Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

AUGUSTINČIĆ, Antun, kipar (Klanjec, 4. V. 1900 - Zagreb, 10. V. 1979). Školovao se na Akademiji u Zagrebu (R. Valdec, R. Frangeš, I. Meštrović) i na Académie des Beaux-Arts (J.-A. Injalbert) u Parizu, gdje je izlagao 1925. i 1926. u Salonu francuskih umjetnika i u Salonu nezavisnih, a zatim na mnogim jugoslavenskim i međunarodnim izložbama. Jedan od osnivača socijalno angažirane grupe Zemlja (1929), profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1945, član JAZU od 1947. Radio je spomenike snažnih plastičkih koncepcija (Palim Nišlijama, 1930; Šleskom ustanku, 1937), aktove, torza, slobodne figure (Rudar u Ženevi, 1936) i portrete (Maršala Tita u Jajcu, 1943), a poslije II. svj. rata više monumentalnih spomenika (Krajišnicima kod Banjaluke, Crvenoj armiji kod Batine Skele na Dunavu, Žrtvama fašizma u Addis Abebi, Spomenik mira u New Yorku i dr.). Prizori iz prošlosti Hrvatskog zagorja na Spomeniku seljačkoj buni i Matiji Gupcu (Gornja Stubica, 1973) inspirirani su motivima Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Za taj je spomenik Augustinčić izradio i figuru Petrice Kerempuha i Krležin portret u reljefu, a skicu za Krležin lik u punoj plastici 1967.

Krleža se prvi put osvrnuo na Augustinčićeve radove u članku Grafička izložba objavljenom u Obzoru (11. III. 1926) s napomenom o Meštrovićevu utjecaju, a zatim i u odgovoru kritičarima toga članka Kako se kod nas piše o slikarstvu u Književnoj republici (1926, knj. III, br. 2). Temeljito je pratio razvitak Augustinčićeva stvaralaštva o čemu svjedoči njegov članak u EJ (1955, sv. 1) koji je K. objavio i kao esej o Augustinčićevu kiparstvu (Eseji III, 1963), te opširan predgovor za monografiju (1968) u kojem je analizirao Augustinčićeva djela u odrednicama evr. i hrv. kiparstva. Ističe njegov siguran i neposredan osjećaj za materiju kamena i metala, a od radova Raspeće, Nošenje ranjenika, Brijunski akt, posebno konjanički lik Pilsudskoga kao središnju figuru monumentalne kompozicije, i portrete (Maršala Tita i dr.) »koji će nesumnjivo ostati među najboljim ostvarenjima te vještine kod nas«. Uočivši Augustinčićevu sklonost »više za prošle, možda čak i činkvečentističke manire, nego za raznovrsne iluzionizme od Maillola i Despiaua do Picassa«, K. cijeni njegovu dosljednost »vjekovima ovjerovljenom pravilu da spomenik ima jedino svoje obrazloženje u arhitektonici skulptorske mase od koje je sazdan, i da povrh toga principa za kiparsku umjetnost ne postoji nikakav viši zakon«.

M. Pet.