CESAREC, August

CESAREC, August, književnik (Zagreb, 4. XII. 1893 - Zagreb, VII. 1941). Već kao gimnazijalac, pred ispit zrelosti, biva u procesu atentatorima na komesara Cuvaja 1912. osuđen i utamničen. U vezu s motivima atentata optužba je dovela brošuru Đački pokret koju je Cesarec, pripadajući krugu jugonacionalističke omladine okupljene oko časopisa Val, napisao kao svojevrstan manifest velikog štrajka srednjoškolaca. Cijeli je Cesarčev život prožet policijskim i sudskim progonima. Baštineći socijaldemokratsku ideju iz obitelji, jedan je od začetnika (1918-19) hrvatskoga komunističkog pokreta, čiji je program odano slijedio do 1941. kada je zbog toga ubijen. Premda je pored tamnice, skrivanja, unovačenja (1915-18) često boravio u inozemstvu (Beč, Prag 1919-20, Rusija 1922-23, 1934-37, Španjolska, Francuska, Italija 1937-38) Cesarec je intenzivno bio prisutan u književnom i političkom životu Hrvatske. Pisao je pjesme, novele, romane, drame, putopise, prevodio (Gorki, Zola), a u člancima i polemikama žustro je zastupao vlastite nazore, otkrivajući publicistički talent zahtjevnim esejima i studijama (Radić, pravaštvo). Od ekspresionističke ponesenosti ranih stihova, Cesarčeva se kreativnost postupno gubila pod diktatom tendencije, ali je njegov opsežan opus (Sabrana djela I- XX) nesumnjivo važan dio hrvatske kulture.

Krleža i Cesarec poznavali su se, polazeći istu pučku školu, iz djetinjstva. Čini se da su još kao gimnazijalci krenuli zajedničkim tragom, jer se K. sjeća kako su odlazili u Ilicu 55, gdje je bila socijaldemokratska središnjica (Nad grobom socijaldemokrata Vilima Bukšega, Književna republika, 1924, knj. I, br. 4). Međutim, njihovo se prijateljstvo, budući da im se u razdoblju 1908-18. putovi razilaze, razvilo tek kada, podvrgavajući mladenačke ideale prvim osobnim i javnim provjerama, zajednički uređuju časopis Plamen. Iz Krležine se memoarske rekonstrukcije (Davni dani, Zapisi sa Tržiča) može steći dojam kako ga je Cesarčeva bespogovorna odanost boljševičkoj dogmi već tada iritirala, no njihova je prisna suradnja unatoč tomu trajala gotovo dva desetljeća. Cesarec je bio glavni suradnik Književne republike, koju je za Krležinih izbivanja (1923-25) uređivao, a redovito je surađivao i u Danasu, iako je K. kao što se vidi iz pisama M. Bogdanoviću, bio sve nezadovoljniji kvalitetom njegovih priloga. Nije isključeno da je suradnju ponudio i Pečatu, prije definitivnog sraza Pečata i Izraza, za koji je bio vezan i gdje je objavio novelu Pečat (1940). K. je spominjao (I. Očak) Cesarčev putopis za prvi broj Pečata kao loš, pa su ga drugi urednici, unatoč njegovoj popustljivosti odbili, a Cesarec se naljutio. Sve do odlaska u Moskvu 1934. s Krležom je zajedno nastupao u različitim prigodama, npr. u akciji Glavnjača kao sistem (1928), te u osobito indikativnom konfliktu koji su 30-ih godina imali s Maticom hrvatskom, zagovarajući identično idejno gledište.

