ČASOPISI

ČASOPISI. U hrvatskoj književnosti prije Krleže prevladavale su dvije časopisne tendencije. Na jednoj su strani institucionalizirani časopisi poput Vijenca ili Savremenika, zasnovani na svijesti o književnosti kao nacionalnoj i društvenoj potrebi, s uredničkim mandatima njezinih etabliranih promicatelja, a na drugoj redovito kratkotrajne alternativne publikacije u kojima su nastupali pojedinci ili skupine, što je osobito izraženo u doba moderne. Nema podataka o prvim Krležinim dodirima s hrvatskim časopisima. Kritičke opservacije njihova značaja u duhu karakterističnoga stava mladoga Krleže spram tradicije javit će se istina, češće implicitno a uz Plamen sve izričitije, već u njegovim prvim polemičkim tekstovima. Iz njih, međutim,nije jasno, niti se K. trudi objasniti, kako je te stavove izgradio. U memoarskim se zapisima kao izvor prvih literarnih iskustava više puta spominje tisak, uglavnom Narodne novine. S obzirom na socijalno-obiteljski krug Krležina djetinjstva to je logično, iako i prije odlaska u Pečuh kod svojih teta nalazi lektiru na temelju koje se formiraju njegove ideje i senzibilitet. Dok njegovi gimnazijski kolege ulaze u javni život nastupajući u glasilima skupina (A. Cesarec, Val) ili pokrećući vlastita (T. Strozzi, Krik), K. je pitomac kadetskog zavoda, pa iako je zahtjevima vojničke karijere što je tih pet godina više odmicalo pristupao sve manje revno, u hrvatske kulturne prilike jedva je mogao imati uvid. Osjećaj izopćenosti pratit će ga dugo, javljajući se kao motiv sna pribilježena u Dnevnik, 1943: »Vlado Čerina htio je da surađujem u ,Vihoru‘ (...) Vlado će biti solidaran, međutim, ja sam kadet, nisam konviktorac, ne će me priznati«. Premda ta onirička retrospekcija nema dokumentaran nego tek eventualno simboličan značaj, indikativna je za razumijevanje ushićenja kojim je popratio nakanu M. Marjanovića da tiska njegove prve stvari: »tek što se nisam onesvijestio, kao da me oborila munja.Otvorilo mi se nebo našeg Parnasa« (Dnevnik, 1958). K. je poslije tvrdio kako o ideološkoj orijentaciji Književnih novosti pa onda ni odnosima u hrvatskoj periodici tada nije znao mnogo (»bio sam doista bezazleno nevin«, Zapisi sa Tržiča, str. 101). Neće biti baš tako, premda mu je suradnja prihvaćena i u Savremeniku, koji uređuje njegov gimnazijski profesor njemačkoga B. Livadić, ali je Vihoru, svoga gimnazijskoga kolege Čerine, ni ne nudi, štoviše razmišlja »o Anti-Vihoru«. Napetost u odnosima Maijanovića i Čerine bila je već prije Krležina povratka u Zagreb takva da nije mogao pripadati »krugu Marjanović-Čerina«, kako ga naziva S. Lasić. Suradnja u Književnim novostima ili Savremeniku imala je ipak sasvim drukčiji karakter od one u Vihoru, pa je bez obzira na razlike u Krležinim i Čerininim pogledima, o kojima je K. dosta napisao, bila vjerojatno pragmatički motivirana. Odlučivši »postati književnikom«, Krleži kojemu se žuri zbog izgubljenih godina i sredstava za život treba tribina koja će ga afirmirati. Možda se iz najave Književnih novosti nije mogao pretpostaviti baš »relativno golemi odziv«, ali je urednički odbor sastavljen od prominentnih imena, pa i sam Marjanović bio za takav pothvat svakako solidnijim uporištem od Vihora. Krleži je uspjeh u Književnim novostima donio prodor u središte književnog života. Kada koju godinu poslije podvrgne vehementnoj kritici politiku građanske elite (»čovjeka koji čita Savremenik«) učinit će to s legitimacijom pjesnika provjerena kriterijem »njena« Savremenika. Bilo bi zacijelo preuzetno taj manevar držati promišljenim u svim koracima, ali je činjenica da K. afirmaciju stječe u sustavu vrijednosti izraženom časopisima koji su njegovali