Hiljadu i jedna smrt

»HILJADU I JEDNA SMRT«, novela objavljena u Književniku, 1928, 4, a zatim na čelnome mjestu u (zaplijenjenoj) knjizi novela Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933); u Knjigu proze (Zagreb 1938) uvrštena je pod naslovom Fara Dzong, da bi pod prvotnim naslovom i čuvajući kronologiju Krležine novelistike bila otisnuta u knjizi Novele (Zagreb 1948); to je mjesto i taj naziv zadržala i u kasnijim izdanjima.

Naslov novele kao parafraza zbirke arapskih (Šeherezadinih) bajki upućuje na naglašenu fikcionalnost teksta i na postupak generalizacije pojedinačnoga novelističkog zbivanja: novela je dovedena do jedne smrti - smrti njezina protagonista, ali su samoubojstvu prethodile tisuće smrti »kitajskog« ratišta koje je metonimija svakog »krvavog« provođenja vlasti. Kineski prostor novele imaginaran je u onom smislu u kojem je prostor pripovijesti L. Andrejeva Crveni smijeh (1904), tematski vezan uz rusko-japanski rat, zapravo prostor bilo kojega rata.

U središtu zbivanja postavljena je krvava glava generala smaknutog voljom pobjedničkog maršala Fara-Dzonga, ali su uzroci obračuna ostali izvan teksta, samo se u pozadini naziru interesi »engleskih petrolejskih kompanija« i »intimni računi« maršalovi s engleskim bankarskim korporacijama. Novela je mogla u vrijeme Čang Kaj-šekove ofenzive (1928. osvojen je Peking) imati aktualno značenje i odgovoriti zahtjevima za »antiimperijalističkom« književnošću proklamiranima na prvoj konferenciji Međunarodnog udruženja revolucionarnih pisaca (MORP) 1927, pa nije na odmet spomenuti da je 1929. u glasilu MORP-a objavljen jedini međuratni ruski prijevod Krležina teksta (Tri domobrana ).

Kolikogod, međutim, novela odgovarala zahtjevima Kominternine književne ekspoziture, ona je upravo svojom nestvarnom metonimičnošću prevladala moment aktualizacije, kako »antiimperijalističke« tako i unutrašnje (objavljena je u srpnju, nakon lipanjskog umorstva S. Radića) time što je težište zbivanja pomaknula s motiva vojno-političkog obračuna na motiv osobnog doživljaja krvave Dzu-An-Kingove glave, a zatim na svijest vojnoga, diplomatskog i financijskog maršalova savjetnika, zapravo intelektualca koji se gubi »u nekakvim maglama o Sorelovoj ,Action Directeʻ, o mitraljezima, o Moskvi, o Konfutseu, o Budhi i Kristu« i koji je maštanja o »gimnazijalnom Kitaju« smijenio čežnjama za evropskim prostorima unutar krvave azijatske zbilje. Za novelu postaje tako bitan Morgensov unutrašnji monolog koji ujedno tumači naslov novele: »Danas je on držao Dzu-An-Kingovu glavu, a sjutra će nekakav Dzu-An-King držati u ruci Fara-Dzonga, a onda opet Fara-Dzong Dzu-An-Kinga, i tako glava glavu, glava glavu, beskonačno i bezizgledno.« Slijedi intelektualčeva rezignacija i samoubojstvo. Ruski emigrant neruskog imena (Morgens indicira na ponovljivost krvavih obračuna u sutrašnjici!) postaje tako metonimijom za egzistencijalno gađenje izazvano krvavim mehanizmom vlasti, jednim od Krležinih »apatrida« (Aretej), intelektualnih autsajdera (Na rubu pameti), a struktura novele kako imaginarnim prostorom, za sada odmaknutim u Aziju, tako i opozicijom: diktatorska vlast - intelektualac, prethodi strukturi romana Banket u Blitvi s likovima Barutanskog i Nielsena u središtu pozornosti.