Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

DROŽAR, Terezija, rođ. Goričanec, Krležina baka po majci (Čakovec, 23. IX. 1837 - Varaždin, 19. III. 1923). U Varaždinu je radila kao sluškinja kod krčmara Ljudevita i Vilhelmine Jungwirth. Sa zidarom Jurjem Drožarom imala je šestero izvanbračne djece (šesta je Krležina majka Ivana), a pošto se za njega 1872. udala još četvero. Na dan muževe smrti 1882. izgorjela joj je kuća, pa se našla na ulici, a djeca su očito otišla na razne strane. Kći Ivana otišla je u Zagreb, gdje se i udala. Terezija dolazi u Zagreb u godini rođenja unuka Miroslava i ostaje u njihovoj kući do kraja 1902, kada odlazi sinu kišobranaru u pariško predgrađe Villemomble. Posljednje godine života proživjela je u varaždinskoj nemoćnici Xenodochiju, gdje ju je 1911. posjetio unuk Miroslav. Podaci o Krležinoj baki nagovješćuju da je prema prilikama u kojima je živjela »bila osoba iznimnih kvaliteta, iznimne energije i hrabrosti, tako da njezin portret iz Krležina pera nije, najvećim dijelom, rezultat literarne fikcije« (Z. Bartolić).

Prema autobiografskim zapisima iz Djetinjstva 1902-03 (Republika, 1952, 12) K. je najranije dane proveo u »belostenčevsko-jambrešićevsko-habdelićevskim maglama kasnog strogog franciskanskog mentaliteta u krugu svoje babice Terezije Goričančeve«. Nad njegovim se djetinjstvom nadvila tako magična prisutnost te žene, koja je bila čudesan spoj duboke religioznosti, poganskog praznovjerja, mističnosti, životnog fatalizma, ali i vedrine, staračke i pučke mudrosti, pronicavosti i opreza, bujne mašte. Portret te starice pripada najsugestivnijim stranicama Krležina djela, a izrađen je profinjenim opisom vizualno-olfaktivnih opservacija njezina lika, jer »kosa joj je bila crna kao ebanovina, gusta, silan talas do koljena, a mirisala je opojno gusto po nekom miomirisnom ulju«. Prema podacima što ih navodi K., najvažniji događaj i doživljaj Terezijina djetinjstva prijelaz je Jelačićevih vojnika preko Drave 1848, kojemu prisustvuje kao jedanaestogodišnja »politički svjesna djevojčica«. Značajno je svakako i njezino socijalno porijeklo i kasnije stanje prepoznatljivo iz autorove atribucije po kojoj je bila »deklasirana udovica zidarskog majstora koja je ostala bez muža sa jedanaestero žive djece u trideset petoj /45!/ godini života«. K. je bio duboko vezan uz bakinu životnu priču, međutim, najdublje impresije, emocije i doživljaji njegova djetinjstva vezani su uz bakin jezik, nepatvorenu sjevernohrvatsku baroknu kajkavsku frazu i leksik pun zvučno-ritamskih i gnomskih izričaja, plastičnih poredbi, živih slika, brojnih sinonima. Od mnogobrojnih primjera što ih K. navodi kao ilustraciju toga autohtonoga kajkavskoga jezičnog izričaja s prostora sjeverne Hrvatske, ili još konkretnije Varaždina i Čakovca, svakako su najdojmljivije bakine jezične iluminacije i varijacije na temu kruha i konja. Živopisna kajkavska fraza bakina bila je svakako presudna za jezik Balada Petrice Kerempuha, u kojima je našla svoj odraz javljajući se u izvornom citatu, leksičkom izboru, zvučnoj impresiji, ritmičkoj organizaciji stiha, u plastičnim predodžbama, nizovima epiteta i atributa, što je sve pridonijelo životnosti, živopisnosti, impresivnosti i ekspresivnosti Krležina kajkavskog izraza i iskaza koji je bakinim posredovanjem sačuvao najdublju vezu s tlom iz kojega je ponikao.

LIT.: E. Čengić, Krleža (monografija), Zagreb i Sarajevo 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1982; J. Skok, Krležine varaždinske varijacije, Varaždinski zbornik, 1983, str. 415- 419; Z. Bartolić, Krležina genealogija, Gordogan, 1985, 19; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III-IV, Zagreb 1985; Z. Kulundžić, Tajne i kompleksi Miroslava Krleže, Ljubljana 1988. J. Vončina, Korijeni Krležina Kerempuha, Zagreb 1991.

Jo. S. i Bi. R.