TRUMBIĆ, Ante

TRUMBIĆ, Ante, političar (Split, 15. V. 1864 -Zagreb, 18. XI. 1938). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Splitu, gdje je maturirao 1882, a Pravni fakultet u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je promoviran u doktora prava 1890. Zastupao pravaške ideje još od zagrebačkih studentskih dana, pa u tom smislu javno djelovao kao tajnik trogirske općine (1886-88), sudski pripravnik i odvjetnik (1894) u Splitu. Trumbić je uz Supila najvažniji predstavnik dalmatinskoga liberalnog pravaštva. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1897-1914) i u Carevinskom vijeću u Beču (1897-1900), a gradonačelnik Splita 1905-07. Bitno je pridonosio ujedinjenju pravaške i narodne stranke u Dalmaciji u novu Hrvatsku stranku (1905), kojoj je potpredsjednik, kao i politici »novoga kursa«, tj. zbližavanju Ugarskoj u korist zajedničke protubečke politike s boljim izgledima za samoodređenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Taj program podloga je Riječke rezolucije, koju je Trumbić i predložio na sastanku glavnine hrvatskih oporbenih stranaka (2. i 3. X. 1905).

Prihvativši ideju hrvatsko-srpskoga »narodnog jedinstva«, Trumbić sve više računa sa stvaranjem zajedničke jugoslavenske države. Nakon sarajevskog atentata, a po prethodnom dogovoru s oporbenim prvacima, prelazi u Italiju, gdje sa Supilom i skupinom emigranata pokušava spriječiti saveznička pogađanja s Italijom na račun hrvatskih i slovenskih teritorija. Unatoč znakovima srbijanske ekskluzivnosti, Trumbić je nakon susreta s predstavnicima domovinskih stranaka i Srbije, pa i razgovora s Pašićem u Nišu (travanj 1915), ustrajao na formiranju Jugoslavenskog odbora (JO), koji je pokrenut potkraj travnja 1915. s Trumbićem na čelu. U početku su u tome odboru prevladavale razmirice između Trumbića i Supila, koji je nasuprot Trumbiću zahtijevao srbijanska jamstva kao preduvjet za zajedničku državu. No, nakon revolucije u veljači 1917. u Rusiji, Pašić je pristao na razgovore o novoj državi, što je utrlo put Krfskoj deklaraciji (20. VII. 1917), kompromisnu i nedorečenu dokumentu, koji je Trumbić potpisao uime JO. Nakon kraha Austro-Ugarske potpisao je i mnogo povoljniju Ženevsku deklaraciju (9. XI. 1918), kojom je Srbija priznala novonastalu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba kao ravnopravnu.

U novoj državi Trumbić je obnašao mjesto ministra vanjskih poslova od 20. XII. 1918. do 22. XI. 1920. Bio je Pašićev zamjenik na mirovnoj konferenciji u Parizu, te voditelj jugoslavenske delegacije na teritorijalnim pregovorima s Italijom u Rapallu (8-12. XI. 1920), nakon kojih je podnio ostavku. Razočaran politikom Beograda, izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao nezavisni zastupnik, osudio centralistički ustavni prijedlog i glasovao protiv njega. Nakon prelaska u Zagreb 1923. i ulaska u Hrvatsku zajednicu (HZ) 1924, on tu autonomističku građansku stranku usmjerava k re-publikanstvu. Radićev je odvjetnik nakon uhićenja vodstva HRSS-a 1925, prihvaća kandidaturu HRSS-a i svoje matične stranke, te pobjeđuje na skupštinskim izborima 1925. kao jedan od kandidata za grad Zagreb. Raskida s Radićem nakon njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava, te HZ uvodi u proturadićevsku Hrvatsku federalističku seljačku stranku, koju predvodi od 1926. Na skupštinskim izborima 1927. stvorio je Hrvatski blok s frankovcima, te bio izabran u Zagrebu skupa s A. Pavelićem, budućim poglavnikom. Nakon atentata na Radića prišao je klubu HSS-a, te u jesen 1928. prihvatio neuspjelu vanjskopolitičku misiju HSS-a u nizu zapadnih zemalja. Za šestosiječanjskog režima prešao je u HSS, branio Mačeka nakon uhićenja 1930, sastavio Zagrebačke punktacije (1932) u kojima zagovara samostalnost Hrvatske, te za vrijeme Mačekova tamnovanja (1932-34) neformalno predvodio HSS.

