Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

BERLIOZ, Hector, francuski skladatelj (La Cote-Saint-André, 11. XII. 1803 - Pariz, 18. III. 1869). Predstavnik franc. romantizma, začetnik moderne orkestracije i tzv. programske glazbe, tj. one koja za svoju sadržajnu osnovu uzima neki literarni predmet. Napisao velik broj djela, simfonija i »simfonijskih pjesama«, od kojih se posebno izdvajaju Fantastična simfonija (za koju je sam napisao program), Harold u Italiji (po Byronu), Romeo i Julija (po Shakespeareu), Faustovo prokletstvo (po Goetheu).

Hector Berlioz je, nesumnjivo, jedan od Krležinih najsnažnijih mladenačkih dojmova, a za slušanje i izvedbu njegovih djela bio je, uz Chopina, intimno zainteresiran do kraja života. Sve biografske indicije govore o stanovitom obliku identifikacije mladoga Krleže, iz Davnih dana, s glazbom i »prokletom« sudbinom H. Berlioza. Muzički napon velikoga francuskog glazbenog reformatora kao da se poklapa s mladenačkom Krležinom lirikom. Povezuje ih kolebanje između očaja i snage, kao i vladanje snažnim tonskim (verbalnim) masama, koje dramatično traže svoj smisao. Između Berliozove glazbe, te, primjerice, Krležinih Simfonija, kao da postoji tajna srodnost koju je K. svjesno čuvao. Koliko god K. volio i Wagnerovu glazbu, o čemu svjedoče također Davni dani (zapisi iz 1916), Berlioza će braniti čak i protiv Baudelaireova prepoznavanja Wagnera kao novoga velikog skladatelja, kao da želi Berliozu vratiti priznanje koje mu je za života bilo uskraćeno. U kasnijim godinama, K. pišući Varijacije na muzičke teme, Berliozu, koji se osjeća kao »Bonaparte koji će pobijediti u ime Muzike«, posvećuje cijeli mali esej. Intimna poistovjećenost toliko je jaka, da argument postaju i Berliozova pisma, izvan glazbe. Za Krležu, Berlioz je revolucionar koji »sa francuskom muzikom, što se njenog organskog razvoja tiče, nema afiniteta« (sukladno Krležinu osjećanju vlastitog odnosa prema hrvatskoj književnosti). Berliozovo djelo ostaje »superlativ do danas«. K posebice naglašava njegov »ukus za velike razmjere, za veličanstvene perspektive«, što opet dovodi u vezu s ukusom vremena. »Smiona sloboda izraza« u Berlioza, fascinirat će Krležu trajno. Osjećajući ga »gorko sarkastičnim, sa đavolskom imaginacijom«, K. je u snazi francuskoga glazbenika prepoznavao i svoje književne motive.

BIBL. M.K.: Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Varijacije na muzičke teme, Eseji II, SDMKZ, sv. 19, Zagreb 1962, str. 315-318; O stogodišnjici Baudelaireove smrti 1867-1967, Forum, 1967, 9-10.

Ni. Pk.