Ratna publicistika

RATNA PUBLICISTIKA, bibliografska oznaka za Krležine novinske članke o aktualnim zbivanjima na bojištima I. svj. rata za posljednjih dviju ratnih godina. Članci iz sastava ratne publicistike izlazili su u novopokrenutom socijalno-demokratskom tjedniku Sloboda (odn. Pravda, kako se tjednik nazivao od početka 1918. do kraja rata), a zatim u dnevniku Hrvatska riječ. Serija tjednih komentara u Slobodi (Pravdi) izlazila je od 13. VII. 1917. do 29. IV. 1918, a dnevni komentari u Hrvatskoj riječi od 5. VIII. 1918. do 9. XI. iste godine. Članci su bili zamišljeni kao sažeti izvještaji o stanju i promjenama na frontama (u Slobodi se najavljuju kao »kratki stručno pisani članci za svako pojedino bojište, gdje će se dati pogled unatrag i izložiti mogućnost razvitka ratnih događaja u budućnosti«). Tjedni pregledi iz Slobode opsežniji su i tematski bogatiji od dnevnih izvještaja iz Hrvatske riječi, koji se uglavnom ograničuju na aktualno stanje zapadnoga bojišta.

Krležini su ratni komentari u više navrata dospijevali pod udar cenzure. U prvome od njih (Sloboda, 13. VII. 1917) cenzori su brisali završni pasus. Prilog koji je imao izići u Hrvatskoj riječi 7. X. 1918. doživio je zapljenu. O člancima namijenjenima Hrvatskoj riječi K. je 20-ih godina ustvrdio da je u njima i inače bilo tuđih zahvata, tj. da ih je urednik lista (S. Parmačević) čistio od »defetističke tendencije« (O generalu Konradu i »najpopularnijem našem dobrovoljačkom oficiru«, g. A. Kovaču, Književna republika, 1925, knj. II, br. 5).

Članci iz kruga ratne publicistike izlazili su bez autorova potpisa. K. ih ipak spominje u svojim kasnijim memoarskim tekstovima. Dapače, 1937. namjeravao ih je ponovno objaviti u knjizi pod naslovom Ratne stvari (DMK BNP), što se, međutim, nije dogodilo. Istom su u sarajevskom izdanju Krležinih djela ratni članci sabrani u jednoj knjizi, pod naslovom Ratne teme (1983).

Krležina ratna publicistika, zajedno sa zaplijenjenim člankom od 7. X. 1918, broji ukupno 79 članaka (u knjizi Ratne teme ima ih 80, jer je u nju uvršten i članak Ratni položaji na zapadu. Italija i jugoslavensko pitanje iz Hrvatske riječi od 23. VIII. 1918, koji vjerojatno nije Krležin). Članci nisu u potpunosti plod originalna autorova zapažanja o ratnim zbivanjima, nego se većim dijelom temelje na vijestima iz austrijskoga, njemačkoga i madžarskoga dnevnog tiska, djelomično i iz tiska neutralnih zemalja (Švicarska, Nizozemska). Nerijetko se vijesti iz stranih izvora i citiraju. U Hrvatskoj riječi Krležini su članci objavljivani zajedno s njemačkim i austrougarskim službenim izvještajima. Sigurno je, međutim, da K. preuzete informacije proširuje vlastitim ocjenama opisanih operacija i nagađanjima o »razvitku ratnih događaja u budućnosti«.

