CASSOU, Jean

CASSOU, Jean, francuski književnik, likovni kritičar i hispanist (Bilbao, Španjolska, 9. VII. 1897 - Pariz, 15. I. 1986). Romanopisac, pjesnik i esejist, svjedok svoje epohe i sudionik u epohalnim pothvatima, Cassou je jedan od najistaknutijih europskih intelektualaca.

Njegovi rani radovi posvećeni su uglavnom hispanistici, koju je studirao na Sorbonnei. Prvi mu roman nosi erazmovski naslov Pohvala ludosti (Eloge de la folie, 1925); drugi ima kozmopolitski prizvuk, Bečke harmonije (Les Harmonies viennoises, 1926). Osobitu pažnju posvećuje, od sama početka, likovnoj umjetnosti. U časopisu Les Nouvelles littéraires vodio je godinama stalnu rubriku poezije. Još u mladosti prišao je ljevici, napadao nacionalističku i profašističku organizaciju Action française, približio se - osobito u doba španj. građanskog rata - komunistima, postao urednikom časopisa Europe koji je osnovao R. Rolland. Nakon pobjede Narodne fronte na izborima 1936, povjeren mu je u Ministarstvu prosvjete resor likovnih umjetnosti. U Pokretu otpora sudjelovao je od prvih dana, najprije kao ilegalac, zatim kao borac; u njem. zatvoru napisao je 33 soneta iz samice (33 sonnet composés au secret), naučio ih je napamet i nakon bijega iz zatvora zabilježio, te objavio pod pseud. Jean Noir u ilegalnim Editions de Minuit (1944). General De Gaulle mu je povjerio funkciju komesara Republike za oblast Toulouse. Nakon oslobođenja postaje voditeljem Musée national d'art modeme u Parizu, aktivno sudjeluje u kulturnom i političkom životu. God. 1949. posjećuje Jugoslaviju, a iste godine prekida dotadašnje veze s Komunističkom partijom Francuske. U časopisu Esprit (1949, 12) objavljuje glasoviti tekst Revolucija i istina (Révolution et Vérité) u kojem podržava »titoistički otpor« staljinizmu te s još nekoliko značajnih intelektualaca iz Pokreta otpora (Vercors, Martin-Chauffier) svjedoči za Jugoslaviju u zajedničkoj knjizi Slobodan put (La Voie libre, 1951). God. 1981. objavio je knjigu svojih uspomena Jedan život za slobodu (Une vie pour la liberté).

Krleža je pomno pratio Cassouove istupe. Za vrijeme pripreme i održavanja izložbe Jugoslavenska srednjovjekovna umjetnost u Parizu 1950. s njim ga je upoznao M. Ristić. Kasnije su se sreli još dva ili tri puta u Jugoslaviji te neko vrijeme dopisivali. Cassou je u jednome pismu iznio Krleži svoje laskave ocjene franc, prijevoda romana Banket u Blitvi (izd. Calmann-Lévy, urednik Manès Sperber). Do zahlađenja odnosa dolazi nakon što je Banket u Blitvi prošao gotovo bez ikakva odjeka u franc, kritici, a K. je, po svemu sudeći, očekivao da će Cassou učiniti nešto u prilog toj knjizi. To najvjerojatnije objašnjava neke Krležine neprimjerene izjave u vezi s Cassouom, što ih je zabilježio E. Čengić, koje zasigurno nisu bile namijenjene javnosti (»slaba investicija« za Jugoslaviju i sl.).

J. Cassou je, premda već i sam u odmakloj dobi i gotovo nepokretan, organizirao potkraj 1981, zajedno s Manèsom Sperberom i upravom Asocijacije France-Yougoslavie, manji simpozij posvećen Krleži, a odmah nakon Krležine smrti i skromnu komemoraciju (u suradnji s Jugoslavenskim kulturnim centrom u Parizu).

P. Mat