Premijera ’Golgote’ 3. XI 1922. Rukopis od 4. studenoga 1922

»PREMIJERA ’GOLGOTE’ 3. XI 1922. Rukopis od 4. studenoga 1922«, dnevnički zapis, prvi put objavljen u Borbi, 1, 2. i 3. V 1965, a potom u knjigama Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972) te Dnevnik 1918-22. Davni dani II (Sarajevo 1977). Tekst je Krležino svjedočenje o atmosferi za vrijeme premijere prve njegove izvedene drame u zagrebačkom kazalištu. Nabijen je prisjećanjima na zabranu prikazivanja Galicije (30. XII. 1920), i prepun faktografskih podataka o kazališnim, ali i izvanteatarskim okolnostima koje su pratile premijeru Golgote. Nakon retrospekcije na polemike s ravnateljem drame J. Bachom, koji prije nekoliko godina nije prihvatio izvođenje nekih od Legendi, ali i drugih, danas nepoznatih Krležinih drama (Leševi, Sodoma), i nakon opisa kazališnog trga prepunoga policije koja očekuje demonstracije u teatru i oko njega zbog »politički nesumnjivo sumnjive Golgote«, K. jarkim, mjestimice naturalističkim, pa i crnohumornim diskurzom opisuje ozračje u kazalištu prije i tijekom premijere Golgote. Spominje protagoniste predstave (N. Vavra, J. Papić, J. Pavić), interprete sporednih uloga, statiste i scenske tehničare, kao i poznate tadašnje kazališne kritičare (E. Jurkas, J. Horvat, M. Begović i V. Lunaček), rišući tipičnu premijernu kazališnu nervozu grotesknim crtama (»Papić kao Kristijan ima prvu riječ na sceni a nema zubala, pa kako će progovoriti ovako krezub, prosto da se ubije, dok se srećom nije dentijera našla u Sotošekovoj salati od graha...«). U kontrapunktalnom odnosu prema premijernoj groznici, nad kojom svojevrsnom hladnoćom, mirnoćom te kazališnopraktičnim autoritetom dominiraju intendant J. Benešić, ravnatelj drame i redatelj predstave B. Gavella te scenograf Lj. Babić, K. preciznošću punom prezira portretira predstavnike policije, koji svojom nazočnošću čak i na pozornici nastoje osujetiti eventualne političke nerede tijekom predstave.

Nervozan zbog takvih okolnosti (ali, očito, i potaknut tremom svoje prve premijere), K. se otputio do Cvjetne ceste »u maglu«, do savskih nasipa, vrativši se pred kazalište na početak IV. čina, gdje su ga pred ulazom dočekali partijski simpatizeri, što je njegove misli usmjerilo i prema Korneliju (A. Cesarcu), političarima M. Radoševiću, E. Demetroviću, J. Demetroviću i V. Koraću. Dvojeći da li uopće valja pisati za kazalište (»tu veću ulogu igraju kulise, rasvjeta i čitav niz trikova, tu našu vlastitu kožu odiru drugi po svome ukusu«), K. smatra da će njegovu dramu odbaciti »lirska Kazališna kavana«, U. Donadini, Lj. Wiesner i T. Ujević jer oni vjeruju u »čistu umjetnost«, a Golgotu i njezino jasno političko opredjeljenje prihvatiti Đ. Cvijić, K. Horvatin, D. Vasić i A. Cesarec. U bogatom nizu asocijacija, s najavom skorih nastupa moskovskih hudožestvenika na čelu sa Stanislavskim (koji su 5. XI. 1922. ujutro stigli u Zagreb i isto veče pribivali reprizi Golgote), s primišlju o preživjelom Čehovu (što će u još drastičnijem obliku zapisati u Izletu u Rusiju), preko pritajene nade u Gavellinu izjavu kako ova premijera postaje »datumom«, K. se vraća u kazališnu zgradu i u ravnateljstvu drame čita Gundulićeva Osmana. S glumicom Ninom Vavrom (suprugom J. Bacha) raspravlja ne samo o Golgoti već i o ostalim svojim dramama (najava Vučjaka), a taj se dijalog pretvara u polemiku koju je nekoć vodio s bivšim ravnateljem drame. Ponovno sam, prima izvješća o pljesku i oduševljenju općinstva nakon IV. čina, bliži se kraj predstave, a K. sumnjajući u »uspjeh« koji autoritativno potvrđuju B. Gavella, J. Benešić i L. Popović, završava tekst optimističkim zaključkom kako »vjera u poslanstvo ljepote«, čime bi se »ovaj svijet« mogao poboljšati, »nije lišena svake vjerodostojnosti«.