ĐILAS, Milovan

traži dalje ...

ĐILAS, Milovan, političar, književnik i publicist (Podbišće, Kolašin, 4. VI. 1911). Studirao književnost i pravo u Beogradu. Zbog komunističke djelatnosti osuđen 1933. na tri godine robije. U CK KPJ kooptiran 1938, a na V. zemaljskoj konferenciji KPJ izabran za člana Politbiroa CK KPJ. Kao delegat KPJ organizirao ustanak u Crnoj Gori 1941. Bio član Vrhovnog štaba NOV i POJ te član Prezidijuma AVNOJ-a. Nakon II. svj. rata rukovodio agitacijsko-propagandnim radom u CK KPJ. Na V.kongresu KPJ 1948. izabran za člana Politbiroa CK KPJ, a na VI. kongresu SKJ 1952. za člana Izvršnog komiteta CK SKJ. Bio je ministar u Vladi FNRJ, na početku 1953. potpredsjednik SIV-a, a potkraj 1953. i predsjednik Savezne narodne skupštine. Zbog »liberalističkih, antipartijskih i antisocijalističkih« stavova i djelovanja u siječnju 1954. isključen je iz CK SKJ i udaljen sa svih funkcija, a potom isključen i iz članstva u SKJ.

Između 1955. i 1966. u dva navrata je osuđivan na zatvorske kazne zbog političkog djelovanja i istupanja u stranom tisku. Važnija književna i publicistička djela su mu: Momci posle rata, 1931, Misao Jovana Dučića, 1932; O Vuku Karadžiću, 1949; Legenda o Njegošu, 1952; The New Class (Nova klasa), 1957;Land Without Justice (Besudna zemlja), 1958; Conversations with Stalin (Razgovori sa Staljinom), 1962; Memoir of a Revolutionary (Sjećanja jednog revolucionara), 1973; Druženje s Titom, 1980; Vlast, 1983. i dr.

Prema iskazu danom E. Čengiću, Đilas je »s oduševljenjem čitao Krležu« još kao učenik u Beranama. Naklonost se osjeća i u njegovu prikazu Savremenik S. K. Zadruge (Zapisi, 1931, 6) u kojem dvadesetogodišnjak Đilas prikazujući knjige I. Andrića, D. Maksimović, I. Grola i M. Krleže objavljene u izdanju Savremenika SKZ, za Krležu kaže da je označio novu epohu u duhovnom i socijalnom stvaranju: »Krleža je pisac sa nabujalim mislima, zaletima; rušilac, idejno, duhovno i duševno, svega što mu dođe pod oštricu pera i srca. (...) On je životan, aktuelan, kolektivan, borben i - opet - on čuva jednu boju, specifično svoju, u dubini, nečega večnog, donetog pre rođenja, u sebi; i jedan zvuk tišine, slovenske mekote i humanosti (humanosti pre svega)«. Međutim, u brošuri Slučaj Dušana Vasiljeva (Nikšić 1933) prigovorit će Krleži da se udaljio od svoga ranijeg rada, da roman Povratak Filipa Latinovicza svjedoči o Krležinu odvajanju od socijalne književnosti i kretanju prema artizmu.

Nakon povratka iz zatvora 1936. Đilasov utjecaj u KPJ sve više raste, osobito među beogradskim lijevo orijentiranim studentima; kao član CK i on se 1939. izravno uključuje u pokušaje smirivanja sukoba na ljevici: u dva navrata se sastaje s Krležom, prvi put u proljeće 1939 (u stanu B. Prodanovića u Beogradu), drugi put nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu (tom sastanku je, prema Đilasovu sjećanju, prisustvovao i O. Prica). Prema Đilasovu opisu tih susreta (V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom) K. je djelovao nezainteresirano jer vjerojatno Đilasa nije smatrao ravnopravnim sugovornikom (u to vrijeme K. je pregovarao i sa samim generalnim sekretarom KPJ J. Brozom), K. nije vjerovao da Komunistička partija ima ikakav utjecaj i perspektivu; Đilas je bio zapanjen i njegovim omalovažavanjem Staljinova ukusa u umjetnosti.