Pozornost Krležine ratne publicistike, kao i interesi tadašnje javnosti i medija, razdijeljena je na sva važnija bojišta I. svj. rata. Autor najčešće opisuje zbivanja na zapadnoj fronti, koju su, uostalom, svi sudionici rata već od početka smatrali ključnim poprištem. Na toj se fronti prate događaji od flandrijskih okršaja u ljeto i jesen 1917, preko njemačke ofenzive u ožujku 1918. i njezina zastoja, do konačna prelaska inicijative u ruke francuskih, britanskih i američkih trupa. K. se često osvrće i na njemačko-austrijske uspjehe u ratu s Rusijom, koji su zaredali nakon petrogradskoga prevrata u ožujku 1917. i abdikacije cara Nikolaja II. Od događaja na tom bojištu pozorno se prati njemački prodor na Baltik u jesen 1917, a bilježe se i krupne političke promjene u Rusiji potkraj iste godine i u početku naredne: boljševička revolucija, primirje i pregovori u Brest-Litovsku (2. XII. 1917 - 3. III. 1918) i njihov utjecaj na stanje istočne fronte. Talijanska i južna (solunska) fronta, gdje je u razdoblju od ljeta 1917. do pred kraj rata bilo manje velikih bitaka, spominju se rjeđe. Od događaja u Italiji najviše je prostora dobila energična i uspješna austro-njemačka ofenziva započeta 24. X. 1917, koja je pomakla frontu sa Soče na Piavu. Što se tiče južne fronte, ona je oživjela istom u ljeto i ranu jesen 1918, kad su jedinice srpske, francuske i britanske vojske prodrle u Makedoniju i zatim počele oslobađati Srbiju. Tada, međutim, K. već piše dnevne izvještaje za Hrvatsku riječ, koji su posvećeni pretežno zapadnoj fronti, pa se u njima razmjerno rijetko referira o razvoju stanja u Makedoniji i Srbiji.

Krležina je ratna publicistika posvećena tekućim vojnim operacijama, ali se u njoj često podsjeća i na epizode iz proteklih razdoblja rata, koje se dovode u uzročnu vezu s novostima dana. Posebno mnogo reminiscencija na ranije ratne događaje ima u prvim izvješćima. U članku Francusko ratište od 13. VII. 1917, koji otvara seriju u Slobodi, opširno se rekapitulira stanje zapadne fronte od početka rata. Isto se tako, samo sažetije, u prvom članku posvećenu istočnoj fronti skicira povijest ratnoga sukoba između Centralnih sila i Rusije.

Posao novinskoga komentatora ratnih događaja ili, kako sâm kaže, »vojnoga referenta« (O generalu Konradu...) K. nije prihvatio iz književničkih pobuda, nego, vjerojatno, iz materijalnih razloga, kao sredstvo preživljavanja u teškim vremenima posljednjih ratnih godina, i po crti solidarnosti sa zagrebačkim socijalnim demokratima, pokretačima lista Sloboda. Nešto je iskustava s ratnim novinarstvom bio stekao već 1915, kad je za Obzor prevodio ratne izvještaje iz madžarskoga tiska (usp. o tome J. Horvat, Zapisci iz nepovrata: »Početkom 1915. jednog se dana nekadašnji domobranski akademac [Krleža] obreo u redakciji Obzora. [...] bio [je] prinužden cijele sate diktirati političko-ratne banalnosti iz madžarskih novina«).

Vezani za medij tjednoga odn. dnevnoga tiska, Krležini se ratni komentari razlikuju od esejističke i beletrističke literature o epizodama i aspektima I. svj. rata, koja je nakon 1914. bujala u svim europskim sredinama i pratila ratna zbivanja. Oni se razlikuju i od većine iskaza na temu rata sadržanih u Krležinim dnevnicima, esejima ili beletrističkim djelima. Od Krležinih tekstova o ratnoj problematici donekle su s njima usporedivi samo esej Barun Konrad (Obzor, 28. IV. 1915), neki dijelovi memoarskoga zapisa Kalendar jedne bitke godine 1942 (Republika, 1953, 2-3) i članak Staljinska pobjeda pred Moskvom (Borba, 22. II. 1946).

Članci iz kruga ratne publicistike uzorci su stručnoga vojnog komentara usredotočena prije svega na taktička i strateška pitanja, a ne na ljudsku ili povijesnu stranu rata, na koju K. stavlja težište u pripovjedačkim, pjesničkim i esejističkim obradama ratnih tema. Nadalje, u većini članaka vlada neindividualni funkcionalni stil vojnoga komentara, a toleriraju se i jezično-stilske nemarnosti kakvih u Krleže inače nema (tu i tamo rečenica je nedovoljno oblikovana, iskazi su kadšto tautologični i sl.). Napokon, K. je i pasivnim odnosom prema cen- zorskim zahvatima dao do znanja da o ratnoj publicistici nije razmišljao kao o autorskom pothvatu. Zbog svega toga nije neobično što su članci izlazili nepotpisani.

