Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

FUTURIZAM, pravac u književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi ranoga XX. st. Ime i programi u njegovu duhu prvi se put pojavljuju u Futurističkom manifestu talijanskoga pjesnika F. T. Marinettija (Pariz 1909). Otada se pod tim imenom okuplja skupina tal. pjesnika (Marinetti, Soffici, Palazzeschi), slikara (Boccioni, Carrà, Balla) i skladatelja (Pratella, Russolo). God. 1910. ime i osnovne ideje pravca prihvaćeni su, isprva pod tal. utjecajem, i u ruskoj sredini. Tamo su se, osim skupine likovnih umjetnika »kubofuturista«, futuristima smatrali i brojni pjesnici, od kojih su najpoznatiji Majakovski, Hljebnikov i Kručonih. U kompleksu pitanja o Krležinu odnosu prema futurizmu, relevantna je uglavnom samo tal. verzija pokreta. Od ruskih pjesnika koji su pripadali pokretu u Krleže se spominje Majakovski, ali ne kao futurist, nego kao već etablirano ime sovjetske književnosti.

U svojoj izvornoj tal. verziji futurizam je bio ekstremno avangardistički pravac, rušilački raspoložen prema građanskoj kulturi i njezinim institucijama kao i prema estetičkim pretpostavkama i metodama tradicionalne umjetnosti. Pozitivan je stav imao prema tehničkom aspektu društvenoga napretka i prema novovjekim revolucijama na području prirodoznanstvene spoznaje, ali i prema ratu. Iz tih negativnih i pozitivnih svjetonazornih i estetičkih premisa razvijena je specifična estetika futurizma, koja je težila dokidanju prikazivačke funkcije umjetničkoga djela, dinamizaciji njegove površine i drastičnu pojednostavnjenju njegove kompozicije i sintakse. Također se zahtijevalo da umjetničko djelo s entuzijazmom odrazi moderan svijet obilježen prodorom novih tehnologija, afirmacijom nove znanstvene slike svijeta i slutnjom velikih ratnih konflikata. Tom je izazovu djelo moralo odgovoriti manje svojom tematikom (koju osnovne poetičke ideje futurizma dovode u pitanje), a više pokrenutošću i uznemirenošću stilske površine, mehaničnošću i »strojolikošću« strukture i, naravno, agresivnošću inovacijskih strategija.

K. se kao intelektualac zainteresiran za događaje na području umjetnosti svoga vremena susretao s djelima pjesnika i slikara futurista, a čitao je i njihove manifeste; o tim pojavama, kojima se pozabavio u više svojih eseja, ne samo što je imao jasne stavove nego su mu one služile i kao podloga za izravno ili neizravno formuliranje vlastitih estetičkih sklonosti. Kao djelatni umjetnik ipak je distanciran od estetike futurizma.

Temu futurizma uvodi K. u svoj esejistički opus spominjanjem futurističkih slikara i pjesnika, ali i u trima esejima o tal. književnicima koji su svoj stvaralački vijek započeli u futurističkim krugovima (Giovanni Papini, 1942, F. T. Marinetti, 1943, Aldo Palazzeschi, 1943). Futurizma se K. počeo prisjećati uglavnom u fazi svoje književničke zrelosti i svoga sve očitijega povlačenja s pozicija bliskih modernističkim i avangardističkim poetikama. Stoga se ideje i tekovine pokreta u njega ocjenjuju manje ili više kritički, služeći kao svojevrstan dokaz njegove ocjene o promašenosti avangardističkih umjetničkih stremljenja. Tipično je, npr. u tom smislu spominjanje futurizma u eseju Marginalije uz slike Petra Dohroviča (Savremenik, 1921, 4): tu se futurizam našao na popisu »faustovskih«, »bolesno nostalgičnih« likovnoumjetničkih modernizama, koji Krleži služe kao negativna podloga za pohvalu neoklasicističkim tendencijama u umjetnosti 20-ih godina. U esejima o Papiniju i Palazzeschiju bilježi K. ne bez zluradosti, umjetničku konverziju dvojice nekadašnjih futurista i njihovo mirenje s umjetničkim tradicionalizmom. U eseju o Marinettiju pokušava se dokazati kontinuitet između futurističke antiracionalističke poetike i fašizma.

Kao pisac, K. se ni u svome mladenačkom razdoblju, kad je pokazivao više zanimanja za modernističke umjetničke struje, nije bitno približio futurističkim idejama. Od njih su ga trajno odvajali njegov antiratni stav, osjećaj za lijepo, koji se nije nikada oslobodio određenih »pasatističkih« primjesa, i jezik njegovih djela, koji još uvijek računa s logičnom sintaksom. Kao dalji odjeci futurizma doimlju se u Krleže možda samo povremeni izrazi fascinacije strojem i tehničkom civilizacijom (u nekim mladenačkim pjesmama, u poemi U predvečerje, u Golgoti). Između stihova »To se Nepoznat Netko šahira u duši / i baroknu kulu tornja tvorničkim dimnjakom ruši« i Marinettijeve maksime da je »automobil (...) ljepši od Nike samotračke« određenih duhovnih dodira ipak ima!.

LIT.: A. Flaker; Poetika osporavanja, Zagreb 1982.

Zo. Kr