Sukob dostiže vrhunac Krležinom Izjavom u Pečatu (1939, 5-6) kojom uzima u zaštitu svoje suradnike »trockiste« i »revizioniste« te polemičkim tekstom Dijalektički antibarbarus (1939, 8-9) u kojemu na nekoliko mjesta polemizira s M. Đilasom (odn. Milom Nikolićem); pritom ga ne individualizira kao protivnika već Đilasa uvijek spominje u sprezi s R. Zogovićem i J. Popovićem: oni se u toj polemici pojavljuju kao reprezentanti socijalno-tendenciozne umjetnosti, utjelovljenje dogmatizma, netalentiranosti i neobrazovanosti. Premda su prigovori uglavnom vezani za sferu estetskih sudova, podloga sukoba je u političkim razlikama između Krleže i vodstva KPJ. Nakon Antibarbarusa nitko unutar KPJ više ne pokušava Krležu zaštititi, započinju pripreme za izdavanje Književnih sveski u kojima će KPJ »definitivno obračunati« s Krležom i njegovom grupom. Đilas zajedno s Kardeljem priprema 1940. tu ediciju. Također je pod pseud. Milo Nikolić u Književnim sveskama objavio i tekst Od nerazumijevanja do revizionizma. Osnovna teza tog teksta je da K. nikad nije razumijevao marksizam. Krležini tekstovi do 1929. obrađuju, doduše, »makar i s jednog nepravilnog stajališta«, socijalne probleme i tematiku Oktobra sa simpatijama, ali poslije te godine, prigovara Đilas, K. nije napisao više ni riječi o zemlji Oktobra, a za potvrdu svoga estetskog stava od svih sovjetskih teoretičara on se pozvao samo na Buharina »a da ne doda ni jedne riječi o bijednom završetku Buharinovom i o Buharinovim shvatanjima koja tako mirišu na pečatovsko ,ispravljanje٬ marksističke filozofije i estetike«. Postupno se oko Krleže počeo okupljati sav »revizionistički i dešperatni bagaž« nalazeći u Pečatu svoj oblik organiziranja.

K. je nakon publiciranja Književnih sveski izvrgnut posvemašnjoj izolaciji i bojkotu komunista. Kasnije će opravdavati svoj nedolazak u partizane strahom upravo od Đilasa kao reprezentanta fanatizirane boljševičke struje u KPJ. Prema Krležinu iskazu (E. Čengić), Đilas mu je u razgovoru nakon rata potvrdio da je taj strah bio opravdan. Međutim, tu izjavu Đilas je u više navrata demantirao kao izmišljenu, obrazlažući da su u partizanske redove primani i političari iz građanskih partija te bi i lijevi intelektualac poput Krleže bio dobrodošao; uostalom u toku rata mu je upućeno više poziva da se priključi NOB-u.

Nakon rata, prema iskazu danom Kaleziću, Đilas je prisutan i prigodom prvog susreta Krleže i Broza potkraj 1945. u Beogradu jer je Tito želio da zbog delikatne prirode ranijih odnosa KPJ i Krleže još netko iz vodstva Partije bude uključen u taj sastanak. Sljedećih godina K. se često susreće s Đilasom ali njihovi odnosi još nisu harmonični. K. u Zapisima sa Tržiča piše da je nakon rata Đilas naredio da se zabrani knjiga Gospoda Glembajevi, objavljena 1945. u izdanju S. Oreškovića, također nije bio zadovoljan ni Krležinim tekstom Književnost danas pripremljenim za časopis Republika. Đilas, smatra K., stoji i iza naredbe da se Krležine knjige uklone iz sindikalnih knjižnica, također i iza zabrane izvođenja drame U agoniji 1946. K. je Đilasu pripisivao krivicu i za izvršenje smrtne kazne nad Đ. Vranešićem, premda je već od Broza ishodio pomilovanje za svojega prijatelja. Đilas je, međutim, te Krležine optužbe kasnije negirao. Napetost u odnosu Đilasa i Krleže potrajat će sve do početka 50-ih godina, ali bez obzira na to K., prihvativši Brozovu ponudu da se zaborave stari nesporazumi i da se uključi u »izgradnju novog društva«, prisno surađuje s Đilasom kao čelnikom Agitpropa. Već 1946. izradio je opsežan historiografski projekt (koji je samo djelomično očuvan; Đilas ga je ustupio E. Čengiću 1989. te je publiciran u knjizi S Krležom iz dana u dan. Post mortem II); radi se o vrlo ambicioznom programatskom tekstu u kojem K. određuje osnovne topose u povijesti južnoslavenskih naroda koje treba nanovo istražiti i interpretirati odbacujući »mitove i zablude« građanske povijesne znanosti. Dio teza iz tog teksta K. će kasnije elaborirati u programatskim esejima nastalim prigodom pokretanja Enciklopedije Jugoslavije (npr. O nekim problemima Enciklopedije). Da su odnosi ipak još dugo bili pod tenzijom svjedoči Đilasov Izvještaj o agitaciono-propagandnom radu KPJ, pročitan na V. kongresu KPJ u Beogradu 1948, u kojemu se retrospektivno osvrnuo na partijski sukob s »revizionistima« i »trockistima« okupljenim oko Pečata optužujući ih da su oni negirali »dijalektički materijalizam kao filozofiju radničke klase«, u »nauci o društvu poricali su historijski materijalizam«, osporavali su revolucionarnu ulogu radničke klase i Lenjinovo učenje o imperijalizmu. Ideološki obračun s grupom oko Pečata u Izvještaju naziva »završnim udarcem u borbi za idejno-političko jedinstvo Partije i radničkog pokreta«. U pauzi kongresa K. se obratio Brozu s pritužbom na Đilasov referat, na što je dobio uvjeravanja da se radi o osobnom Đilasovu stavu a ne o rezultatu dogovora u Politbirou KPJ, te da sporni stavovi neće biti publicirani u dokumentima kongresa.

