Predvečerje puno skepse

»PREDVEČERJE PUNO SKEPSE«, pjesma prvi put objavljena u Lirici (Zagreb 1919) kao dio ciklusa Pjesme bez poante, zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932), te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je slobodnim stihom, ali je strofno organizirana, tako da svaka strofa pokriva samostalno semantičko polje. Pjesma ne govori ni o društvenoj stvarnosti, niti nam otkriva intimnu senzualnost lirskoga subjekta, kao veći dio ovoga ciklusa, nego otkriva spoznajnu i refleksivnu upitanost kao i sumnju subjekta refleksije. Prva strofa u pomalo kubističkoj slikovnosti naznačuje tmurno predvečerje, te konstatira u »duši gorčinu«; druga strofa iz vanjske, pejsažne stratifikacije vraća se pjesnikovu subjektu punom skepse, subjektu koji sebi postavlja tri pitanja: u trećoj strofi konstatira relativnost i malenkost ljudske egzistencije; u četvrtoj strofi ekstatično, ekspresionistički ustvrđuje postojanje ljepote (priroda i žena kao cijelost) i umjetnosti; u petoj strofi zapravo se pita o ontološkoj utemeljenosti subjekta koji bi dao odgovor na prethodne dvojbe. Završna, šesta strofa kompozicijski zatvara i uokviruje pjesmu istim onim raspoloženjem gorke skepse iz prve i druge strofe, inicirajući tako kompozicijskim i semantičkim planom zatvorenost obzora, što inače nije često opredjeljenje ni Krležine poetike, ni njegove »gnoseologije«.