O tamnom toku krvi u nama

»O TAMNOM TOKU KRVI U NAMA«, pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji, 1931, 9, s još osam pjesama pod zajedničkim naslovom Pjesme. U ciklusu O snovima, o samoćama, i o mjesečini objavljena je u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastavljena je od dvaju katrena s rimama abbb/acca, jednog terceta nagomilane rime (ddd) i dvostiha parne rime, koja se može tumačiti kao verzifikacijski nastavak terceta (dd). Ritam stihova pretežno je trohejski.

Motiv tamne krvi, kao istodobno oživotvorujućega i razarajućega principa, čest je u Krležinoj lirici obogaćenoj sinestezijama. U prvim dvama katrenima K. personificira motiv lave i vulkana te ga uspoređuje sa slikom zbivanja u ljudskom organizmu. Takvim usporedbama naglašava nagonsku, eruptivnu, bestijalnu stranu ljudske egzistencije. To je istaknuto i trostrukom pojavom riječi »meso« u rimi. Prijelaz od tjelesnoga prikazana s hilozoističkog aspekta (s motivom krvi kao oduhovljavajućim principom čija golema snaga u nama »buči«) ka antropološkome, K. ostvaruje u tercetu retoričkim pitanjem (»O, što će nam u tom smolave blijede luči«). Neumoljivost prolaznosti i nemogućnost subjekta da se prirodi suprotstavi izražena je u poenti u kojoj autor rezignirano, biblijskom apodiktičnošću konstatira da nas »strava krvi muči« i da »u krvi tečemo živi, u krvi umirući«.