PARIŠKA KOMUNA

PARIŠKA KOMUNA, prva revolucionarna vlast proletarijata u povijesti, uspostavljena u Parizu nakon izbijanja socijalističke revolucije 18. III. 1871; trajala je do 28. V. kada je ugušena vojnom intervencijom. Radnička vlast je u 72 dana postojanja provela niz mjera, a najvažnije su bile: ukidanje stajaće vojske i njezina zamjena naoružanim narodom, odvajanje crkve od države, uspostava ravnopravnosti spolova, uvođenje radničkog upravljanja u napuštenim tvornicama, uvođenje prava općih izbora i opoziva za sva mjesta u upravi, sudstvu i prosvjeti te ograničenje plaća za službenike komune.

Pišući o Pariškoj komuni u eseju Eppur si muove (Plamen, 1919, 15) Krleža kaže da revolucija kojom je ostvarena izbija u vrijeme u kojem je Evropa živjela »na lagumu slijepih etatizama«. Stoga smatra da je ustanak pariških proleterskih masa u Parizu 1871. prvi primjer pokušaja da se taj etatizam kao svojevrstan oblik nasilja prevlada idejom »evropske solidarnosti i međunarodnog mira«. Nosioci tog pokušaja bili su, prema Krležinu viđenju, fanatici »koji su spoznali što znači laž građanske evropske civilizacije«. Osim nastojanja da zadovolje svoj klasni interes, oni su uklanjanjem građanskog društva i uspostavom socijalističkoga pokušali spasiti »civilizaciju od krvoprolića«, znajući da su ratovi pojave imanentne klasnom društvu. Duboko uvjeren u to da samo socijalizam može osigurati trajni svjetski mir i prosperitet, K. je držao kako je tadašnja pobjeda socijalističke revolucije, da je kojim slučajem bila ostvarena, mogla spriječiti čitav niz ratova, između ostaloga i izbijanje I. svj. rata.

Mo. St.