U Krležinim se zapisima o Trumbiću ne govori ni često ni pretjerano pohvalno. Za razliku od Supila, on je uvijek epizodist. Tako K. spominje kako je Trumbić uz Radića i Supila sigurno bio dio otpora »hrvatskog pitanja« još od vremena Austrije, ali dok je Radić skupljao 200 000 potpisa za versaillesku konferenciju »onda je gospodin Trumbić zastupao saint-germainsku tezu« (Stjepan Radić. 8. VIII. 1928, Književnik, 1928, 6). On je, uz Meštrovića i Supila, simbolično predstavljao »svu očajnu zbrku naše posljednje, kosovskom magijom narkotizovane etape«, s tim što je »kao ministar inostranih dela Kraljevine SHS po radikalskoj koncepciji potpisao versailleski mir sa gubitkom Istre, Rijeke i Zadra«. (O Stjepanu Radiću, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1). No, Trumbić je naknadno ipak pobudio Krležine simpatije. U eseju Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu godine 1914-1918 (Eseji V, Zagreb 1966), K. iznosi sva poniženja koja su Trumbić i Supilo podnijeli kao predstavnici »malog i nepoznatog naroda, kome je jedina legitimacija da je pred ’civiliziranim svijetom’ kompromitiran kao habzburški graničar pod Jelačićem u Beču i pod Radetzkim u Lombardiji i Veneciji.«

U Fragmentima dnevnika iz godine 1967 (Forum, 1972, 6) Trumbić je uzdignut na razinu svih Krležinih tragičnih hrvatskih junaka od Križanića do Radića: »Danas, poslije svega, ili sutra, kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa sve do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuo«. U Fragmentima je Trumbić poprimio sve Supilove karakteristike. On je »politički sumnjivo lice« koje ne prihvaćaju ni zapadna gospoda ni niški arhimandriti. On je »čovjek praznih džepova« u rapallskoj političkoj kartašnici - »mandator raje« s »jednom jedinom ’idejom’«. Njegovi argumenti ne vrijede ništa. On je čovjek poraza, jer od pisma F. Kossuthu 1905, koje svjedoči »o bezazlenosti naših Dioskura Frana i Ante«, do Rapalla, što je »besjeda nad vlastitim političkim grobom«, on gubi parnicu za parnicom. Doživio je sudbinu tipičnu za hrvatske liberale: »U očima svog naroda ostat ćeš omražena figura ’kompromitiranog unitarca’, takoreći plaćenika, a na Dvoru omražen kao neprijatelj dinastije, separatist, znači neka vrsta veleizdajnika. Na kraju pomilovat će te Vladko Maček i pokloniti ti jedan HSS-mandat da te s njime pokopaju kao hrvatskog narodnog zastupnika, a ovjekovječit će te pred pokoljenjima Ivan Meštrović kao Madame Recamier, kako dremuckaš na mramornoj dormijeri.«

LIT.: M. Paulová, Jugoslavenski odbor, Zagreb 1925; A. Smith Pavelić, Dr. Ante Trumbić. Problemi hrvatsko-srpskih odnosa, München 1959; E. Kvaternik, Trumbić spram politike H.S.S. i ustaškog pokreta, Hrvatska revija, 1961, 3; I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires 1961; B. Krizman, Trumbićeva misija u inozemstvu uoči proglašenja šestojanuarske diktature, Historijski pregled, 1962; H. Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, 1963; D. Janković, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beograd 1967; Lj. Boban, Prilozi za biografiju Ante Trumbića u vrijeme šestojanuarskog režima (1929-35), Historijski zbornik, 1968-69; D. Šepić, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb 1970; R. Lovrenčić, Geneza politike ’novog kursa’, Zagreb 1972; Lj. Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941, Zagreb 1974; I. Petrinović, Ante Trumbić, Zagreb 1986; Lj. Boban i I. Jelić (ur.), Život i djelo Ante Trumbića. Prilozi sa znanstvenog skupa, Zagreb 1991; T. Ganza-Aras, Politika ’novog kursa’ dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića, Split 1992.

Io. B.