tradicijski standard visoke književnosti, prije nego što tu istu tradiciju ospori. Uz Književne novosti u kojima je 1914. nastupio, ali su iste godine prestale izlaziti, posebnu važnost u takvu Krležinu profiliranju ima Savremenik. Središnji hrvatski književni časopis, glasilo Društva književnika, donio je u razdoblju 1914-18. sedam Krležinih priloga. Surađujući, međutim, istodobno u novinama, K. se osvjedočuje o stvarnom dosegu literarne inicijative u hrvatskoj sredini. Njegova literarna nastojanja ne samo što ne impresioniraju »političke profesionale«, poput V. Koraća za čije novine piše komentare, nego ih dapače iritiraju kao »zanovijetanje i razmetljivo brbljanje«. »Budemo li jednoga dana pokrenuli časopis«, razmišlja pod dojmom nerazumijevanja, »ne će to biti ni iz kakvih taštih motiva« (Davni dani, 1918). Teško je reći koliko je K. prije pokretanja Plamena (1919) poznavao evr. periodiku. Od često spominjane naslovne paralele s petrogradskom Plamjom dalekosežnije je srodstvo Plamena i Die Fackela K. Krausa, časopisa koji je za urednika i publiku »bio formula jednog stanja, neka vrsta tekuće društveno kritičke dijagnoze koja je zahtijevala potpunu angažiranost« (M. Stančić). Uprava Savremenika ostala je zatečena stanjem »da literarnu orijentaciju više nitko ne traži u Savremeniku, nego u Plamenu i Jurišu«, Šimićevu drugom časopisnom pokušaju, u prvom broju kojega K. također surađuje, jedini put u tojvrsti časopisa. Na svoje doskorašnje promotore K. se u Plamenu nemilosrdno okomio, nazivajući Savremenik, Književni Jug i Jugoslavensku njivu, redom časopise s kojima je surađivao, »duševno-lokalnim listovima«, »svetim trojstvom pokojne ideologije XIX. veka« (prospekt Svima koji misle i osećaju u sebi čoveka!). U Suvremeniku je unatoč tomu jedna struja zagovarala gledište da se redakcija preda »mladim dečkima« s kojima će doći »novi duh«. Benešić je pritom uz Krležu, za što potvrdu nalazimo u Davnim danima, vjerojatno mislio i na Sirnica. U Plamenu je K. mogao nesputano izraziti svoja gledišta, ali su na vidjelo došli nesporazumi unutar »njegova kruga«, pa je paradoksalno zabranu do koje je došlo u sklopu afere Diamantstein dočekao s olakšanjem. I prije te »improvizacije ad hoc« K. je iz razgovora znao da mladi prvaci komunističkog pokreta, koji su Plamen zapravo i pokrenuli, literaturu shvaćaju bitno drukčije od njega. Dijeleći s njima tek »optimalnu projekciju«, nije se k tome bio spreman podvrći bespogovornoj disciplini, najmanje žrtvovati svoj položaj »umjetnika stvaraoca«. Čitave 1920. nema njegovih priloga u časopisima. Takvo se stanje ponavlja punih petnaest godina poslije, 1935, nakon zabrane Danasa. Odlazak u Dugu Rijeku ipak nije prekinuo sve kontakte, Ćurčin ga u jednom od prvih brojeva Nove Evrope navodi među uglednim perima što su prihvatila suradnju, a iz prepiske s Benešićem saznaje se i za Krležin neposredan stav o Micićevu Zenitu: »skandal non plus ultra«. U Novoj Evropi je 1921-23. objavio osam priloga, a uz suradnju u Kritici koju ureduju M. Begović i Lj. Wiesner ponovo se vraća u Savremenik. Točno je, kako upućuje Lasić, da je K. 1922. počeo slati tekstove u Beograd, i to »reprezentativnom Srpskom književnom glasniku«, ali ne i da »Savremeniku nije dao nijedan svoj prilog« (Mladi Krleža, str. 420). Brojevi 1, 3 i 4 Savremenika za 1921. s Krležinim prilozima izlaze u velikom zakašnjenju, posljednji tek sredinom 1922, dakle točno u vrijeme kada Lasić smješta Krležinu akciju za pokretanje drukčijeg Savremenika, što je zapravo odgođena realizacija Benešićeve ideje iz 1919. Premda Društvo književnika prihvaća Krležin angažman, do stvarne koncentracije književnih snaga, što se