Premda svjestan da sastavljanjem novinskih ratnih izvještaja izlazi iz područja svoje autorske kompetencije, K. se u nezanemarivu broju komentara ispomaže svojim književnim darom zapažanja i izražavanja. U ratnim su člancima opisi prozaične ratne stvarnosti često protkani svježim, pjesničkim metaforama (»onaj proces na zapadu, koji se poput oštrog kolutastog obruča počinje usisavati u tijelo protivničke armije, da onda poput upale ugrozi čitave dijelove tih čudnih organizama...«, 13. VII. 1917), nabrajanje imenica ili atributa ima kadšto estetičku, a ne eksplikativnu funkciju (»U Houthoutskoj šumi, gdje je sve razrovano, poorano, razvaljeno...«, 22. XI. 1917), oblikovanje rečenice povremeno teži efektima karakterističnima za pjesničku sintaksu (elipsa, reticencija). Osim toga, Krležin doživljaj rata u nekim prigodama kao da se preklapa s činom recepcije umjetničkoga djela, pa se u njegove opise vojnih operacija miješaju hiperbolični atributi normalno namijenjeni vrednovanju estetičkih fenomena (»grandiozna bitka kod Somme«, »virtuozne strateške kombinacije«). Ipak, težnja estetizaciji rata u ratnoj je publicistici znatno slabija nego u eseju Barun Konrad, gdje se umijeće ratovanja na više mjesta, a uz pomoć bombastičnih metafora i usporedaba, povezuje s procesom umjetničkoga stvaranja. S druge strane, u člancima iz Slobode i Hrvatske riječi rijetki su i izrazi zgražanja pred ratnom stvarnošću, koji su toliko svojstveni Krležinim književnim obradama tema iz I. svj. rata (Hrvatski bog Mars, U logoru, Zastave). U ratnoj publicistici prevlađuje percepcija rata kao racionalizirane djelatnosti podređene osviještenim ciljevima i zasnovane na stručnim planovima (»Jer prije svega - sve je to posao. Sve je to velika radionica [...]. I htjeti tome svemu dati oblik stijega, amblema grbova i nekog romantičnog viteštva, posve je nesuvremeno. [...] Precizno - algebarski precizno - padaju udari te grozne industrijalne mašinerije«, 18. X. 1917). Književni postupci u Krležinoj ratnoj publicistici uza svu brojnost, ipak su samo usputni, možda i automatski proizvod autorove spisateljske rutine, a ne sredstvo nastojanja da se publicističkom tekstu poda obilježje literarnosti. Cilj kojem Krleža svjesno teži jest ovladavanje jezikom ratnoga izvješća i strateškoga razmišljanja, njegovim stručnim nomenklaturama, frazama i oglednim primjerima.

