Načertanije

»NAČERTANIJE«, dokument nastao 1844, u kojemu je I. Garašanin (1812-1874), tadašnji srpski ministar unutrašnjih poslova, izložio svoje viđenje srpske slavenske politike. Dokument je nastao kraćenjem i djelomičnom preinakom spomenice što ju je iste godine napisao F. Zach, predstavnik poljske emigracije u Beogradu, naslovivši je Planom slavenske politike Srbije 1844. Garašanin je, izostavivši temeljnu Zacho-vu misao kako srpska politika mora biti južnoslavenska, u Načertaniju iznio velikosrpsku koncepciju koja se izražava i u isticanju nužnosti da Srbija sebi pripoji »sve narode srpske koji ju okružavaju«. Pri tome je Garašanin imao na umu isključivo južnoslavenske narode u Turskom Carstvu.

Bit tog dokumenta, za koji ističe da je zapravo izrazio »vjekovni ideal« srpske politike, Krleža predočuje kao plan za »rasprostranjenje Srbije na Bosnu i Hercegovinu sa izlazom na Jadran«. Ta je koncepcija, prema njegovu mišljenju, mogla funkcionirati u doba kada je nastala, ali ne i poslije, što je kritičkom analizom dokazao već S. Marković, upozorivši da se radi o reakcionarnome političkom konceptu, suprotnom naprednoj ideji o slobodnoj seljačkoj zemlji. Unatoč tomu, Garašaninova »politička oporuka«, što su je prihvatili radikali, ostala je aktualnom i dalje. Štoviše, izbijanjem I. svj. rata ona je dobila na značenju jer je Radikalna stranka u ratu vidjela priliku da se plan izložen u Načertaniju ostvari. Osim što je bila glavnim uzrokom spora između jugoslavenske emigracije i srpske vlade u razdoblju 1914-18, Garašaninova je koncepcija bitno utjecala na to da 1918. nije došlo do »progresivnog i politički suvremenog načina jugoslavenskog državnog i političkog ujedinjenja«.

BIBL. M. K.: Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966.