Bitka kod Bistrice Lesne

traži dalje ...

»BITKA KOD BISTRICE LESNE«, novela objavljena kao »fragmenat iz ciklusa: Hrvatski bog Mars« u Književnoj republici, 1923, knj. I, br. 2-3. U Napomeni o »Hrvatskom bogu Marsu« koja je tim povodom izišla u istom broju Književne republike predočena je »posljednjim još neobjavljenim odlomkom ciklusa«, pa se i naputak »odlomak« iz pregleda sadržaja s naslovne stranice časopisa očigledno odnosi na pripadnost novele ciklusu. Doduše, Krleža je u istoj prigodi Bitku opisao i kao »jedan od posljednjih odlomaka« Zelenog barjaka, veće pripovjedne forme što je zajedno s prvom redakcijom Hrvatskog boga Marsa bila predviđena za Knjigu o ratu u izdanju Vošickog, a onda i samostalno najavljena kod Narodne knjižnice. Do izdanja nije došlo, pa je i taj fragment »domobranske historije« priključio cjelini. Kako će postati i njezinim integralnim dijelom moglo se zaključiti iz prospekta Krležinih djela 1932 (MK SDM), jer je s Magyar királyi honvéd novelom i Velikim meštrom sviju hulja bila u knjizi Hrvatski bog Mars predviđena uz četiri fragmenta prve redakcije, što se iduće godine, kada dolazi na proslovno mjesto u toj redakciji šestodjelnog ciklusa i dogodilo. Nakon definitivne redakcije Hrvatskog boga Marsa (Zagreb 1946) Bitka kod Bistrice Lesne nerijetko se uzima reprezentativnom za čitav ciklus, antologizira, a publicirana je i kao samostalno izdanje.

Invokacija novele ima sva obilježja inverzije klasičnoga epskog zaziva muza i predstavljanja junaka. U klasičnom spjevu i »muž« i oružje posve su iznimni i zamišljeni tako da pobude divljenje, a ovdje se neprestano sukobljavaju podignuti, službeni, »visoki« ton, potpuno neprimjeren situaciji, i »niski«, skromni junaci koji izazivaju sućutan podsmijeh. Novela je tobože »historija«, a bitka nije nimalo znamenita, zapravo se i ne radi o čitavoj bitki nego o jednome njezinu detalju. Ton je namjerno lažno patetičan, onaj kakvim se koriste tadašnje novine, a sve u funkciji oficijalnog divljenja junačkoj smrti bijednih domobrana.

»Historija jednog detalja« bitke iz naslova govori o pogibiji šestorice domobrana i njihova desetnika u navali na »kotu broj trista trinaest« na rus. fronti. K. prikazuje kolektivnu sudbinu nastradalih vojnika, ali izvanrednom pripovjednom sažetošću ističe posebnu životnu situaciju, pa i individualne karakterne osobine svakoga od njih. Nije to samo slika frontovskih patnji i besmislene smrti. Trajna sudbina hrv. seljaka, njihove muke sa zemljom, blagom i porezima, te skromna zadovoljstva i trenuci raspojasanosti panoramski su ugrađeni u fresku pojedinačnih egzistencija. Trdak Vid ostavio je kod kuće dvoje nejake djece bez majke, a umjesto da dobije pomoć suočava se s osjećajem nestvarnosti i opsjene vladine administracije; Loborec Štef, tek vjenčan, otrgnut je od nevjeste i nalazi se na fronti, jer je bahatog intendanta koji mu nije htio izdati cokule gurnuo u kotao crne kave; Lovrek Štef gine u potoku, nakon što je rukom ocijenio kakvoću oranja na blatnim, kišom natopljenim njivama kojima ih tjera desetar, »gospodin Pesek Mato«. O sudbini ostalih, Blažeka Franje, Peceka Imbre i Križa Matije saznaje se dok divizijski mrtvozornik, đak Palčić, čita pisma nađena kod poginulih, s trudom i neuko sastavljena, u kojima su klišeji ljubavnih listara isprekidani autentičnim iskazivanjem emocionalnih i životnih problema žena i djevojaka što su ih poslale. Socijalna i kritička poenta o žrtvovanju nemoćnoga topovskog mesa dopunjena je i drugim slojevima toga metaforički gustog teksta.

Izbor imena u noveli, kao i uopće u Krležinoj prozi, pokazuje piščev odnos prema likovima: sve odreda prava, postojeća imena. Bezbroj ljudi u Zagorju preziva se Pesek, Blažek, Lovrek, Trdak, Križ; tek što su ovdje ta imena majstorski odabrana, jer osim uloge koju u »ovoj tužnoj pripovijesti« igraju njihovi nosioci, ona sama sugeriraju dodatno značenje zbivanjima u koja su junaci uvučeni. Jadni Pesek Mato kao da ponizno maše repom, vodeći u smrt sebe i svojih šest domobrana, a čitavu brojanicu, tužno, kao na grobu, završava Križ Matija, noseći njihov zajednički križ. Trdak, svakako jedan od glavnih junaka priče, u trenutku pogibije »niječe« svoje prezime (Da je štokavac, očito, zvao bi se Tvrdak!). Iznad tih čednih domobranskih imena ističu se dvojica suprotstavljenih zapovjednika koji odlučuju o sudbinama, a nose, groteskno, obojica njemačka imena: Austrijanac Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, i Rus (a zapravo pribaltijski Nijemac) barun von Frederiks. Ironija toga historijskog apsurda iz ptičje perspektive nalazi, na prizemnoj razini, u strukturi priče odjek u gađenju i zasićenosti egzistencijalnom prazninom. Što protiv takvih oklopljenih imena mogu naši bijedni šoštarkalendarski mužeki? Uostalom, upravo o njihovoj nesreći i nemoći govori novela. Jambreki, Kadaveri, Trdaki i drugi Krležini domobrani iz Hrvatskoga boga Marsa, u životu skrdani u četveroredove »Dvadeset i pete domaće«, imaju pravo na svoje pjesnike. Pitanje koje K. u doba rata neprestano postavlja glasi: kako to da narod koji stoljećima krvari (za tuđe interese, dakako) nema svoga pjesnika. Nasuprot Meštrovićevu Vidovdanskom hramu, K. svojim nepatetičnim ali dubokoljudskim junacima gradi zbirku Hrvatski bog Mars. Uvijek isti kolektivni junak: u Tri domobrana kasarna, u Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli satnija, u Hrvatskoj rapsodiji vlak, u Baraci Pet Be i Smrti Franje Kadavera vojna bolnica. U Bitki kod Bistrice Lesne to je onaj smrtonosni juriš i posmrtno marširanje u koloni što konačno združuje već otprije u bataljun združene domobrane. Uvijek taj zajednički nazivnik koji pojedince pretvara u neko jedinstveno biće (valjalo bi reći: jedinstvenu, zajedničku patnju), pa sva ta ljudska masa biva zahvaćena zajedničkim usudom, zajedničkim kretanjem prema nekom tragičnom raspletu, prema vrtoglavoj smrti. Uostalom, završno marširanje bezimenih hrvatskih kolona u povijesnoj noći i jest »poruka« te novele, jednog od onih Krležinih kraćih proznih djela u kojima je izmjenjivanjem široke autorske perspektive i neposrednog doživljavanja pojedinih likova ostvareno jedinstvo deskriptivne, pov. i filozofske dimenzije.

R.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Bitka kod Bistrice Lesne. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.11.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/bitka-kod-bistrice-lesne>.