Već u eseju Barun Konrad, usprkos hiperboličnosti njegova izraza (koja zacijelo ima ironičkih konotacija), izišla je na vidjelo temeljitost vojnih i strateških znanja što ih je K. usvojio za svoga školovanja u budimpeštanskom Ludoviceumu i proširio praćenjem ratnih zbivanja. U ratnoj publicistici iz Slobode i Hrvatske riječi njegovo se dobro snalaženje u vojnoj znanosti očituje još jasnije. K. dobro vlada vojnom terminologijom, do u sitne detalje poznaje zemljopisni izgled i geostrateške mogućnosti europskih prostora, dobro razlikuje tipove ratnih operacija i njihove taktičke i strateške zadaće, obaviješten je o opremi, oružju i brojnom sastavu pojedinih europskih armija, a u pamćenju ima i priličnu zalihu eksplikativnih primjera iz povijesti ratovanja. Osim toga, u svakom pojedinom članku pokazuje visoku obaviještenost o aktualnim ratnim događajima: ima uvid u diskusije o globalnim ratnim ciljevima podjednako Centralnih sila kao i Antante, poznati su mu planovi što ih sukobljene sile nastoje ostvariti na pojedinim bojištima ili u pojedinim bitkama, lako nalazi vezu između događaja na odvojenim bojištima kao i između sukcesivnih zbivanja na jednom bojištu, razumije smisao novih ratnih operacija, a u više prigoda uspijeva predvidjeti buduće događaje. Također na mnogo mjesta govori o novim oblicima ratovanja što ih je sa sobom donio I. svj. rat, a koje su uglavnom uvjetovane dotada neviđenom tehničkom opremljenošću sukobljenih strana i brojnošću njihovih postrojba. U tom kontekstu poseže i za terminom »bitka materijalija« (prema njem. Materialschlacht), kojim se u ukupnoj ratnoj publicistici označivala ključna razlika između I. svj. rata i starijih ratova.

Dakako, Krležino dobro razumijevanje dnevnih ratnih događaja i širega smisla većih ratnih operacija manje je plod samostalnih analiza, a više rezultat dobre obaviještenosti. Ono, ipak, svjedoči o piščevu natprosječnu zanimanju za ratne teme i za njihov vojno-strateški aspekt kao i o solidnosti njegova vojnoga obrazovanja. Ono također navodi na oprez prema većini iskaza kojima K. svjedoči o vlastitom vojnom školovanju i o svom odnosu prema vojnom učilištu kao društvenoj ustanovi. K. je u više svojih memoarskih tekstova pokušao proizvesti dojam da je vojno školovanje doživljavao kao prisilu i da je prema njemu zauzimao stav unutrašnjega otpora (»i dok su se moji drugovi s floretom u ruci osjećali kao španjolski hidalzi, mene je bilo svakoga dana sve više stid. Sve dublja postajala su protuslovlja između mene i moje okoline«, »Panegirik à la minute« barunu Konradu i o stvarima koje su s tim »panegirikom à la minute« u neodvojivoj vezi, Moj obračun s njima, Zagreb 1932). Međutim, visoka stručnost ratne publicistike prilično je pouzdan znak da je K. barem jednom dijelu vojnoakademijskoga nastavnog gradiva pristupao s iskrenim zanimanjem.

Imaju li se na umu tipični politički stavovi što ih je K. zauzimao u svojoj esejističkoj i memoarskoj literaturi, moralo bi biti izvan sumnje da su njegove simpatije za vrijeme rata bile na strani Antante te da je, djelomično i na osnovi svojih predratnih antiaustrijskih uvjerenja, očekivao raspad Austro-Ugarske Carevine u raspletu rata. U ratnoj se publicistici taj stav ne očituje izravno. Dapače, on je tu zatomljeniji nego u eseju Barun Konrad, gdje se kroz ironične »pohvale« velikim neuspjesima austro-ugarske istočne kampanje u fazi galicijske bitke i zimske bitke u Karpatima prikriveno izražava negativan odnos prema ratnim ciljevima Centralnih sila. Ratni se pak članci iz 1917/18. suzdržavaju od iskaza koji bi otvoreno svjedočili o autorovim političkim uvjerenjima i o njegovu svrstavanju.

