Baba cmizdri pod galgama

»BABA CMIZDRI POD GALGAMA«, balada prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8), zajedno s još šest balada (Petrica i galženjaki; Carmen antemurale Sisciense; Vigilia ali straža nočna; Na mukah; Ni med cvetjem ni pravice; Scherzo) kao najava zbirke Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936) kojemu je integralan dio korpusa. Sastoji se od 16 stihova u formi svojevrsnoga nepravilnog soneta, sa strofama 5-4-3-4. Budući da prvi i drugi stih, kao i petnaesti i šesnaesti tvore sintaktično-ritmičke cjeline, pjesma se može čitati kao pravi sonet. Tema je karakteristično baladna: materino oplakivanje mrtvoga sina pod vješalima. Antologijski je primjer toga motiva, često korištena u evropskoj likovnoj i književnoj tradiciji, poznata srednjovjekovna Jacoponeova pjesma Stabat mater (svoje duboke dojmove o toj pjesmi spominje Krleža u autobiografskoj prozi Djetinjstvo u Agrarnu 1902-03). Tragika života u ovoj je baladi u znaku Jacoponeove tužaljke, s time što je ona dobila antitetičku nadgradnju, u kontekstu gdje se osobna tragedija i majčina bol miješaju s ironijom, sarkazmom i fatalističkom pučkom filozofijom o besmislu emotivnih reakcija na neumitnost krvave i surove zbilje. Prepoznaje se u tome postupku autorov asentimentalizam, iako ispod prividne bešćutnosti ostalih sudionika balade, zakrabuljenih u Ciničnom dijalogu s materom, naziremo svu dubinu i tragiku ljudskoga bola. Snažnim slikama mogućega tragičnog završetka žrtve prividno se ublažuje njezin stvarni svršetak »samo« na vješalima i bez uobičajena rituala (razapinjanje na kotač, čupanje noktiju užarenim kliještima) čime se snažno asocira uobi čajeni srednjovjekovni scenarij u kojem grubost i surovost života dobivaju svoju lirsku protutežu u klimaksu balade. Naime, protagonistici ove balade koja je obrambenim mehanizmom otklona vlastitih osjećaja i suosjećaja nazivana najpogrdnijim kajkavskim leksikom (baba, zamusana mužača, smrdljiva bedača), obraćaju se ostali sudionici drame na kraju toplim, intimnim tonom - »mama«, pa iako je to poziv na vinsku utjehu, progovara iz njega duboko humani glas bola, prosvjeda i sućuti, dakako, u kontekstu pučke mudrosti Kesno je popoldan iti k maši!, a to je stih kojim završava ova antologijska autorova varijacija velike književne teme oblikovane u ruhu moderne antibalade.

Jo. S.