PRAVAŠI

PRAVAŠI. Pripadnici Stranke prava, izvorno trojica zastupnika u Hrvatskom saboru 1861, A. Starčević, E. Kvaternik i P. Vrdoljak; nakon dokinuća Bachova apsolutizma traže hrvatsku samostalnost i time pokušavaju dokinuti trajni rascjep hrvatske politike između Beča i Pešte. Unatoč progonima, zatvaranju i zabrani djelovanja (nakon neuspjele rakovičke bune 1871. te pogibije Kvaternika i drugova), obnovljena Stranka prava od 1878. postaje središnja hrvatska nacionalna organizacija. Glavne su joj postavke hrvatska državna nezavisnost, svođenje odnošaja s Austrijom i Ugarskom na osobu zajedničkog vladara, odbacivanje »slavenskog bratimstva« kao nerealnoga, isticanje hrvatskoga državnog prava na sve južnoslavenske zemlje osim Bugarske, a ponekad i Srbije, negiranje »političke narodnosti« (tj. nacionalnog identiteta) drugim etnicitetima, poglavito Srbima, na području tako zamišljene Velike Hrvatske, te politički i gospodarski liberalizam. Krajnje lijevo krilo pravaša, u redakciji lista Hrvatska, objavljivalo je 1871. članke o Pariškoj komuni, pa i jedan njezin proglas.

Pravaši su za Starčevićeva života postali glavna stranka radikalne oporbe. Za ranog dualizma neizravno su zastupali zamisao o potrebi raspada Austro-Ugarske radi stjecanja punoće hrvatske državnosti, čime se izlažu prijetnjama i postupcima namijenjenim veleizdajnicima. Okupljali su studentsku omladinu, nezadovoljno građanstvo i znatan dio inteligencije. Pravaškom pokretu pripadaju istaknuta imena hrvatske kulture (E. Kumičić, A. Kovačić, A. Harambašić, S. S. Kranjčević, S. Miletić, A. G. Matoš), među kojima prevladavaju pisci realističkog pravca. No, unatoč krajnjoj borbenosti pravaške propagande, Stranka prava nije izlazila izvan okvira saborske politike, gdje je njezin utjecaj postupno rastao do izbornog sloma opozicije 1887. pod nasilnim režimom bana Khuena-Héderváryja.

Nedjelotvornost opozicije i početak novih trvenja između Beča i Pešte 1890-ih, kao i rast manjinskih (posebno slavenskih) pokreta protiv dualističkog sustava, dovode do promjene pravaške koncepcije u pravcu kompromisnog rješavanja hrvatskog pitanja unutar Monarhije. Unutar stranački obračuni pri kraju Starčevićeva života (1896) oko toga tko zastupa »čistu« Starčevićevu ideju bili su, u stvari, prikrivanje namjere da se odbaci Starčevićev nacionalizam. Naime, za stranačkog raskola 1895. između »domovinaša« (nazvanih po listu Hrvatska domovina) i frankovaca (po pravaškom prvaku J. Franku, koga je podupirao i Starčević), ni jedna strana nije zastupala ključnu Starčevićevu misao o Hrvatskoj izvan Austro-Ugarske. U dalmatinskom pravaštvu ta misao u početku nije bila ni prisutna, premda su istaknuti dalmatinski pravaši, poput F. Supila i A. Trumbića, poslije vodili izrazito protuaustrijsku politiku, ali sve više u jugoslavenskom ozračju.

Daljnje djelovanje sve većeg broja pravaških sljedbi unosi nove nejasnoće u već uvjetnu »pravašku« misao. Dok koalirana Hrvatska stranka prava (u kojoj sudjeluju i tzv. obzoraši) 1905. ulazi u Hrvatsko-srpsku koaliciju, čija je središnja ličnost Supilo, frankovci kreću prema trijalizmu, prihvaćaju klerikalnu politiku i postaju favoriti velikoaustrijskoga kruga prijestolonasljednika F. Ferdinanda, a »milinovci« (nazvani po Starčevićevu sinovcu Mili Starčeviću) 1908. odstupaju od Franka, te unutar nove Starčevićeve stranke prava ponovo radikaliziraju pravašku misao u protuokviraškom smislu. Stoga je tek naoko paradoksalno da su matoševski nastrojeni mladohrvati (1907), s korijenom u Frankovoj stranci, u pojedinim slučajevima prerastali u jugoslavenske unitariste. Gotovo da nema hrvatske tendencije u XX. st. koja nije povezana s pravaštvom, ili se s pravaštvom nije morala nositi.

Ta je neizbježnost vrijedila i za Krležu. Njegov krajnje pozitivan stav prema Starčeviću ne odnosi se na Starčevićeve problematične nasljednike. Već 1917. zaključuje da »danas biti starčevićanac znači pjevati u crno-žutoj operi kao statist«, a uz frankovačkog zastupnika A. Horvata, potonjeg vođu frankovačke Hrvatske stranke prava u Kraljevini SHS, vidi »njegovu glupu družbu« (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956). U Horvatovoj interpelaciji o Odesi srpnja 1918. vidi »posljednji pokušaj frankovaca da zauzmu vlast u Hrvatskoj političkim prepadom«, kada su »mislili da riješe 'hrvatsko-srpsko pitanje' u svom habsburško-dinastičkom interesu, otvorenim nasiljem, vješalima i pogromima« (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7). Jasno iznosi tezu da »Starčevića falsificira Frank, Franka u svemu natkriljuju frankovci« (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, Deset krvavih godina, Zagreb 1937). Krleža, naime, ne vidi povijesni smisao pravaštva nakon Starčevića, koji se pretvorio u nacionalni dekor, a nazovipravaštvo razvilo u nacionalnu misao prilagodljiva sadržaja.

Io. B.