Božićna pjesma godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste

»BOŽIĆNA PJESMA GODINE HILJADU DEVET STOTINA I SEDAMNAESTE«, pjesma objavljena prvi put u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919). Jedna je od rijetkih Krležinih pjesama koja je u kasnijim izdanjima (od Knjige lirike, Zagreb 1932, do Poezije, Zagreb 1969) ostala gotovo u cijelosti nepromijenjena. Pisana je slobodnim stihom uz nepravilnu distribuciju rime.

Opisujući atmosferu Badnjaka u trećoj godini vojne, autor uokviruje temu pjesme. Kontrapunktirajući nemire »kugle što se kolje« s mirnoćom i pastoralom makete betlehemskog mira, ispovjedno lirsko ja prepušta mjesto govornim instancijama u pjesmu uvedenih subjekata (Tri kralja). Ostvarivši tako disperziju lirskoga subjekta, K. se odlučuje na referencijalne instancije u kojima svaki mudrac ponaosob novorođenome Kristu proriče poraz u borbi s neukim i barbarskim svijetom (»O, Galilejče! / Ti trideset plamenih ćeš ljeta / u krvi i znoju hram svoje ideje strahotno gorko tesati. /.../ Ti ćeš dići Kube, toranj svoga hrama. / Al' oluja luđačka, što slama / tolika debla i šume, / polomit će krošnju tvojih ideala, / raskolit će bijele tvoje sne. / Ti dobri tesaru, ti čudni sveče, / polomit će te vjetar, tužni Galilejče! / Ja slušam: neman ide i sve oblike slama, / oganj pada na tvoj hram i tama.«).

U replici posljednjega mudraca, na kraju proročanstva, K. se govornom situacijom koristi samo kao maskom za lirsko ja, glas autora. Optimističnu viziju budućnosti istočni mudrac vidi u dolasku komunizma: »Ja kukurijek slušam crvenoga pijetla, / i pozdravljam zvijezdu repaču nad močvarama hiperborejskim, / i pjevam pjesmu svetog svitanja.«

Na. Pe.