mislilo postići ukidanjem Kritike i okupljanjem oko Savremenika, dolazi tek kratkotrajno. K. je sudjelovao u svim etapama toga pothvata, od koncipiranja poziva na utemeljenje, preko skupljanja priloga za glavnicu nakladnog fonda, pa vjerojatno i u odluci da časopis urednički preuzmu M. Begović i A. B. Šimić. Suvremenik 1923. jest dakle prva od Krležinih časopisnih inicijativa u kojoj nije nastupio izravno, otvarajući međutim svom nastupu prostor slobodnoga artikuliranja. Zamisao je propala zbog njegova sukoba s DHK oko »slučaja Augusta Cesarca« pritvorenog na granici prigodom povratka iz Rusije. No i prije toga Borba je (11. I. 1923) objavila oglas o »doskorašnjem izlasku« revije Oganj koja je imala slijediti programski trag Plamena. Oganj se nije pojavio, ali se u prvom broju Književne republike, koju K. kao vlasnik i urednik počinje u kasnu jesen izdavati tiskom Vinka Vošickog u Koprivnici, eksplicira duhovna baština Plamena (Napomena Uredništva). Štoviše, čak je Savremenik, preporučujući svojim čitateljima Književnu republiku kao »neovisan i slobodoumni list«, donio dio njezine »objave« u kojem se tvrdi da je Plamen »prvi književni list na Balkanu koji se stavio u paralelu s velikim evropskim kulturnim nastojanjima i koncepcijama«. Književna republika (1923-27) izvedena je u manje euforičnoj,no jednako odlučnoj ambiciji da »podvrgne temeljitom i objektivnom pretresu svu takozvanu našu kulturnu tradiciju, a naročito naše današnje kaotično i zapleteno stanje u svim kulturnim oblastima«. Književnoj republici K. posvećuje velik dio svoje energije, u tome četverogodišnjem razdoblju ne surađuje u drugim časopisima. Piše, uređuje, vodi prepisku sa suradnicima, pretplatnicima i Vošickim, brine se o distribuciji i održanju časopisa. Komunistički pokret nije izravno materijalno podupirao Književnu republiku, pa je njezina »lijeva« orijentacija doista bila izraz Krležina stava. »Uređujući svoje časopise, često sam odbijao razne ,lijeveʻ rukopise, premda smo trajno oskudijevali na dobroj lijevoj suradnji«, kaže K., dovodeći »zakašnjenja pojedinih brojeva«, što se moglo odnositi ponajprije na Književnu republiku, s tim u vezu (Dnevnik, 1942). Dojam koji iznosi o sebi »kao jednom od najneurednijih redaktora« preokupiranom više »ličnim depresijama nego administrativnim interesima lista«, također se odnosi na situacije poput one oko likvidacije Književne republike, jer je upravo njegov golemi »redaktorski« radni potencijal održavao časopise što ih je vodio. Državno odvjetništvo »zaustavilo« je, naime, Književnu republiku, podigavši optužnicu protiv Krleže zbog »prikrivene komunističke propagande«, ali K., unatoč oslobađajućoj presudi, nije nastavio s njezinim izdavanjem. Polemičko reagiranje smjenjuje mirniji književni rad: opet je dramskim i proznim tekstovima redovito prisutan u tradicionalnim Savremeniku i Srpskom književnom glasniku. Pa ipak, na prijelazu dvadesetih godina u tridesete ulazi u dva velika časopisna projekta koji će poslije biti međusobno suprotstavljeni dodirujući se jedino u distanciranju od njega. U Krležinoj suradnji s Književnikom (1928-30) prilično je nepoznanica. K. ga gotovo sigurno nije, kako se ponegdje može naći, »pokrenuo«, ali je u početku, dok Književnik često mijenja urednike, upravo njegova suradnja prepoznatljiva konstanta. Do razlaza je došlo zbog držanja redakcije u sporu potaknutu Krležinim predavanjem o kazališnoj kritici, a Književnik je uskoro pod uredništvom M. Durmana postao jednom od glavnih tribina »socijalne književnosti« u »sukobu na književnoj ljevici«. Ako je situacija oko Književnika 1928. u jednom dijelu bila analogna onoj oko Savremenika 1923, onda je drugi