Veliki meštar sviju hulja

»VELIKI MEŠTAR SVIJU HULJA«, pripovijest objavljivana u nastavcima u Plamenu, 1919, 9, 10, 11 i 12, zatim preuzeta u knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb 1921) i uvrštena u knjigu Novele (Koprivnica 1924), s još tri teksta. I poslije će se pojavljivati u knjigama Krležinih Novela, kao njihov trajni dio.

Pripovijest nastaje u ozračju Krležina ekspresionizma i socijalnoga prevratništva. Odlikuje se jednostavnom kompozicijom. Temeljni je lik Ljubo Kraljević, suradnik »malograđanskih takozvanih opozicionalnih novina« kojemu već na početku teksta autorski pripovjedač predaje riječ, pa se tekst odvija u monolozima, unutarnjim dijalozima i refleksijama unutar svijesti toga »sentimentalnog neurastenika« uz interpolacije koje pripadaju autorskom pripovjedaču. Prostor je, obuhvaćen tekstom, zagrebački, premda se grad ne imenuje, ali se pripovijest o svijesti mladoga intelektualca odvija pretežno unutar zgrade u kojoj Kraljević stanuje, pa se povijest njegove svijesti ograničuje na dodire sa stanarima te najamne kućerine, ili pak na epizodične susrete novinara s ljudskim sudbinama, na ulici ili u sudnici. Vrijeme je obilježeno završnicom I. svj. rata, ali je gledište i autorovo i Kraljevićevo izrazito pozadinsko: rat utječe na pojedinačne i skupne ljudske sudbine, pa se upravo u ratom obilježeno vrijeme uklapaju i pozadinska, gradska umiranja. Pripovijest počinje postavljanjem (Kraljevićeva) pitanja o osobnoj odgovornosti za ono što se u njegovu okolišu i svijetu zbiva, ali se već u prvim epizodama pojavljuje u njegovoj svijesti osjećaj nemoći »humanističkih intervencija« u svijetu kojim ravnaju nespoznate snage. Od epizode do epizode osjećaj nemoći jača, a »spiralna« kompozicija teksta vodi pesimističke Kraljevićeve refleksije od pojedinačnih i intimnih tragedija stanara do (ratne) sudbine povijesne i suvremene Hrvatske, pa do globalnih mjerila kojima je trošna kućerina samo metonimija: »Tako jure sve kuće u cijeloj ulici i po čitavom gradu i na čitavoj kugli.«

Kraljevićeva svijest natrunjena je ideologemima: od Budhe ili Stirnera do kršćanskih zasada i katoličke konfesionalnosti nude se osamljenom mladom hrvatskom intelektualcu rješenja od kojih ga ni jedno ne zadovoljava. U njemu isprva tinja prosvjed protiv reda i poretka u pojedinačnim ljudskim odnosima, da bi potkraj teksta, kada se Kraljević suočava s hrvatskim umiranjima na fronti i u pozadini, povijesnim i suvremenim »geopolitičkim suvišnostima«, planuo u pobunu protiv reda i poretka stvari u domovini i svijetu.

Završni dio teksta razvija motiv »nepoznatog nekog«, kada se Kraljević suočava s djelatnošću prekoputne »kućerine« u kojoj stoluje »Prvi hrvatski pogrebni zavod« na čelu sa svojim Šefom koji ravna ljudskim sudbinama knjižeći profite od njihovih smrti. Pogrebnom zavodu »podređena je čitava Ulica i cijeli Grad i cijeli Globus«. U nizu halucinantnih grotesknih vizija, koje se oslanjaju na pojedinačne ljudske sudbine, ali i na nevidljivo potezanje »niti naše narodne borbe protiv Beča i protiv Budima« i uključuju »beskrajne, vječne hrvatske čete« koje idu u smrt, razvija se motiv velikoga pogrebnog poduzeća koje »zameće međunarodne kavge i ubire mrtvarinu«, liferujući »naše« mrtvace »velikoj internacionalnoj firmi ’Skelet & Comp.’«. Upravo taj sukob s »velikim meštrom sviju hulja« dovodi Kraljevića do posljednje pobune i apela svim »partajama« metonimijske kućerine na »složnu« obranu od »Velikog meštra«, poziva koji ostaje neuslišan - kao krajnje pesimistična poenta cijeloga teksta koji poziva »U pomoć!«

Krležina se pripovijest stilski vezuje s jedne strane za Hrvatsku rapsodiju, s druge pak strane za tzv. »ratnu liriku« (Pjesme I, II), ekspresivna je osobito u posljednjem, halucinantnom dijelu, razrađuje njezine temeljne motive, napose kada je riječ o motivu (dinamične) ulice, ali i motivu »Nepoznatog Nekog« ili »Nečeg« (»Veliko Bezglavo Nešto«) kao »onoga« što ravna udesima ljudskim. Pa i temeljni odnos lirskoga subjekta prema (ratnom) zbivanju u biti je srodan odnosu njegova »neurasteničnog« intelektualca i novinara oporbenih novina.

LIT.: I. Frangeš, Stilističke studije, Zagreb 1959.