O Marcelu Proustu

»O MARCELU PROUSTU«, esej objavljen u Obzoru (u četiri nastavka od 18. II. do 28. III. 1926), zatim u Književnoj republici (1927, knj. IV, br. 2 i 3-4); uvršten je u knjigu Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Esej o Proustu više je puta uvršten u izdanja Krležinih izabranih eseja, a njime je K. zastupljen i u antologijama hrvatske esejistike.

Donekle u raskoraku sa svojim naslovom, esej se usredotočuje na samo jedan roman iz Proustova ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom: »Njegovo [ Proustovo] životno djelo 'À la recherche du temps perdu' ('U traženju izgubljena vremena') broji više od deset svezaka, i ovaj prikaz tiče se druge partije prvoga sveska 'Du coté de chez Swann', 'Un amour de Swann.'«

Esej je pisan u mješavini impresionističke književnokritičke manire i sociološke kritike, s neskrivenim simpatijama za Proustovo djelo. U eseju se prepleću dvije vrste iskazâ, od kojih jedni svjedoče o Krleži kao književnom eruditu i lijevo orijentiranu kulturnopovijesnom analitičaru, a drugi zastupaju njegovu pripovjedačku volju za fabuliranjem. Eruditski stav dolazi do izražaja u dijelovima eseja gdje se za pojedine sadržaje tematskoga svijeta predočena u Proustovu romanu navode analogije ili kontrasti (kadšto održivi, kadšto i usiljeni) iz europske proze kasnograđanske epohe. Na primjer: »bilo [bi] zanimljivo usporediti živote te Proustove gospode milijunaša i bankira s Bangovim bogatašima i plemstvom, s nordijskim veletrgovcima Knuta Hamsuna, s komedijama Hofmannsthalovim iz austrijskog najvišeg društva. [...] I D’Annunzio je opisivao talijansko visoko plemstvo i bankirski Rim, kao i Wilde engleske snobove...«. Dojam suverena eruditskoga uvida u Proustovo djelo i određene svjetonazorske nadmoći nad njim često se nastoji proizvesti iskazima u kojima se karakterizira društvena legitimacija Prousta kao pisca i njegovih likova (»[Proust] je zapravo lirik građanskoga komfora...«, »U borbi za egzistenciju on je izoliran visokim kamatnjakom...«, »Swann, kao pravi grandseigneur [...] tip je onih velegradskih bogataša kakve je Hofmannsthal jedamput molijerovski ironično nazvao 'građanskim plemstvom'«).

Krležin se pak pripovjedački elan pokazuje u dijelovima eseja u kojima se naširoko prepričava fabula Proustova Putovanja Swannu. Prepričavajući dijelove romana, K. se nerijetko spušta na stajalište naivnoga subjekta koji književno posredovanu fabulu prenosi kao izvornu stvarnost (»Ona mu je ostavila glas kod vratara da je kod 'Prévosta' na čokoladi, i on, vozeći se u svojoj viktoriji do 'Prévosta', pak u 'Englesku kavanu' i neke druge lokale, osjeća paniku prostora i vremena...«). Takve parafraze vjerojatno su izraz podsvjesne Krležine želje za izvornim autorskim zahvatom u tematiku kakvom ga je oduševio Swann. Tu će želju K. uistinu pokušati ostvariti nekoliko godina nakon eseja o Proustu, u Povratku Filipa Latinovicza i u prozi o Glembajevima.