pokret socijalne literature, Beograd 1975; Z. Stipetić, Komunistički pokret i inteligencija. Istraživanje ideološkog djelovanja inteligencije u Hrvatskoj (1918-1945), Zagreb 1980; V. Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, I-III, Zagreb-Rijeka, 1980, 1981 i 1984; I. Očak, Tito-Krleža, prijeratni susreti, Zagreb 1981; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982;/. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, i-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-III, Zagreb 1989; Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990.