dio analogije vezan uz Hrvatsku reviju. Atentat u Skupštini pospješio je homogenizaciju hrvatskoga oporbenoga korpusa preko Matice hrvatske kao središnje nacionalne ustanove. Njezin časopis Hrvatska revija (1928) postao je otvorenom tribinom kojoj je nesumnjivo stalo do Krležine suradnje. K. je 1929-30. u Reviji prisutan redovito, a 1931. nakon prekida s Književnikom naglašeno, objavljuje čak devet priloga. No nakon afere što je 1933. izbila oko Krležina neodržanog predavanja o hrvatskoj književnosti, intervencijom predsjednika Matice F. Lukasa sužen mu je prostor autorske slobode, pa se morao povući. K. tako, premda na vrhuncu književne slave, u Zagrebu nema gdje objavljivati, a - da paradoks bude potpun - prostor mu je zatvoren u časopisima za afirmaciju kojih je ponajvećma sam bio zaslužan. Pokušaj pokretanja Savremene stvarnosti (1933) brzom je zabranom prekinut. O Krleži se početkom 30-ih godina u nekim krugovima Kominterne razgovaralo kao o mogućem uredniku međunarodnog časopisa. Čekajući 1932. da bude pozvan na konzultacije u Moskvu, K. je izgleda predlagao revijukoja bi na nekoliko evropskih jezika izlazila u Parizu. Poziv je prema mišljenju I. Očaka došao tek 1934, kada je izlazio Danas koji K. više nije htio napustiti. Časopis »za sve kulturne i socijalne probleme« pokrenuo je zajedno s M. Bogdanovićem u Beogradu. Premda je hrvatska »desnica« to u prvi mah shvatila Krležinim uzmakom, ubrzo je postalo jasno kako se Danas obraća hrvatskoj javnosti jednako kao i prethodni Krležini časopisi, polemizira s hrvatskim oponentima i raspačava se u Zagrebu. Sudeći po prepisci s Bogdanovićem K. je znatnim dijelom i u uređivanju Danasa sudjelovao iz Zagreba, iako se oko redakcije u Beogradu okupio velik krug intelektualaca. Danas je bio pregledan, raznovrstan, odlično uređivan i opreman časopis, koji je policijskom odlukom presječen u punom zamahu. Krleža nije, međutim, iritirao samo vlast i sve borbeniju desnicu već je pojavom Danasa počeo pravi časopisni rat na ljevici što će kulminirati potkraj tridesetih. U izglađivanje spora odmah se 1934. uključio J. Broz, primjenjujući u razgovorima s Krležom klasičnu taktiku uvažavanja i prijetnji, da bi naposljetku predložio rezoluciju s političkom formulom Krleži poznatom još iz pretkomunističkog doba: »onemogućiti to književno natezanje«. Krležino odustajanje od suradnje u časopisima, izuzmu li se balade u Ljubljanskom zvonu 1936, potrajat će gotovo četiri godine. Zašto je K. čekao toliko dugo i jesu li ga na novi časopis ponukali suradnici okupljeni oko Danasa, čvorišna su problemska pitanja tzv. sukoba na književnoj ljevici u čijem se vrtlogu 1939-40. našao njegov posljednji prijeratni časopis Pečat. Ispočetka ga opet nije nominalno potpisivao sam, ali je prigodom objave Dijalektičkog antibarbarusa koji je, kao svojedobno Eppur si muove u Plamenu, zapremao čitav broj, bio i urednik. Pečat je izazvao besprizivnu osudu Partije inauguriravši u sustavu vrijednosti koji je zagovarala osobit pejorativ - »pečatovac«. Krug lijevih intelektualaca okupljenih u KPJ odgovorio je na Pečat i posebnim časopisom Književne sveske. Pečat; međutim, nije u toj polemici iscrpljivao svu svoju energiju. Konstatirajući »žalosno stanje književnih fakata« zagledan je u tradiciju (Svrha Pečata i o njojzi besjeda; Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog), vraćajući se u pretpreporodno vrijeme da bi našao paralelu: »Učeno družtvo je obamerlo, matica spava«. O hrvatskim časopisima govori kao o uzajamnim »kadionicama« koje »preštampavaju to što su jedni o drugima napisali«, zaboravljajući da »književne pobjede nisu topovska grmljavina takvih oklopnjača«. S Pečatom