PARMAČEVIĆ, Stjepan

PARMAČEVIĆ, Stjepan, književnik i novinar (Erczy, Madžarska, 6. I. 1886 - Zagreb, 13. VIII. 1955). Javlja se u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914), potom je novinar i novinski kritičar. Surađivao u mnogim listovima prije i nakon I. svj. rata (Pokret, Riječ, Zvono i dr.).

Kao stalni kazališni kritičar zagrebačkih novina Riječ, glasila Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke, u razdoblju 1922-25. Parmačević je prikazao četiri Krležine premijere. Predmetom njegove prosudbe bile su praizvedbe drama Golgota (4. XI. 1922), Vučjak (31. XII. 1923), Michelangelo Buonarroti (20. V. 1925) i Adam i Eva (30. V. 1925). U časopisu Srpski književni glasnik (1925, 1) objavio je poveći tekst o posljednjim dvjema praizvedbama, proširujući i donekle produbljujući već spomenute kritike objavljene u Riječi. Određujući Krležu kao pisca koji »ide k svom definitivnom izrazu«, Golgotu je ocijenio kao pogled sasvim »kranjčevićevski i ibzenovski«, a dramu kao »površinsku«. U povodu Vučjaka pisao je o Krležinoj »apsolutnoj darovitosti«, ali drami, po njemu, nedostaju »željezna motivacija i karakterizacija ličnosti«. Michelangelo mu je »sav u zamahu, na dušak, ali ipak neujednačen«, a u Adamu i Evi »ima dosta snage, unatoč nepotrebnih grubosti«. Premda u svim slučajevima hvali Krležu kao autora koji je »svoj materijal svladao« i koji je »duboko iskren i uvjerljiv«, Parmačevićeve su zamjerke redovito motivacijske ili kompozicijske naravi, što nam otkriva da je Krležina dramska djela sudio estetikom tzv. dobro skrojena komada, u koji se Krležina dramska vizija nije uklapala. K. se na Parmačevića kao kritičara osvrnuo u kratkoj bilješci »Jesenji cvjetovi« od Poloniusa (S. Parmačević: Ad Akta), Književna republika, 1924, knj. II, br. 3. Komentirajući njegov predgovor toj očito diletantskoj zbirci pjesama, K. konstatira samo da bi Parmačević »učinio mnogo bolje da uopće više ne piše ni retka«.

Ni. Pk.