KOVAČIĆ, Ante

KOVAČIĆ, Ante, književnik (Oplaznik, Marija Gorica kraj Sutle, 6. VI. 1854 - Stenjevac, 10. XII. 1889). Osnovnu školu završio u Mariji Gorici, gimnaziju i studij prava u Zagrebu. Za studija bio odvjetnički pripravnik u kancelariji J. Franka, a po svršetku prava radi kao odvjetnik kod I. Banjavčića u Karlovcu (1881-85). Dobivši nakon sedam godina dopuštenje za samostalan odvjetnički rad, otvara 1889. kancelariju u Glini. Sljedbenik A. Starčevića, čije je poglede na stanje u hrvatskom društvu ugradio u književni rad. Pisao je liriku, balade, feljtone, pripovijetke i romane. Rana Kovačićeva djela nose značajke romantizma, a kasniji feljtoni, članci i pjesme primjer su pravaške satire. Satiričnost, kritičnost i realističnost nosive su oznake njegovih pripovijedaka i romana, među kojima se ističe ponajbolji roman hrvatskoga realizma U registraturi (1888).

Krleža se u esejistici nije izravno pozabavio Kovačićem, ali je na nekoliko mjesta, analizirajući položaj hrvatske inteligencije i dosege hrvatske književnosti u posljednjim desetljećima XIX. st., progovorio o njegovu književnom stvaranju i životnoj sudbini. Za njega je Kovačićevo ludilo postojan dokaz tragične povijesti hrvatske inteligencije pod austrougarskim terorom (»Ljudi su pod trajnim pritiskom kod nas izobličeni. Čovjek je morao da poludi kao Kovačić, ili je postao jalov psovač, očajnik, prodao se i propio i sustao, kao svi oni kojima je ime legija.«). Krleža primjećuje da su Kovačićevi likovi (»žabari, hulje i kameleoni«) nastali na podlozi pravaške kritike naše sredine, ali se taj književni program nikad nije ostvario. Oni predstavljaju rijetke simbole naše onodobne stvarnosti koji su ostvareni na umjetnički način. Ta se tvrdnja uglavnom odnosi na likove iz romana U registraturi, posebice kumordinara Žorža. Laura je pak, buncajući »u bunilu između ingenioznosti i ludila«, također znak razdrtosti hrvatskih prilika. Istodobno, Krleža smatra kako Kovačić, a uz njega i V. Novak, nisu imali dovoljno snage u prikazivanju realistične teme o dolasku provincijalaca u gradsku sredinu. Stoga je taj problem ostao književno neriješen, ali prepoznat jer »dobar percenat naše inteligencije spada u takve seoske došljake i kaputaše u prvoj generaciji, koji svršavaju svoju karijeru na način Tita Dorčića ili pogospođenih figura iz ,Registrature‘«.

BIBL. M. K.: O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931, 3; Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Zagreb 1933; Stjepan Radić u Beogradu, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957; Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, ibid.

De. D.