završava jedan od temeljnih segmenata Krležina djela i važan dio njegove časopisne motorike: polemika. U razdoblju NDH, pa i poslije 1945. bit će u časopisima novih žestokih invektiva, ali K. na njih neće reagirati, barem ne u formi neposredna odgovora kakav je primjerice onaj S. Markušu u Pečatu (Rasulo pameti). Koliko su bili ozbiljni pokušaji, za koje ima indicija kako ih je bilo, da se K. nagovori na suradnju u časopisima što su izlazili za NDH spekulacija je zatvorena konkluzijom njegova odbijanja. Mnogo su uvjerljivije, premda također protuslovne, indicije o razmišljanjima u nekim krugovima tadašnjeg režima o časopisu koji bi u inozemstvu kao nezavisna inicijativa zastupao hrvatska gledišta, a uređivanje bi se, ako bi on na to pristao, povjerilo Krleži. Časopis kao snažno propagandno sredstvo predmet je, kao što se i u Krležinu slučaju vidi, naglašena interesa političkih režima najrazličitije provenijencije. Stoga uopće ne iznenađuje nakana komunističkog režima da, bez obzira na predratnu konfrontaciju Krleže i protagonista nove vlasti, redaktorsko mjesto »nove revije« povjeri upravo Krleži. U Zagrebu se o tome, prema uspomenama Josipa Horvata (Preživjeti u Zagrebu, str. 248), govorilo u srpnju 1945, a kao drugi urednik, što je Horvata zbunjivalo, spominjan je S. Šimić. K. se zaista u kasnu jesen 1945. nalazi među trojicom urednika (J. Horvat, V. Kaleb) koji su pokrenuli Republiku, ali je neposredno nakon izlaska prvog broja »predao ostavku«. Njegov je tekst Književnost danas prijetio obnovom unutarpartijskih sučeljavanja što je politički vrh spriječio sada autoritativnim pritiskom na obje strane: K. je prihvatio šutnju, a Đilasov je krug bio prisiljen odustati od njegova izravnog osporavanja. Republika iz 1945. ipak nije Krležin časopis. Ona doduše nije ni stigla biti uređivana na tragu ideja o zadaćama umjetnosti elaboriranima u spomenutom eseju, ali ne treba zaboraviti da je prostor Krležine redaktorske slobode bio ograničen suglasnošću drugih urednika. K. se ponovno našao u situaciji koja je ugrozila Plamen: »nismo znali ni kuda ni kako, nego ostali kod beletristike« (Zapisi sa Tržiča, str. 214). Književnost danas utoliko je mnogo više test slobode Krležina djelovanja, no što je objektivno mogao funkcionirati kao programska platforma njegova novog časopisa. Takvo nešto neće biti moguće ni 1952. kada je K., sustavnim angažmanom oko destaljinizacije, već stekao sasvim konkretne zasluge u stabilizaciji novoga poretka. U početku te godine u Zagrebu se sastala skupina književnika iz Beograda, Ljubljane i Zagreba »da se dogovori o pokretanju časopisa« koji se trebao zvati Danas 1952, ali osim Krležine »preambule« od te inicijative nije ostalo ništa. K. je inzistirao na tome da su »predodžbe o neminovnosti automatske pobjede lenjinizma bile naivne i mehaničke«. Pokazalo se, međutim, da su Krležine ambicije oko prevladavanja »,idealističkih‘ podjela i utjecaja« i »reakcionarne svijesti« ništa manji idealizam. Na »idejnoj platformi te promemorije« nastala je, po Krležinim riječima, 1952. Nova misao, časopis još jednoga velikog obrata. Pokrenuo ga je novopečeni »liberal« M. Đilas, a u redakciju je, uz M. Bogdanovića i O. Daviča, čini se zvao i Krležu. Krležini iskazi o Novoj misli nisu u punom skladu, pa je po jednoj interpretaciji to odbio jer Đilas nije prihvaćao M. Ristića (Zapisi sa Tržiča, str. 160). K. je, međutim, surađivao s Novom misli 1953, te je »smatrao svojom šansom da se putem toga časopisa obračuna s grupom oko časopisa ,Pogledi‘« koja je, kaže, protiv njega »podigla čitavu hajku« (Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, str. 249), ali Nova misao na takvo što nije