KNJIŽEVNE NOVOSTI

KNJIŽEVNE NOVOSTI, časopis koji je u Rijeci, nakladom »Knjižare Trbojević«, izlazio svakog tjedna od 24. I. do 18. VII. 1914, ukupno 26 brojeva. Pokrenuo ga je i uređivao iz Zagreba M. Marjanović, okupivši u »odboru« nekolicinu »poznatih hrvatskih i srpskih pisaca« sklonih jugoslavenskom integralizmu. Pristupnu nakanu da čitatelju omogući »brzu orijentaciju u književnim novostima« časopis je, unatoč prepoznatljivoj ideološkoj podlozi Marjanovićeve redakture, zadovoljio, a među osamdesetak suradnika zamjetna je prisutnost mladih, još neafirmiranih autora.

U Književnim novostima izašao je i prvi Krležin objavljeni tekst pa je taj bibliografski kuriozitet postao najčešćim povodom njihova spominjanja. Marjanović je Legendu počeo objavljivati već od prvog broja, čime je naglasio potporu novom imenu, jer se publiciranje dramskog teksta u nastavcima teško moglo shvatiti slučajnim uvrštenjem. Uredniku je odgovornost za Krležin tekst pripisao i anonimni recenzent Riječkih novina (Milan Marjanović pijucka na Krista), spočitavajući mu njime povrijeđene osjećaje vjernika. Književne novosti su se oglušile na taj izazov premda je replika u Hrvatskom pokretu s Krležinom izjavom posredno očitovanje, vjerojatno kako Legenda (koja je još izlazila) ne bi trpjela kontekst afere. K. je u Književnim novostima objavio još dva priloga, dramolet Maskerata i proznu skicu Fragmenti. Sudeći po njegovim memoarskim zapisima iz 1919. (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956) nakladnik Trbojević namjeravao je u knjizi okupiti Legendu, Maskeratu i Salomu. Sve to čini logičnom pretpostavku o važnosti Marjanovićeva kruga pri Krležinu nastupu. Pripadnost tome krugu, s naglašavanjem blagog odmaka, K. nije negirao. Poznate su njegove uspomene o Matoševim karminama kod Marjanovića, razgovoru o Hrvatskoj mladoj lirici prigodom izleta na Sljeme, ali o Marjanovićevoj beogradskoj vezi kao pozadini njegovih izdavačkih »pothvata«, Književnih novosti i Narodnog jedinstva, koje je pokrenuo ponukan »relativno golemim odzivom«, govori tek u dnevničkom zapisu iz 1942. Još je u Mome obračunu s njima naglašavao da se kao »suradnik Književnih novosti i Narodnog jedinstva« družio »s ljudima politički sumnjivim u austro-madžarskom smislu«. Kada je K. shvatio da se Marjanović »kretao na magnetskom polju Apisovih dinara«, kako to formulira u Zapisima za Tržiča (Sarajevo 1976), pravdajući se da je »s Legendom bio doista bezazleno nevin«, možemo tek pretpostavljati. Jedan detalj govori međutim u prilog spontanosti, a ne zakulisnoj impostaciji njegove suradnje s Marjanovićem. Bez obzira na sukob Književnih novosti i Savremenika, K. je B. Livadiću, koji se kao urednik Savremenika na skupštini DHK negativno odredio spram Književnih novosti, ponudio prilog koji je u lipanjskom broju (Zaratustra i mladić) i tiskan. Čini se štoviše da je upravo Marjanović pridonio prvom hlađenju Krležine nacionalističke strasti. Honorar što mu ga je dao bio je dovoljan za put u Veneciju (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, Zagreb 1985, str. 77) gdje se na Biennalu »sa Vidovdanskim hramom grdno razočarao« (dnevnički zapis iz 1942). Književne novosti nisu bile tek prvom Krležinom tribinom. Pripadajući njihovu duhovnom krugu on osvješćuje ideološki i autorski kompleks, odlučuje biti piscem i, koliko je to moguće, biti samostalan.

Vl. Bo.