Brašančevo u Dubrovniku

traži dalje ...

»BRAŠANČEVO U DUBROVNIKU«, dio zamišljenog putopisa o plovidbi niz našu obalu (feljton objavljen u Književnim novinama, 27. VII. 1948), kako je to naznačeno u završetku slične »putositnice« Na lađi (Književne novine, 19. VII. 1949). Brašančevo je stari hrv. izraz za svetkovinu Tijelova, odn. kako se to u Dubrovniku, i uopće u priobalju, po talijanskome govori Korosanto (Corpo santo, Corpus damini). U tekstu se očituju Krležin ostrašćeni antiklerikalizam i odbojan stav prema Dubrovniku (kao i prema Veneciji, uostalom), gradu koji on uporno doživljava kao stjecište umišljene i isprazne vlastele, licemjera i setebandjerista, koji se udvorno i lukavo klanjaju i Sultanu i Papi, samo da se održe na vlasti. Jedina zavjerenička glava medu tim ispraznim mješinama za Krležu je svakako M. Držić, pučanin i podrugač-nevjernik. Stoga se, u promatranju procesije i zbrke oko nje, K. identificira s pometovskim u Držićevim kritičkim monolozima, izvrgavajući podsmijehu vanjsku ispraznost prizora. K. se vješto koristi postupkom »karnevalizacije« kombinirajući opise pobožne svečanosti s plebejskom perspektivom koja ironizira pobožnost unoseći u nju elemente groteske. Tekst je ispunjen duhovitim kolažima praznih babljih dijaloga, komičnih »crteža« ugojenih »katoličkih muževa« i užurbanih reverenda. K. osjeća simboličko značenje te svečanosti, koja je neka vrsta tihog otpora »pobjedničkoj povijesti«, optimističnom duhu obnove, dobu »petoljetki«, stoga ta proza unatoč stilskoj virtuoznosti, plastičnim opisima i eruditskim asocijacijama nosi obilježja angažirane feljtonistike snažno impregnirane duhom aktualne oficijelne ideologije.

I. Fš.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Brašančevo u Dubrovniku. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.12.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/brasancevo-u-dubrovniku>.