Ponajprije, članci su u tematskom smislu usko specijalizirani. Usredotočujući se na sam vojni aspekt analiziranih događaja, oni svjesno zanemaruju političku pozadinu rata. Rijetko se u njima spominju i diplomatske akcije iza fronte (bilježe se, na primjer, najave njemačkih mirovnih inicijativa 1918. i negativni odgovori Antante). Članci se također suzdržavaju od širih predviđanja. Prognoze, kojih u njima ima mnogo, uglavnom su kratkoročne i odnose se na mogući razvoj pojedinačnih ratnih operacija. Ne govori se, međutim, o ishodu rata ili čak o predvidivim raspletima bitaka na pojedinim velikim frontama. To je razumljivo već i zato što je K. svoj komentatorski posao obavljao na teritoriju zaraćene države, koja je kroz strogo cenzurirane medije nastojala širiti vjeru u vlastitu pobjedu. Istom nakon formalnoga raspada Austro-Ugarske, već kao građanin novoproglašene prijelazne Države Narodnoga vijeća SHS, počinje K. otvoreno govoriti o »agoniji« Centralnih sila i o »slomu« njihovih fronta. U posljednjem ratnom članku (Hrvatska riječ, 9. XI. 1918), u kojem se javlja o raspadu njemačkoga obrambenog sistema u Belgiji i Francuskoj, K. se posve otvoreno stavlja na stranu pobjedničke Antante: »Na historijskim bojištima u Flandriji, na Scheldi, koje već kroz stoljeća loču skupocijenu krv čovječju [...] uzmiču njemačke čete poražene do nogu i demoralizirane. U području Valenciennesa i Maubeugea starih francuskih bastijona, gdje su plemeniti kirasiri 'sunčanoga kralja' vijali otmjene stjegove, do Jemappesa gdje su pobijeđeni Habsburgovci u dugim nasljednim ratovima lijevali i našu jugoslavensku robijašku krv, u dolini Sambre kojom se kroz stoljeća svaljuju vojske, do Sedana gdje je posljednji Napoleon jednog jesenskog dana predao svoju sablju, kroz sva ta historijska mjesta ganjaju pobjednici poraženoga Germana.«

Ipak, i u dijelu ratne publicistike koji je nastao prije posljednjih mjeseci rata K. je, izbjegavajući otvorena očitovanja, tu i tamo uspijevao diskretno naznačiti svoju naklonost i pristranost. S iznimkom talijanskoga bojišta, njegove su simpatije pripadale »protivničkoj« strani, tj. silama Antante, pa ih je autor sugerirao neizravno i diskretno, ne riječima ili jednoznačnim iskazima, nego eufemističkim ili hiperboličnim karakterizacijama, redoslijedom tema različitim od očekivanoga, nerazmjerom između unutrašnjih dimenzija teme i izvanjskih dimenzija izvještaja i sl. Pritom je, ipak, uvijek pazio da ne umanji privid objektivnosti i stručnosti. Uostalom, ponajviše je baš stručni karakter izvještâja oslobađao Krležu od obveze da u svoje tekstove unosi izraze austrougarskoga »patriotizma«.

Najtipičniji prikriveni sadržaj Krležine ratne publicistike jest defetističko uvjerenje kako je Antanta jača strana u sukobu te da pobjeda njemačkoga i austrougarskoga oružja nije vjerojatna. Tu misao nije K. nigdje formulirao expressis verbis, ali ona lebdi kao neizgovorena konkluzija nad mnogim njegovim zapažanjima. Tako on već u prvom članku iz Slobode, dajući svojevrsni sažetak događaja vezanih uz zapadnu frontu, oprezno tvrdi da su nastojanja Centralnih sila dosegla klimaks početkom 1916, a da »Antantino shvaćanje« napreduje i dalje: »Pa kad budu danas-sutra mjesto mnogih drugih sitnica koje na nas danas silno uplivišu, stajali brojevi, brojevi i samo brojevi, linija će se Antantinog shvaćanja penjati sve i sve više na pozitivno. Pokazat će se onda da su njene sile progresivno rasle, dok su centralne sile dosegle maksimum svoje ekspanzije 1916, mjeseca veljače.« U članku iz Hrvatske riječi od 31. VIII. 1918. K. upozorava kako Nijemci postupno gube utrku u naoružanju: »Tu vidimo, kao često u ovome ratu, da su tehničke prednosti prešle sjedne strane na drugu. Godine 1914. imali su samo Nijemci tešku artiljeriju, no ubrzo se cijela Antantina industrija dala na proizvodnju teških topova. Kod Gorlica su Centralne vlasti upotrijebile silno djelovanje municije, no ono je uskoro bilo nadmašeno bezgraničnom proizvodnjom municije u Americi. Sva valjanost njemačkih avijatičara ne može maknuti iz svijeta činjenicu da se odnošaj broja aeroplana sve više kreće u korist Antante.«