Potrebu »da se kaže nešto o Augustu Cesarcu i o njegovoj životnoj liniji« kao naraštajno tipičnoj osjetio je K. nakon Cesarčeva uhićenja prigodom prvog povratka iz Moskve (Slučaj Augusta Cesarca, Nova Evropa, 1923, knj. VII, br. 16). Budući da je komunistička ideologija tada već bila zabranjena, K. braneći Cesarca ne spominje stvarni razlog njegova boravka u Rusiji, kongres Kominterne, već tvrdi kako mu je namjera bila »napisati nama toliko potrebnu knjigu o ruskoj revoluciji, i putujući u Rusiju on je vršio, u stvari, samo svoju publicističku i književničku dužnost«. U znak prosvjeda što se, po njegovu mišljenju, nije dovoljno zauzelo za svog progonjenog člana, K. istupa iz DHK. Nesporazumi što su ih s tim društvom imali kao urednici Plamena bili su njihovim uvođenjem u članstvo DHK prevladani, pa se (1922-23) kao aktivni članovi zauzimaju posebice oko osnivanja sekcije profesionalnih književnika. K. u jedinom većem tekstu o Cesarcu (August Cesarec, Forum, 1965, 4) inzistira na njegovoj političkoj publicistici. Kao da i vlastitu skepsu spram Cesarčevih literarnih poticaja želi odagnati odbijanjem »zanovijetanja u pitanjima (njegova) stila ili jezika«, te izričitim naglašavanjem »akcenta i tona koji se po moralno-političkoj smionosti do danas još nije pojavio u našoj političkoj esejistici«. Krležina nedorečenost, pa i ambivalentnost u prosudbi Cesarčeva djelovanja očituje se i u iscrpnom razgovoru s Čengićem (S Krležom iz dana u dan, IV), kada o njemu govori kao o »ozbiljnoj temi za koju bi morao smoći snage«. Skica za opservaciju koja slijedi ne odstupa, međutim, bitnije od prethodnih motrišta - kronologija jednog života koji je mogao biti karijerom, ali je svjesno usmjeren drugim tragom. K. očigledno ni sam nije bio siguran u pouzdanost nekih Cesarčevih procjena, pa tako u jednoj prigodi njegov stav o državnom ujedinjenju nakon sloma 1918. drži profetskim (August Cesarec), a u drugoj »romantičnim i nerazgovijetnim« (Zapisi sa Tržiča).

Cesarec je za prvog boravka u Moskvi, koji je bio povodom Krležine intervencije, u članku o našoj »dramskoj umjetnosti« napisanom za moskovska Zrelisča posebice istaknuo Krležinu Golgotu. Kada se 30-ih godina vratio, evocirajući u »partijskoj autobiografiji« razdoblje Plamena, smatra anarhističke primjese važnim za njegovo razumijevanje. Definirajući Krležu još 1924, povodom Vučjaka (O Krležinom Vučjaku, Borba, 24.1. 1924), »naturalističkim ekspresionistom« ni ubuduće ne propušta u različitim prigodama istaknuti njegovu književnu reputaciju, izbjegavajući eksplicitan ideološki konflikt. Premda izravno ne sudjeluje u sukobu na ljevici, Cesarec je bio član odbora pri ranom (1933-34) pokušaju njegova stišavanja, a kada je to u fazi konačnog obračuna postalo važno kao argument, podsjetio je na principijelnost svoga držanja (Jedna izjava, Izraz, 1940, 10). Pokušavajući sačuvati prijateljstvo kontaktirao je s Krležom i nakon Dijalektičkog antibarbamsa, odbivši raspravu tvrdnjom da ga nije ni čitao. U jednom od razgovora 1940. ipak je prevladalo sve ono što je kao problem staljinističke prakse u sovjetskoj Rusiji iniciralo njihovo »obostrano, podjednako glupo razilaženje« (dnevnički zapisi iz 1968). K. je takvom, za sebe svakako neobično samokritičnom formulacijom, nastojao relativizirati kontrastnu interpretaciju njihova razlaza. Potvrdio je, istina, da su se razišli nakon jedne usputne prepirke o finsko-ruskom ratu (Čengić), poričući njezin dramatski karakter tvrdnjom kako nije ni pomišljao da ga tada posljednji put vidi. Cesarčevo svjedočenje, koje donosi R. Colaković, jednako je evazivno, dodirujući se s Krležinim u prezentaciji njihova prijateljstva, teško razumljivog prepleta napetosti i dodira. Cesarčevu smrt doživio je K. kao bolan osobni gubitak, dijeleći u dnevničkim zapisima uspomene s njegovom sjenom, sentimentalno zdvojan »nad ukletim grobom«.

LIT.: A. Flaker, Cesarec i Lef, Umjetnost riječi, 1957, 4; D. Kapetanić, Nepoznati Cesarec, Rad JAZU, 1965, 342; R. Colaković, Kazivanje o jednom pokoljenju, III, Sarajevo 1972; Z. Stipetić, August Cesarec, argumenti za revoluciju, Zagreb 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada. Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; I. Krtalić, Sukob s desnicom, Zagreb 1989.