Svjetlost čiste poezije kojom je Andrić instrumentirao svoje romansijerske teme

»SVJETLOST ČISTE POEZIJE KOJOM JE ANDRIĆ INSTRUMENTIRAO SVOJE ROMANSIJERSKE TEME«, nekrolog I. Andriću, izdiktiran 13. III. 1975. E. Čengiću kao posebna izjava za sarajevsko Oslobođenje; budući da je distribuiran i preko Tanjuga, pojavio se sljedećeg dana i u drugim dnevnim listovima na području Jugoslavije pod različitim redakcijskim naslovima. Potom je objavljen 1985. u Čengićevu djelu S Krležom iz dana u dan (I, str. 302-303), te u knjizi Svjedočanstva vremena (Sarajevo 1988).

K. nekrolog započinje konstatacijom kako je Andrićeva Nobelova nagrada pobudila pozornost međunarodnog tiska za cjelokupnu književnost u Jugoslaviji i da je on ulogu reprezentanta »jedne do tog trenutka više-manje nepoznate literature« odigrao dostojanstveno. Potom se K. nostalgično prisjeća Andrićevih početaka u Hrvatskoj mladoj lirici i knjizi Ex Ponto, ponavljajući neke od pohvala koje je napisao u svojem mladenačkom prikazu te knjige u Hrvatskoj riječi (16. X. 1918). Posebno ističe naklonost hrvatske javnosti koja je pozdravila »prodor velikog talenta«. Nekrolog završava poentom o osobitosti Andrićeva stila: »kako se njegov gotovo bogobojazni adagio ritmički prelijeva do živahnijeg andanta, zatim već tren-dva kasnije smiri u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?«.