pristala. Krležu ne uzrujava samo suprotstavljanje njegovim idejama, poput polemičke raščlambe ljubljanskog referata što ju je u Pogledima 53 poduzeo R. Supek, već i takvu poimanju posve suprotna nastojanja novog naraštaja u književnosti: »kao ,Književnik‘ 1956 - Šoljan, Golob, Pupačić, Tomičić, Bože (...) sve zbrkano bez profila« (Zapisi sa Tržiča, str. 84). Nije onda čudno što je Krležina suradnja u hrvatskoj periodici nakon 1945, osim Republike i Foruma kao njegovih stalnih tribina, izrazito oskudna, ne računaju li se naravno mnogobrojna pretiskivanja. Novim se tekstovima javio primjerice u Literaturi (1957), Kolu (1963) i Riječkoj reviji (1967). Tek je nešto opsežnija suradnja s Mogućnostima u kojima potkraj pedesetih i početkom šezdesetih objavljuje dio »varijacija« i Areteja. Dopisujući se tim povodom sa Z. Jeličićem upozorava ga neka »posveti punu pozornost grafičkoj strani sloga« i ne »propusti poslati mu drugu reviziju«. Takav je nadzor nad izvedbom svojih tekstova mogao postići samo u krugu bliskih suradnika što ih je okupio u Leksikografskom zavodu, a onda i oko Foruma, časopisa književnog odjela Akademije čiji su članovi M. Matković i P. Šegedin obavili »predradnje« za njegovo pokretanje (1962). K. je član »uredničkog odbora«, tijela koje u Forumu egzistira 1964-67, no da je Forum »njegov« časopis bilo je jasno čim se pojavio, donoseći umjesto programa u prvom broju treću knjigu Banketa u Blitvi.U petom je broju K. tiskao Uvodnu riječ za časopis »Danas 1952«, očito kao posrednu programsku legitimaciju. Forum je, međutim, postao stjecištem novoga duhovnoga kruga u kojem aktivno participiraju Krležini stari suradnici (Ristić) i vjerni sljedbenici njegova mišljenja (Matković), ali je obzor promijenjen. Umjesto »prevladavanja razlika« sve više se osjećala potreba pružanja otpora unifikaciji. K. koji je još od Plamena bio ponesen kozmopolitizmom sve se više povlačio u meditativnu rezignaciju. Premda je K. za Forum radio čak tematske kompilacije francuskog tiska, časopis što ga je za njegova života vodio M. Matković više fiksira posljednju etapu golemog osobnog projekta no što bi izravno bio Krležin. Govoreći o tome K. se često koristio metaforom velikog broja svojih knjiga. Ideje projicirane kroz njih zapravo su znatnim dijelom summa prethodno časopisno provjerene građe. Potreba za totalnom komunikacijom činila je njegovu vezanost uz novine strasnijom: u memoarskim bilješkama mnogo je više opserviranja novinskoga nego časopisnog štiva, junake njegove proze novine neusporedivo češće sudbinski određuju od časopisa. Časopis je, međutim, sretan medij žanrovske difuznosti njegove književne i publicističke fraze. Nigdje »sintetiziranje stvarnosti u zaokruženu misao« (Lasić) nije tako konzistentno provedeno kao u časopisima. K. je imao razvijenu svijest o časopisnom mediju kao kolektivnom činu. Premda se znaju doimati autorskima, časopise u kojima je dominirao redovito je izvodio sa suradnicima, dopuštajući ponekad svojim urednicima (Ćurčin, Nova Evropa) upravo neočekivano velike zahvate u tekst, a nekad opet zahtijevajući (Malinar) pedantnu verifikaciju. Svaka od tih relacija, od kojih je ona s A. Cesarcem najvažnija, segment je mozaika što se obično naziva Krležinim časopisima.

LIT.: M. Vaupotić, Krležini književni časopisi, Krležin zbornik, Zagreb 1964: M. Lončar; Časopisi hrvatske književnosti od ,Vihora' do ,Pečata', Književna istorija, 1969, 6; isti, Krležini književni časopisi (za sve kulturne probleme), ibid., 1974, 24, 25 i 26: V. Kalezić, U Krležinom sazvježdu, Zagreb 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; isti, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.