ILIRSKI POKRET

ILIRSKI POKRET, naziv za nacionalni pokret u Hrvatskoj 1835-48, koji je poznat i pod imenom hrvatski narodni preporod. O ilirskom je pokretu Krleža pisao nekoliko puta, u širokom vremenskom rasponu 1919-66, kada je istupio značajnim referatom o problemu ilirizma na znanstvenom skupu posvećenom 130-godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda.

Odnos prema ilirizmu K. je prvi put, i u najoštrijem tonu, izrekao u članku Hrvatska književna laž (Plamen, 1919, 1). Pišući negativno o cjelokupnoj hrvatskoj književnoj tradiciji (izdvajajući kao svijetle točke jedino liniju bogumili-Križanić-Kranjčević) K. postavlja tezu da je »čitava naša suvremena književna tradicionalnost izgrađena u lažnom patosu ilirskog romantizma«. Istodobno konstatira da je ilirska poezija na razini »umjetnički diletantskog ostvarenja jednog programa koji je imao isključivo političko značenje«. Pišući nekoliko godina kasnije o malograđanskom historizmu (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće, Književna republika, 1926, knj. III, br. 6) u općenitoj raspravi o hrvatskim zakašnjenjima u rješavanju bitnih nacionalnih pitanja, odn. o nesuvremenosti naše političke misli, izravno spominje i »Gajevu iliriju« kao jedan od tipičnih primjera takvoga kašnjenja. Četiri godine poslije (Književnik, 1930, 2) u članku Pro domo sua, osvrćući se tek letimično i na književno stvaralaštvo ilirizma, K. zaključuje da je »od čitavog ilirizma ostala jedva jedna pjesma, a osim jednog Preradovićevog dvostiha i Vukelićeve pjesme ,Kod Solferinaʻ kroz šesdeset godina do Kranjčevića nema poezije«.

Vrlo kritički stav prema »maglama često nadarenih a često nenadarenih raspoloženja«, misleći pri tome na ilirce, K. izvodi i iz vlastitoga negativnog odnosa prema Gaju koji je svojom jezičnom reformom onemogućio razvoj kajkavske književnosti. Posebno se to očituje u Baladama Petrice Kerempuha (1936), gdje u posljednjoj baladi Planetarijom, ironično oslovljavajući »doktora Ludwiga von Gaya«, nadahnuto piše stihove: »V meglenom blatu, v pogrebnom maršu/otkod nas nigda več ne bu nazaj, /Ileri kak pilki, faklonosi, /zaškrabani dijaki, larfonosi,/ pokapali su paradno starinsku reč: KAJ.«

Tu istu misao ponavlja K. i u Lamentaciji o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog (Pečat, 1939, 3), predbacujući ilircima (posebno Gaju) da su imali potpuno krivo smatrajući »(...) kako se ,narodnostʻ v borbe za ,narodnost i materinsku reč‘ tak napraviti i do trijumfa literarnega spelati more, da se baš ta materinska stoletno živa reč znišči, zatre, pokopa, zežge i popluje (...)«.

Osnovna je Krležina zamjerka ilircima što su kajkavštinu zamijenili štokavštinom, jer je time jedan već oformljen i na određenu estetsku razinu podignut književni jezik (kajkavski) odbačen, a drugi (štokavski) nije još ni izdaleka bio dosegnuo razinu književnog jezika: »Spram stila i sintakse jednog T. Mikloušića u jeziku preporoditelja (sve od reda, na žalost, slabih pisaca. Gaj, Drašković, Rakovac, itd.) počela se rađati čudna polutanska mješavina naglasaka i oblika, mutljag (...)« (Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Republika, 1952, 12).

U članku O našem dramskom repertoireu (Djelo, Zagreb 1948, 1) ilirska je dramska književnost također, kao i pjesništvo, prošla vrlo loše: Vukotinović, Demeter i Kukuljević po Krležinu shvaćanju »scenski su mrtvi«, slično je prošao i M. Bogović, a Rakovčevu poetsku antologiju (misli na Pjesmaricu koju je sastavio s Lj. Vukotinovićem 1842) doživljuje kao »kvintesencu sveukupne naše književne bijede«.

U eseju O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3) dosta je prostora posvećeno i ilirizmu. Nazivajući ga »nejasnim romantičnim misterijem« K. ilirski pokret ocjenjuje kao provincijski, smatrajući da je »u intelektualnim maglama neznatna i osamljena grupa intelektualaca u trećem deceniju prošloga stoljeća igrala političku ulogu iznad svojih snaga«. Tu je misao proširio i dalje u sintetički zaključak: »Nacionalni romantizam koji stiže do nas preko njemačke literature samo je jedna od varijanata kobnog našeg zakašnjenja što, uostalom, i odgovara porobljenom i zaostalom stanju naše zemlje (...) kako je ilirizam, uspoređen sa madžarskim, postjozefinskim nivoom i omjerima, na primjer, lokalna pojava, svedena na tri šljivarske zaostale i bijedne varmeđije, ilirizam je simptom moralno-intelektualne fermentacije političke i kulturne svijesti relativno neznatnog dijela hrvatske inteligencije i zemlje«. Iz čitavoga toga kruga »provincijskog nacionalizma« K. izdvaja jedino V. Lisinskog kao umjetnika koji je ostao svjetionikom za budućnost hrvatske umjetnosti.

Izgrađujući svoj stav prema »ilirskom herderovskom golubinjaku« četrdesetak godina, K. rezimira svoja zapažanja u referatu održanom na skupu o 130-godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda u Zagrebu (Forum, 1966, 3-4). Premda do kraja ostaje na stajalištu da su ilirci pogriješili što su kajkavštinu žrtvovali štokavštini kao jedinstvenomu hrvatskom književnom jeziku (»bacivši je kroz prozor kao truplo«), K. ipak donekle opravdava taj čin Gaja i njegovih istomišljenika određenim višim ciljevima. Polazeći od teze kako ilirci nisu bili ni u čemu »osamljeni romantici«, jer su svoj program ostvarivali istim poetskim shemama i istim idealizmom kao i ostali slavenski i neslavenski narodi, on prije svega konstatira: »Sama zamisao ilirizma kao političkog plana ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda - pro futuro, mogla se poetima s pravom prikazati kao iluzija, koja nije isprazno priviđenje, i u tom pogledu ideja o političkom ujedinjenju ilirskih zemalja javlja se kao logična formula na kraju dugotrajnog historijskog perioda.« Istodobno, K. zaključuje da je samo bezazleni idealizam iliraca i vjera u mogućnost političkoga i kulturnog jedinstva mogla dovesti do odricanja »vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svog imena« - što je bila »smionost samozatajna«.

Naposljetku, K. će, usprkos svim svojim ogradama i kritičkim napomenama o ilirizmu priznati činjenicu: »Postoji jedan motiv koji čini naš ilirski pothvat doista originalnim, u kulturnoj i književnoj historiji evropskih naroda moglo bi se reći jedinstvenim. Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svoga narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnarodnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičarskih pokreta u svijetu.«

Krležini napisi o ilirizmu - bez obzira na njegovu evoluciju u vrednovanju tog pokreta - u osnovi su suprotni suvremenim historiografskim studijama o ilirizmu, posebno kad je riječ o ocjenjivanju jezične problematike tog doba, kao i o pitanju odbacivanja nacionalnog imena. Očito je K. tom problemu pristupao s literarnog aspekta, pri čemu je zanemario povijesnu faktografiju i novije historiografske interpretacije.

M. Šel.