Slučaj kipara Studina

»SLUČAJ KIPARA STUDINA«, polemički članak tiskan u Riječi SHS, 8. III. 1919. te u knjizi Likovne studije (Sarajevo 1984) u kojemu Krleža upozorava na iznimno talentiranoga mladog kipara Marina Studina (1895-1960) koji propada kao pripadnik »proletarijata međunarodne umjetničke kolonije«. Stanujući milošću jednog liječnika kao beskućnik u Ortopedskoj bolnici, u sobi s trideset invalida i hraneći se u pučkoj kuhinji, taj je umjetnik po Krleži paradigmatičan primjer stradavanja talenta u našoj »jadnoj Mezopotamiji između Save i Drave«. Nepremostiv jaz između iznadprosječne individualne sposobnosti i posvemašnje jalovosti bavljenja umjetnošću u aktualnim kulturnim i ekonomskim prilikama Kraljevine SHS K. proširuje usporedbom iz, uz izuzetak J. Križanića, suvremene hrvatske književnosti, ustvrđujući da dugi niz stradalnika dijeli ili je dijelio Studinovu sudbinu: J. Križanić, V. Novak, A. G. Matoš, S. S. Kranjčević, A. Kovačić, J. Polić-Kamov, F. Galović, F. Ćus, J. Račić, T. Ujević, V. Čerina, I. Andrić, Lj. Wiesner, M. Radošević. I u uvodnom dijelu svojega vehementnog, patetičnog teksta K. poseže za usporedbom iz književnosti, a ne iz likovnih umjetnosti. Pandan Studinu prepoznaje u tragičnoj književnoj sudbini požeškog romanopisca I. Mesnera, čiji je roman Novovjeki dječak (1917) kritika prešutjela, iako on znači relevantan datum hrvatske književnosti. Netom po objavljivanju Hrvatske književne laži (1. I. 1919), K. ovim člankom imenuje relevantne književne stvaraoce kao protutežu »ilirskom romantizmu«, secesiji i »Vidovdanskim mitovima«, ne susprežući zanos i mladenačko oduševljenje autorima od kojih će se kasnijih godina distancirati. Pohvaljuje također zagrebačkog trgovca slikama Ulricha, koji je iz merkantilnog iskustva ispravno ocijenio Studinov talent i priredio mu izložbu.