Krležine se simpatije za Antantu neizravno očituju i u njegovim prikazima najmasovnije vojne operacije koja se na zapadnoj fronti odigrala u razdoblju njegova komentatorskoga djelovanja. Riječ je o tzv. »operaciji Michael«, iznenadnoj njemačkoj ofenzivi između Arrasa i Somme, koju su Nijemci započeli 21. III. 1918, s ciljem da zauzmu Pariz i da u zadnji čas postignu vojnu pobjedu. K. taj događaj prvi put spominje 28. III. 1918, u jednom od posljednjih tjednih komentara u Pravdi. Karakteristično je da ga, usprkos njegovim velikim razmjerima i njegovoj važnosti, stavlja na kraj članka, iza pregleda operacija na talijanskoj fronti i osvrta na zbivanja u Rusiji. Pritom ga bilježi vrlo sažeto, pa se osjeća određeni nerazmjer između iznesenih brojeva i lakoničnosti iskaza: »[...] Nijemci su navalili između Arrasa i Le Ferea sa 40 divizija na 80 kilometara frontalne širine. To je otprilike 640 bataljuna; dakle dobar pol milijuna pješadije jurišalo je na osamdeset kilometara. Rezultat jeste trideset hiljada ljudi i šesto topova zarobljeno. Peronne i Beapaumme su pali, stvar se dalje razvija.« Još je važnije upozoriti na nerazmjer između telegrafskoga stila Krležina izvještaja i velikoga odjeka što ga je »operacija Michael« imala u srednjoeuropskom tisku, gdje se isprva, dok njemački prodor nije počeo gubiti na zamahu, tumačila kao konačni preokret ratne sreće. Naredni Krležin izvještaj (Pravda, 4. IV. 1918) u cjelini je posvećen »operaciji Michael«, ali i tu nalazi autor načina da umanji ili relativira njezinu stratešku vrijednost. Premda je jasno da je posrijedi masivna ratna operacija poduzeta s namjerom da se rat konačno odluči, K. proizvodi dojam kao da se još može dvojiti o njezinim razmjerima: »Unatoč tome što boj eto traje već drugi tjedan, još nije jasno je li to doista navala ili samo manevar kojem je zadaća da privuče sve raspoložive strateške rezerve pozadine na sebe [...]. Slika će se u aprilu bezuvjetno razbistriti.« Dapače, K. već ima u pripremi i prikriveno antantofilski protuargument za slučaj da njemački prodor uistinu dopre do Pariza i time postigne svoj maksimalni cilj. Po njemu bi, naime, eventualno zauzeće Pariza imalo samo »dekorativni« učinak: »Jer ako stoje Calais i Verdun, sve ako je Pariz i pao, stvar se time ne bi odlučila.«

Dok u izvještajima o stanju zapadne fronte suptilno naznačuje svoju simpatiju za ratne ciljeve Antante, u malobrojnim osvrtima na talijansko ratište K. se prilično jasno svrstava na austrougarsku stranu, koju u tom kontekstu nazivlje »našom«. Kako je u stručnoj literaturi već i upozoreno (Frangeš), talijansko je bojište doživljavao kao izdvojeno ratno događanje, kao sukob između talijanskih teritorijalnih pretenzija na hrvatska obalna područja (Istra, Rijeka, Dalmacija) i hrvatskih odn. južnoslavenskih interesa. Početak austro-njemačke ofenzive od 24. X. 1917. izmamio je Krleži mnogo neprikrivene pristranosti: »Taj veliki taktički uspjeh počeo je bivati ujedno i strateškim, kad su naše čete, prebacivši visove Julijskih Alpa, pale za leđa sočanskim četama. Ta omiljena taktička kretnja donijela je i sada lijepe plodove koji će se bezuvjetno još uvećavati slijedećih dana« (1. XI. 1917).

