Slom Frana Supila

»SLOM FRANA SUPILA«, politički esej objavljen prvi put u Književniku, 1928, 2, a potom u knjizi Deset krvavih godina (Zagreb 1937). Sročen s razmjerno male distance, još pod snažnim dojmom Supilove žrtve, kakvom doživljava njegov tragični svršetak, bavi se ključnim epizodama te političke biografije, izdvajajući Friedjungov proces kao predtekst njezine tendenciozne reinterpretacije. Za Krležu je Supilo »svijestan stanja fakata iza kulisa i svoje moralno-političke odgovornosti« pa kad je osjetio da se »negdje visoko nad tom našom žalosnom stvarnošću« igra partija šaha, iz koje »za hrvatstvo slijedi jedan očajni šah-mat«, ostaje dosljedan sebi: »poludio je i umro«. Takva je Krleži »tipično hrvatska« pojava Supilova posve nerazumljiva N. Pašiću, »legendarnom trgovcu leševa na veliko i malo«, za njihova susreta u Nišu 1915. »kada se radilo o biti ili ne biti za čitav naš narod, tako kobno razapet između beogradskog čaršijskog javašluka i agramerske operetne bezazlenosti«. Na isti je način »bačen od svoje vlastite čete«, koju nisu zanimala konačna rješenja, nego trenutni rezultati; »dobro da je propao«, poradovao se jedan prvak Koalicije nakon što se Supilo za procesa povukao iz nje, »s njime ne bismo nikada došli na vlast«. »Katastrofalni razmak« između Supila i koalicionaša K. predočava kao revolucionarno osporavanje »legende o belvederskom trijalističkom princu« naspram »lojalnog« izglasavanja »ratnih kredita«, u čemu je Koalicija »izdržala do posljednjeg dana Austrije«. »Samo onaj tko uspije imaginirati čitav onaj predratni feudalni besmisao naših političkih prilika i odnosa« može razumjeti Supila koji je htio »uzeti sjekiru« i polupati sve oko sebe. K. takvu njegovu namjeru iščitava iz jednoga ranog teksta u kojem je pretpostavio tri načina narodnog oslobođenja, pobjedu Hrvata snagom vlastita pokreta, sveopći unutrašnji raspad carstva ili njegov krah potaknut vanjskim prilikama, kada upozorava da narod za taj trenutak mora biti spreman. Svi su Supilovi taktički obrati podređeni toj vertikali, pa je on za Krležu, unatoč svojoj naivnoj vjeri u narod, prorok čija je vizija pogažena i izdana. Krležina je identifikacija sa Supilom simbolična i sentimentalna, nestao je u »nepovratnom vrtlogu jedne mase evropskih imena«, ali je po svome životu i smrti, »kao romantik i malograđanin, zaljubljen u hrvatstvo do svog posljednjeg daha« bio dostojan sudionik epohe na izdisaju.