Djetinjstvo 1902-03

»DJETINJSTVO 1902-03«, autobiografska proza, izvorno dio Krležina dnevnika iz ratnih godina 1942-43, pisana u proljeće i ljeto 1942. Prvi je put objavljena u Republici, 1952, 12, pod naslovom Djetinjstvo u Agrarnu godine 1902-03 (Odlomak iz dnevnika polovinom srpnja tisuću devetstotina četrdeset i druge godine), a uz autorov pregled i djelomičnu preradu, kao Djetinjstvo 1902-03, uvrštena je u knjigu Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972). Tekst je uključen u treću knjigu Dnevnika 1933-42 (Sarajevo 1977), uz pridodanu početnu vremensku oznaku (Polovicom jula 1942).

Tematsku okosnicu djela čini gotovo psihoanalitičko poniranje u početke osobnoga psihičkoga, kulturnog i stvaralačkog identiteta. U uvodu, ostvarenu na način blizak esejističkom diskursu, autor izlaže svojevrsnu psihologiju i filozofiju djetinjstva, potom u središnjem dijelu obrađuje ključna formativna mjesta vlastita djetinjstva, a nakon dnevničkog »intermezza stvarnosti« iznosi završne ocjene o sebi u tom razdoblju života. Ishodište Krležina postupka uvodna je ideja o potpunosti, nenadomjestivosti i istinitosti dječjeg opažanja i spoznaje svijeta. Glavna je namjera rekonstrukcija dječjeg načina gledanja na svijet odbacivanjem svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost. Početna neposrednost dječjeg tumačenja stvarnosti izobličuje se u traženju novih odgovora. Dijete prihvaća ukalupljena tuđa iskustva, trpi tiraniju odgoja i škole, modelira se prema uvriježenim društvenim obrascima. »Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju da bi progledali nego da bi ih oslijepili.« Čovjekov je put zapravo put zaglupljivanja. Jedini čuvari izvornosti djetinjstva jesu pjesnici (umjetnici). Oni su, poput djece, nesputani stegama okoline, izumitelji umjetničkih znakova, a njihovo je doživljavanje »samoniklo izgovaranje spoznaja najprikladnijim sredstvima, koja nose oznaku otkrića«. Umjetničke se istine ne moraju podudarati s vjerskim ili socijalnim istinama i nikakav angažman ili politička programska orijentacija ne može nečemu što nije umjetnost priskrbiti umjetničku vrijednost. Ono što je umjetniku njegovo stvaranje, to je djetetu igra. U igri se djeca »vladaju kao umjetnici, jer ni umjetnost nije nego iluzija da magična čarolija ljepote može da uzdigne čovjeka iznad grube stvarnosti kao Aladinov sag iz ,Hiljadu i jedne noći‘«.

Na početku Krležinih djetinjih slika, asocijacija i simbola stoji kršćanska kultura, najdojmljivije izražena u vizualnoj, olfaktivnoj i auditivnoj silini liturgijske drame katoličke crkve. Središnji su motivi, uz ministrantske priprave i misni čin, Kristovo golgotsko mučeništvo, progoni prvih kršćana i crkveni blagdani, a učinkovitošću se ističe katolički doživljaj smrti, »dominantan u mnogim mojim književnim motivima do danas«. Da bi bolje objasnio vlastito dječačko stanje, autor funkcionalno uvodi motiv djetinjstva sv. Augustina. Otkriće Darwinovih nazora ruši čitav jedan svijet. Augustinovo preobraćenje na kršćanstvo tematska je paralela Krležinu odmaku od kršćanskog svjetonazora, otkriću novih spoznajnih elemenata (ironija, komično) i otvaranju novih perspektiva, »koje su se razvile do organske materijalističke i ateističke spoznaje«. »U dramatskom sudaru posluživao sam kod prvih svetih misa, razvijajući se oko 1902-03 u krugu svojih protuslovlja, više-manje nesvjesno, ali zato ne manje intenzivno u smjeru praktičnog ateizma«. Rastresenost tijekom čina ministriranja pospješena je zvukom orgulja i prisutnošću dječačke ljubavi. Čitava situacija poprima nesvjesno karakter grijeha.

Iznimno mjesto u autorovoj rekonstrukciji vlastita djetinjstva pripada njegovoj baki Tereziji Goričanec. Njezin je svijet prepun iskrene religioznosti, pučkih vjerovanja i praznovjerja. Osobita je pozornost posvećena njezinu jeziku: »Baka Terezija načinom svog izražavanja predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina«. »Klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština« u bakinoj frazi uklapa se u analizu stanja hrvatskoga jezika na prijelazu stoljeća. Jezična situacija djetinjstva označena je kao »zbrkan jezični kaos« i »babilonska zmešancija«. Učinkovita neposrednost bakina lika uvelike je posljedica citiranja njezinih iskaza, a sličnim je stilskim pripovjednim postupkom ostvaren i motiv franjevačkih savjeta ministrantu.

Rekonstrukcija djetinjstva zaključena je završnim ocjenama. S četrdesetogodišnje distance, zreli subjekt vidi sebe u djetinjstvu kao zbunjena dječaka, koji, opsjednut sasvim zemaljskim idejama, sudjeluje u nečemu što je drukčije naravi. »Bio sam, dakle, iluzionist, ne toliko neinteligentan te ne bih bio svjestan da prodajem maglu i dim u obliku svetih riječi. Bio sam varalica i šarlatan, vještak i rutiner, kome nije bilo do simbolike misterija, nego do Isabelle, te je spram toga svetogrđa simonija neznatan prekršaj.« Protuslovnost se ispostavlja kao ključna oznaka djetinjstva.

Četiri temeljna obilježja stvaraju žanrovski izgled teksta. Prvo je njegova autobiografičnost, odn. Krležino promišljanje psihičkoga i kulturnog okruženja unutar kojega se odvijalo njegovo djetinjstvo, nastajali prvi dojmovi i spoznaje. Drugo je memoarski postupak u kojemu je sjećanje ključni način odnosa spram vlastite prošlosti, budući da između vremena nastanka zapisa i vremena događaja o kojima autor pripovijeda postoji četrdesetogodišnja udaljenost. Na dijarističko obilježje Djetinjstva 1902-03, osim izvornoga konteksta, upućuje i izvještajni ton dnevničkog fragmenta iz srpnja 1942, a način obrade pojedinih tematskih preokupacija (opažanje, poredba umjetnik-dijete, igra, jezik) odlikuju snažne esejističke crte. Žanrovska sintetičnost, uz kompoziciju, temu i način izlaganja, upućuje na pripadnost Djetinjstva 1902-03 krugu modernističkih tekstova eur. autobiografske proze.

De. D.