Jedna je od zanimljivosti Krležine ratne publicistike u tome što se u njoj nalaze i prva autorova očitovanja o ruskoj listopadskoj revoluciji. Ruska revolucija, premda nije ratni događaj u užem smislu niti predmet podatan za vojno-stratešku analizu, čvrsto je povezana s poviješću I. svj. rata. Rat je bio jedan od njezinih uzroka, a njezino izbijanje imalo je povratnih utjecaja na daljnje odvijanje ratnih operacija, pa je prirodno da je ušla i u vidokrug Krležinih ratnih tema.

K. je u mnogim esejističkim, memoarskim i beletrističkim radovima, djelomično i u onima iz razdoblja potkraj I. svj. rata, izravno obznanio svoje slaganje s ciljevima boljševičke revolucije i s idejama njezinih vođa, napose Vladimira Iljiča Lenjina, a program revolucije utjecao je - kadšto u većoj, kadšto i manjoj mjeri - na ukupan njegov politički angažman kao i na njegove društvenokritičke poglede. U ulozi pak ratnoga komentatora K. se suočio s listopadskom revolucijom posve neočekivano, izravno i bez vremenske distance, pa je u procjeni njezina značenja ostao ponešto neodlučan: u prvoj je reakciji, doduše, već navijestio svoj budući afirmativan stav, pa čak i tendenciju da revoluciju ugradi u sekularno-eshatološke scenarije svoje književne mitopoetike; s druge strane, bio je svjestan da izlazak boljševika iz rata i njihovo pasivno držanje u sklopu brest-litovske mirovne konferencije može naškoditi nastojanjima Antante.

U okviru ratne publicistike ruska se revolucija prvi put spominje u članku objavljenu 22. XI. 1917. u Slobodi. Tu se K. odnosi prema njoj obazrivo apologetski, posvećujući joj razmjerno opširan pasus koji literarnošću stila odudara od svoga najužeg konteksta, a sadržava i prikrivene reakcije na tipične kritičke stavove o boljševičkoj akciji: »U Rusiji je magla. Kaos. I sve je nepoznato. Lenjin, Kerenskij, Kornjilov, Kaleđin, sve su to pojave nejasne. Na svaki način da se o ljudima koji su preko dva decenija ginuli po tamnicama, Sibiru i vješalima iz uvjerenja, koji su bili ganjani iz svih evropejskih država poput pobješnjelih pasa, ne može pisati u onom tonu kako to čini jedan dio naše štampe. Je li danas pokret boljševika balast ili motor, to će rasuditi ona pokoljenja koja dolaze poslije nas i koja će proces gledati iz veće perspektive - dakle mirnije. Jasno je da se ljudi koji su lijevali krv, pisali gomile tomova i hartija i brošura i knjiga, koji su vikali, propovijedali, govorili, agitirali, trčkarali svijetom da sruše - glupost, da ti ljudi nastoje cijeli tok Revolucije skrenuti u socijalni smjer, te da nastoje iz toga stvoriti prevrat socijalni, a ne prevrat jedne građanske klase same po sebi nesimpatične i utovljene. Ti udarci iznutra nedvojbeno slabe otpornu snagu fronte, ali da otporne snage svih fronta ne će riješiti Problema, jasno je kao sunce. Već se tri godine polagano i jedva zamjetljivo formira jedna nova fronta - fronta Evrope mlade i preporođene - koja ne će stajati na vrijednostima od jučer i prekjučer - nego na zdravom: sutra.« Usprkos mjestimičnim izrazima skepse, očito je da K. »Revoluciju« kao povijesni događaj odvaja od njezine ratne pozadine i smješta je onkraj antiteze Antanta - Centralne sile, koja inače određuje svjetonazor ratnih članaka. Stoga tema revolucije razbija uobičajenu funkcionalno-stilsku rutinu ratne publicistike i načas mobilizira jezik socijalnih utopija i patetičnih svjetskopovijesnih očekivanja kakav poznajemo iz Krležinih mladenačkih pjesama i drama. Dapače, u pasus o revoluciji prodiru i neke tipične misaone i stilske geste Krležine rane poezije (opozicija između »kaosa« i »smjera«, loše sadašnjosti i utopijske sutrašnjice, slobodna upotreba velikih slova, eliptične rečenice i enumeracije). Istodobno nastoji K. relativirati prigovor »da ruski događaji slabe Savezničku frontu« (Frangeš), što ga je krajem 1917. zacijelo imao prigode čuti u antantofilski ili jugoslavenski orijentiranim zagrebačkim krugovima, možda baš i u uredništvu Slobode (o tome na svoj način svjedoči razgovor o Lenjinu iz 1917. između Krleže i V. Koraca, urednika Slobode, rekonstruiran u članku Prije trideset godina, Republika, 1947, 11).

