JAGIĆ, Vatroslav

JAGIĆ, Vatroslav, lingvist i filolog, jedan od utemeljitelja slavistike (Varaždin, 6. VII. 1838 - Beč, 5. VIII. 1923). Bio je profesor klasične filologije na zagrebačkoj gimnaziji (1861-70), izvanredni profesor komparativne lingvistike u Odesi, utemeljitelj katedre i profesor slavistike u Berlinu (1874-80), profesor slavistike u Petrogradu (1880-86) i Beču (1866-1908). God. 1875. pokrenuo je objavljivanje znanstvenog časopisa Archiv für slavische Philologie, glavnoga glasila slavistike koja Jagićevom zaslugom proširuje svoje granice baveći se uz jezik i literarnim spomenicima, starinom i svim proizvodima »narodnog duha« slavenskih naroda. Dao je izuzetan prilog proučavanju starih glagoljskih tekstova na našem i širem slavenskom području, a među više od 600 znanstvenih radova posebno se ističu: Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, Das Leben der Wurzel dê in den slawischen Sprachen; Die Geheimsprache bei den Slaven; Ein Kapitel aus der Geschichte der südschlavischen Sprache; Beiträge zur schlavischen Syntax; Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache; Život i rad Jurja Križanića.

Registrirajući smrt četvorice hrvatskih književnika, V. Jagića, U. Donadinija, M. Ogrizovića i I. Ćipika, Krleža u članku Četiri mrtva književnika (Književna republika, 1923, knj. I, br. 1) najopširnije govori o V. Jagiću plastično evocirajući njegovo varaždinsko, sjevernohrvatsko podrijetlo, agramerske prilike u doba njegova dolaska i boravka u Zagrebu, kontekst ilirskog pokreta u doba Jagićeva djetinjstva, naglašujući posebice Jagićevo povijesno sudjelovanje u utemeljenju hrvatskoga školstva i nastave, stvaranju jezika i lječnika, pokretanju Archiva, prinosu slavistici i književnosti. Osvrt na Jagića K. završava apostrofiranjem gorkog paradoksa njegove sudbine koji kao »posljednji svjedok čitave jedne epohe« pod konac života postaje korektor i prodaje svoje knjige da ne bi umro od gladi. U eseju O patru dominikancu Jurju Križaniću (Književnik, 1929, 1) K. se više puta koristi podacima i citatima iz Jagićeve studije Život i rad Jurja Križanića (Zagreb 1917, Djela JAZU, knj. XXVIII), ističući posebno kako je on već 80-ih godina XIX. st., kao i Kukuljević, pisao o Križaniću »sa srcem i pijetetom«. Sigurno je takav Jagićev odnos prema Križaniću utjecao i na Krležin odnos prema Jagiću čije ime apostrofira u članku O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3) u nizu imena naše prošlosti koja su živo svjedočanstvo njezine likovne i književne civilizacije te neizostavna enciklopedijska građa.

Jo. S.