Barbusse-Barrès-paralela

»BARBUSSE-BARRÈS-PARALELA«, esej prvi put objavljen pod tim nazivom u knjizi Eseji II (Zagreb 1962). Nastao je kao Krležina kritička marginalija uz rukopisne tekstove tijekom rada na enciklopedijskim izdanjima JLZ. U tom eseju sjedinjene su varijacije Barrès, Francuski kampanilizam i Tendencije i perspektive iz članka Varijacije na razne teme (Mogućnosti, 1959, 4).

Nevelika opsegom, paralela je značajna po tome što na primjeni spomenutih pisaca K. još jednom sažima ključnu polemičku tezu vlastite estetike: o tendenciji u umjetnosti, koju je in extenso postavio u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933). H. Barbusse i M. Barrès za Krležu su primjeri tzv. tendencioznih i ideološko-propagandnih pisaca: prvi na crti svoga proturatnoga humanističkog prosvjeda i proleterskog internacionalizma lenjinističkih boja, a drugi s pozicija građanske nacionalističke isključivosti i francuskoga kulturnog šovinizma, koji je već po sebi emocionalno huškao na rat. Obojica su kao vrsni umjetnici imali velik odjek: Barbusse je u svom romanu Oganj, »više po zakonu srca, nego kao politički ideolog« kriknuo »da je rat zločinačko ludilo«, dok je francusku građansku klasu za njenu »ulogu masovnog krvnika« i sukrivca za I. svj. rat pripremao »revanšistički nacionalizam« M. Barrèsa. Ali kao kasniji svjesni ideolozi i propagandisti, nisu se dovinuli do razine svojih ranijih umjetničkih dostignuća. Barbusse »nije više nikada uspio da se uzvisi« premda je »provalio vulkanskom snagom«, a Barrès, »virtuoz nesumnjivo natprosječne nadarenosti«, kao »ratnopropagandistički pisac zatajio je potpuno«, utječući »barrèsovskim halucinantnim priviđenjima« na slične nacionalističke tonove u mnogim književnostima, pa i u nas (Vojnović, Matoš, Galović itd.). Ilustrirajući time proturječnost između shvaćanja umjetnosti kao ideološkog sredstva i autentičnog nadahnuća, tj. između političke direktive i stvaralačke slobode, K. stoji pri tome da je tendencija, doduše, inherentna piscu, ali zaključuje kako »subjektivna volja ili ideološko uvjerenje nisu nikakve garancije za vrijednost umjetničkog djela«, čime prostor umjetničkog stvaranja ostavlja otvorenim i slobodnim.

Ni. Pk.