Lirika

»LIRIKA«, zbirka pjesama objavljena 1919. u Zagrebu. Poslije triju brošura skromna opsega (Pjesme I, II i III), prva je veća autorova zbirka. Obuhvaća cikluse Haos (kasnije Kaos, 17 pjesama), Pir iluzija (20 pjesama), Pjesme bez poante (16 pjesama) i naposljetku trodijelnu Pjesmu pomirenja. U stilskome a donekle i u tematskom pogledu te pjesme ne odudaraju od pjesničke orijentacije koja obilježava ranije objavljene stihove. Konvencionalnost naslova (Pjesme, Lirika) djeluje neobično, gotovo izazovno, uzme li se u obzir očekivanje koje je tada, samo nekoliko godina poslije antologije Hrvatska mlada lirika, dakle poezije u znaku impresionizma i suzdržano modificiranog simbolizma, prevladavalo u svijesti većine autora i čitalačke publike. Nije malen broj pjesama u kojima poetski idiom mladog autora znatno odstupa od lirskog izraza tadašnjih domaćih modernista, izuzmu li se pojedine pjesme Matoša i Polića-Kamova.

Krleža, koji je inače rado govorio i pisao o svojoj lektiri, ne pomaže nam u ovom slučaju mnogo u nastojanju da rekonstruiramo književnopovijesnu situaciju u kojoj bi se Lirika mogla smatrati simptomom. Točno je napomenuto (R. Vučković, Krležina dela), da je srodnost između Krležine ratne lirike i određenog tipa istodobne njemačke poezije, tzv. aktivističke lirike, s patetičkom dikcijom u duhu proturatne oporbe i utopijskih društvenih projekcija, neobično upadljivo izražena. Nije, međutim, potrebno na temelju toga nalaza pretpostaviti neposredan utjecaj stranih djela na mladoga Krležu. Uostalom, pjesnike poput Ehrensteina, Hasenclevera, Golla, Bechera, Werfela, koji su bili zastupnici te orijentacije, K. je vjerojatno upoznao tek poslije, na temelju antologije Menschheitsdämmerung (o kojoj je i pisao). Kronologija pokazuje da su upravo relevantne zbirke »aktivističkih« pjesnika objavljivane u Njemačkoj otprilike istodobno kada i Krležine. Razložno je pak upozoriti na zajednička eur. polazišta proklamativne lirike sa snažnim patetičkim nabojem: danas je gotovo općenito prihvaćeno tumačenje da su povijesne paradigme pružili Nietzscheova poema Also sprach Zarathustra te Verhaeren i Whitman himničkom poezijom. To su autori na koje su se pozivali i njem. pjesnici ekspresionističke generacije.

U zbirci pretežu pjesme koje prema tradicionalnoj kategorizaciji pripadaju tzv. misaonoj lirici: poeziji koja ne krije svoj intelektualni i svjetonazorni supstrat te u svojoj teksturi pokazuje, usprkos osobinama poetskoga koda, visok stupanj pojmovne eksplicitnosti. U ciklusu Kaos sve pjesme pripadaju toj vrsti, a u Piru iluzija i Pjesmama o rezignaciji ima i nekoliko sugestivnih primjera intimne lirike, koja evocira ugođaje i pejzaže (antologijski je primjer Exodus u jesen, poslije Izlaz u jesen). No i te smirene pjesme sadrže za Krležu vrlo signifikantno sučeljenje lirskog subjekta (shvaćenog ponegdje zaista kao glas osobne pjesnikove ličnosti) s vanjskim svijetom. Magijsko stapanje s prirodom ili stvarima, provedeno u Rilkea u tipu poezije nazvan »Dinggedicht«, Krleži je strano, premda je sam upozoravao na to da mu je Rilke tada bio među uzorima.