Nakon sukoba sa Staljinom, a osobito na početku 50-ih godina, započinje intenzivna Đilasova ideološka preobrazba; njegova dogmatska marksistička stajališta ustupaju mjesto liberarnijim shvaćanjima i inzistiranju na bržoj demokratskoj transformaciji jugoslavenskog društva. To je period intenzivne suradnje Krleže i Đilasa i može se pretpostaviti da je zbog bliskosti temeljnih gledišta njihov odnos bio tada u znatnoj mjeri rasterećen od tenzija i animoziteta koji označuju prethodno razdoblje. Đilas pomaže Krleži pri osnivanju Leksikografskog zavoda 1950. S Đilasom se K. dogovara i na početku 1952. kad namjerava pokrenuti časopis Danas 1952; nakon neuspjeha tog projekta priključuje se Đilasovoj inicijativi da se pokrene Nova misao. Sudjelovao je na nekoliko pripremnih sastanaka uredništva, ali je naposljetku odustao od članstva u uredništvu doznavši kako M. Ristiću nije dopušteno da bude član redakcije. K. se ipak pojavljuje u Novoj misli kao suradnik objavivši tekst Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. M. Đilas, pak, u prvom broju Nove misli za 1954. objavljuje tekst Nekulturna istorija u kojemu oštro kritizira hrvatsko političko rukovodstvo što se nije pojavilo na proslavi Krležine obljetnice; napada također i beogradsku sredinu što nije učinila ništa da obljetnicu dostojno proslavi. U tom tekstu Đilas konstatira da je K. »najkrupnija progresivna ideološka figura Jugoslavije između dva rata«, a za sebe kaže da se uvijek »divio i opijao neobuzdanim i raskošnim ritmovima magiskog krležijanskog jezika, konkretizovanosti njegovih grandioznih istorijskih slika i onoj dubokoj, tragičnoj i bolnoj vezanosti za tlo zemlje i naroda iz kojih je ponikao«.

Nakon Đilasova raskida s Brozom K. prekida osobne kontakte s Đilasom, a kad ga spominje u vlastitim dnevničkim zapisima i razgovorima s Čengićem dominiraju izrazito negativni stavovi. K. inzistira na dogmatskoj fazi Đilasove političke djelatnosti a kloni se raspravljanja o Đilasovoj kritici monopartijskog sistema, lenjinizma i ograničenosti socijalističkoga društvenog sustava. Prema Cengićevim zapisima doznajemo da je s interesom pratio Đilasovo pisanje, Đilas je jedna od najčešće spominjanih osoba u knjizi S Krležom iz dana u dan. K. je bio pozlijeđen načinom kako je Đilas u Memoarima jednog revolucionara predstavio sukob na ljevici, svoje predratne susrete s Krležom i Krležine susrete s ustaškim čelnicima u toku II. svj. rata. Osobito ga je povrijedila Đilasova tvrdnja da se nije pridružio partizanima zbog kukavičluka. Nakon izlaska te knjige sredinom 70-ih godina K. je čak razmišljao o tome da napiše polemičku knjigu o Đilasu. Prema Čengiću, prikupljenu dokumentaciju o vlastitom sukobu s Đilasom K. je potkraj 1974. slao S. Lasiću u Pariz sugerirajući mu da napiše novu knjigu o sukobu na ljevici »koja bi progovorila ne samo o koordinatama nego i o čitavom nizu detalja«. Pošiljka međutim nije Lasiću uručena već se vratila Krleži. Lasić je doista 1989. objavio novu knjigu o sukobu na ljevici u sklopu svoje višesveščane Krležologije, ali ona mnogo kritičnije govori i o Krležinoj poziciji u sukobu. Sam K. je ipak, u Zapisima sa Tržiča i Promemoriji istraživačima tzv. sukoba na ljevici fragmentarno osvijetlio neke elemente svojega kompleksnog odnosa s M. Đilasom.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; V. Kalezić, Pokret socijalne literature, Beograd 1975; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari, Zagreb 1987; V. Kalezić, Đilas-miljenik i otpadnik komunizma, Ljubljana 1988; M. Đorgović; Đilas, Beograd 1989; S. Lasić, Krležologija I-III, Zagreb 1989; V. Kalezić; Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990.

Vel. V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ĐILAS, Milovan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1479>.