S druge strane, K. se u ratnoj publicistici očituje o ruskoj revoluciji i sa specijalističkoga stajališta »vojnoga referenta«, pri čemu se njegov sud o događaju mijenja. U članku od 28. III. 1918, napisanu nakon zaključenja mirovnih pregovora u Brest-Litovsku, on ni sam ne može sakriti bojazan od šteta što će ih defetizam boljševika neizbježno nanijeti Antantinim ratnim ciljevima: »Činjenica jedna stoji: dok ruski idealisti nastoje cijelom procesu dati oblik misaoni, oblik u kom će cijeli proces promatrati daleke generacije koje negdje idu, Centralne su sile svoju istočnu frontu rasteretile za nekoliko tuceta divizija, popunile su svoje živežne zalihe i prenijele težište s istoka na zapad, na zapad gdje su prije četiri godine tražile odluku. Pukla je nova perspektiva: riješiti problem na zapadu.« Dakako, i taj sud o ruskoj revoluciji i o njezinim posljedicama valja tumačiti kao neizravan znak Krležine privrženosti nastojanjima Antante.

Do pojave u samostalnoj knjizi, Krležina je ratna publicistika slabo privlačila kulturnu javnost i književne historiografe, mnogo manje nego esej Barun Konrad, koji se u svijesti književne publike zadržao kao predmet zloupotreba u protukrležijanskim polemikama i kampanjama iz 20-ih godina. Ni danas još nije ona podrobnije proučena, niti je bilo obuhvatnijih pokušaja da joj se odredi mjesto u ukupnom Krležinu književnom djelu. Okvirno se, ipak, može reći da Krležini ratni komentari, premda kao tip publicističkoga proizvoda stoje postrani od ostaloga autorova opusa, tvore zanimljiv ciklus tekstova i potencijalno bogatu književnohistoriografsku temu. Istina, oni svoju zanimljivost zahvaljuju manje vlastitim vrlinama, a više Krležinu književnom ugledu. Ali, danas je moguće i poželjno izvući ih iz njihova povijesnoga obzorja - iz konteksta srednjoeuropskoga i hrvatskoga ratnog novinarstva 1914-18. god. - te ih pokušati povezati s Krležinom književnom biografijom i s njegovim književnim radovima, napose s onima koji su sami nastali za I. svj. rata ili nedugo nakon njegova završetka (Barun Konrad, »ratna lirika«, Ulica u jesenje jutro, Eppur si muove, Kristofor Kolumbo). Ratni članci iz Slobode i Hrvatske riječi, ako se vodi računa o visokom stupnju njihove vrstovne specifičnosti, o uračunatoj jednodimenzionalnosti njihova pogleda na ratna događanja i o ideološkim zabranama koje su vrijedile za sav austrougarski tisak u doba rata, mogu služiti kao izvor vrijednih informacija o mladom Krleži i kao jedno od uporišta za rekonstrukciju njegova svjetonazora.

LIT.: R. Pavić, Geopolitički i geostrateški aspekti u nekim radovima Miroslava Krleže, Forum, 1973, 7-8; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Frangeš, Krležine ratne teme, predgovor u knj. M. Krleža, Ratne teme, Sarajevo 1983; J. Horvat, Zapisci iz nepovrata (Kronika okradene mladosti - 1900-1919), Rad JAZU, 1983, 400.