Oratorska intonacija (Tinjanov/Kravar) u slobodno tretiranom stihu, koji ponegdje sadrži i elemente tradicionalnoga zvukovnog i metričkog oblikovanja, zaziva u većini pjesama Lirike svijet koji je poprište kaotičnih zbivanja (Kaos), rasapa i nasilja, ne samo u sadašnjem povijesnom trenutku nego i u milenijskim razmjerima. Vjersko-mitske reminiscencije često su nosioci takvih misaonih uopćavanja (»Zaludu Buddha, Hristos, Mahler i Skrjabin. / Nas kaos melje lud, strašan i vječit«). Suočen s kaosom, tj. sa stanjem zahvaćenim besmislom, gubitkom vrijednosne orijentacije, čovjek može u utopijskom zanosu (»Globus je vjera moja! Globus! Globus!« završni je kliktaj pjesmi Varijante jednoga dana) ili u estetskom ushitu pokušati vizionarno prevladati vrijeme i prostor. To je ekstaza, jedna od ključnih kategorija ekspresionizma (usp. Žmegač, Težišta modernizma). Verbalni analogon ekstaze jest riječ »krik«, važna za Krležu koliko i npr. za Šimića, odn. za njemačke ekspresioniste. Historiozofski skepticizam udružen s pouzdanjem u iracionalnu snagu estetskih ekstaza, to je stav koji svjedoči o dubokim tragovima Nietzscheove filozofije u mladoga Krleže. Princip sučeljavanja subjekta i svijeta, povezan s afirmacijom vitalističkih shvaćanja, potiče tumačenje da je ta misaona lirika aktualizacija himničkoga ili odičkoga stilskog etosa. Negativnim misaonim nabojima (pobuni, protestu, sumnji, očaju) primjerenije bi, međutim, bilo nazvati većinu tih pjesama antiodama ili antihimnama, tj. lirikom s himničkim odrednicama ali vrijednosnom inverzijom. Vitalistička himnička poezija u pjesnika poput Verhaerena i Whitmana takvu inverziju ne ostvaruje jer se temelji, kao i Nietzscheov vitalizam, na obuhvatnoj afirmaciji svih životnih pojava. U Krleže se pak jasno naziru vrijednosne polarizacije, često prema osjetilno izraženim oprekama svjetlo - mrak, toplina - led i sl. Isto je tako karakteristična vizija općeg nihilizma (»Je l' smiso grob? Golgota? Glazba? Strofa? / Je l' žena? Krv? Spinoza ili Dante? / Ništa je sve to! I sve je bez poante«), koja pjesnika Lirike ispunjava tjeskobom, a ne osjećajem duhovne slobode, kao neke njemačke ekspresioniste (npr. Benna: »Nihilismus ist ein Glücksgefühl«). Misaona okosnica većine pjesama određuje i autorov temeljni odnos prema jeziku: uvjetno rečeno mimetički odnos, koji se uvelike oslanja na ustaljena značenja, dijelom i na tradicionalnu simboliku (koja crpe iz slikovnoga i pojmovnog repertoara biblijske i sakralne predaje, antičke mitologije, utopijskih vizija od vremena renesanse te političkog rječnika u tradiciji francuske revolucije). Naglašavanje potpune logičke i estetske autonomije jezičnog iskaza, npr. totalnom metaforizacijom i »osjetilnom irealnošću« (H. Friedrich), toliko značajno za radikalne modernizme onog vremena, Krleži je u načelu ostalo strano. Karakteristično je stoga što je kod njega usporedba (npr. »Modrozelena svjetlost kô fosforni pauk puže«, Nokturno u samotnoj sobi) češći postupak nego sinteza neposredne metafore. Međutim, zajedništvo s ekspresionistima nije utemeljeno samo u tematici; ono se sugestivno iskazuje u jednom od Krležinih središnjih poetskih postupaka: u grotesknoj vizuri, koja obuhvaća one suprotnosti što ih pjesnik doživljava u »razmaku« od »pupa proljetnog do umjetnine čiste i mrtvaca u jami« (Posljednji sud). Pod aspektom groteske sunce je »pauk ognjenih krakova« (Srpanjska pjesma), mjesec »krvavi pladanj« (Silvestarski nokturno god. 1917), a ratno se zbivanje (u istoj pjesmi) predočuje alegorijski na analognoj stilskoj razini (»Evropa pijančuje na lagumu ove tužne noći, / a veliki skelet u kalež šampanjac toči«). Ekspresionističkoj poetici pogotovu odgovara implicitna maksima Krležina pjesničkog izraza u cjelini: maksima koju je izrekao Krležin suvremenik R. Leonhard (Aeonen des Fegefeuers, 1917), tvrdeći da se danas može »pjevati samo u hipertrofijama, jer tek kod superlativa počinje poetski izraz«.