GORKIĆ, Milan

GORKIĆ, Milan (pravo ime Josip Čižinsky), novinar, revolucionar, generalni sekretar CK KPJ (Sarajevo, 19. II. 1904 - SSSR, 1937). Rođen u češkoj radničkoj obitelji. Nakon trećeg razreda isključen iz Trgovačke akademije. Član KPJ postao 1919; iste godine bio sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Sarajevo, a zatim sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Bosnu i Hercegovinu. Sa 18 godina bio je zamjenik glavnog urednika lista Radničko jedinstvo. God. 1922. sudjelovao kao delegat na I. konferenciji KPJ u Beču, a na povratku bio uhićen. U očekivanju suđenja otišao u svibnju 1923. u Beč, gdje je sudjelovao na drugoj partijskoj konferenciji. U jesen iste godine poslan je u emigraciju u SSSR, u Moskvu. Studirao je godinu dana na Moskovskome komunističkom univerzitetu (ekonomski odjel) i istodobno radio u Informacijskom odjelu Kominterne. Od 1924. član je Izvršnog komiteta Sportske internacionale, a 1928-30. organizacijski sekretar Komunističke omladinske internacionale (KOI). Na IV. kongresu KPJ izabran za člana CK KPJ, a istodobno bio član CK SKOJ-a.U razdoblju od 1931. do sredine 1932. bio instruktor Kominterne u raznim zemljama: Engleskoj, Grčkoj, Francuskoj i dr. U lipnju 1932. Kominterna ga je imenovala za rukovodioca Privremenog rukovodstva KPJ. Radio na organizaciji KOJ u zemlji, koju je često posjećivao. Vodio Splitski plenum ljeti 1935. Potkraj iste godine bio predsjednik jugoslavenske partijske delegacije na VII. kongresu Kominterne, a J. Broz-Tito njezin sekretar. Na istom kongresu nastupio je s koreferatom o situaciji u Jugoslaviji. Bio je sudionik gotovo svih kongresa Svesavezne komunističke partije (boljševika) i KOI, a također i mnogih plenuma Izvršnoga komiteta Komunističke internacionale (IKKI). Nakon pokušaja da ga se smijeni na travanjskom plenumu CK KPJ 1936, u Moskvi je sredinom kolovoza održano u Kominterni savjetovanje o stanju u KPJ na kojemu je Gorkić kritiziran, ali i imenovan za generalnog sekretara CK KPJ. Njegovim je zamjenikom imenovan J. Broz-Tito. U prosincu iste godine je IKKI imenovao novo partijsko rukovodstvo. Početkom siječnja 1937. Gorkić mijenja sjedište CK KPJ (Pariz). U to doba intenzivno se bavio organiziranjem odlaska dobrovoljaca u Španjolsku, pa je organizirao i neuspjelu akciju prebacivanja grupe dobrovoljaca brodom »La Corse«. Potom je pozvan u Moskvu gdje u srpnju 1937. nestaje u staljinskim čistkama.

Prvi podaci o odnosima Gorkića i Krleže vezani su za godinu 1924. U ostavštini V. Ćopića pronađeno je pismo koje svjedoči da se tada Gorkić s Cesarcem i Krležom dopisivao iz Moskve, te ih je pozvao da napišu za Međunarodnu organizaciju pomoći revolucionarima (MOPR) »po jednu stvar o belom teroru«. U razgovorima s I. Očakom K. je potvrdio da je u toku 1924. doista primao pisma od Gorkića, napomenuvši kako su ta pisma »izgorjela 1941«. S Gorkićem se prvi put osobno susreo 1932. u Beču te mu je, prema vlastitim riječima, kao visokom rukovodiocu CK KPJ, uputio pritužbe na lošu organizaciju KPJ. O tom sastanku Gorkić je izvijestio i partijskog predstavnika u Izvršnom komitetu Kominterne G. Vujovića (pismo datirano 20. XII. 1932); prema tom izvještaju K. je izrazio spremnost da napiše knjigu o »vojnofašističkoj diktaturi u Jugoslaviji«, ali je zahtijevao da Kominterna preuzme brigu o njegovu daljnjem izdržavanju jer bi mu pojava takve knjige onemogućila povratak u zemlju i publiciranje. Također su razgovarali i o pokretanju međunarodnoga lijevo orijentiranog časopisa. Gorkić se založio da se Krležini prijedlozi prihvate, objašnjavajući pritom iznimnu važnost Krležinu u kulturnom i intelektualnom kontekstu Jugoslavije. Čini se da je Krležin prijedlog, poduprt Gorkićevim preporukama, prihvaćen prekasno, tek 1934. kad se Krleži javio S. Žujović, član CK KPJ, prenoseći mu poziv da dođe u Moskvu, ali je K. već u Beogradu pokrenuo časopis Danas te više nije pokazivao interes za realizaciju prijedloga izloženih u razgovoru s Gorkićem.

Svjestan Krležine uloge u lijevom pokretu, Gorkić je Krležu podupirao u »sukobu na ljevici« sve do smrti. Ta naklonost očituje se i u članku Trockizam kod nas (Proleter, 1937, 3) u kojemu napada članak B. Hermanna Quo vadis, Krleža? prigovarajući mu da je namjera tog napisa bilo cijepanje jedinstvenog »tabora književnika i umjetnika« pa u takvom pisanju vidi jedan od primjera štetnog sektaštva.

LIT.: I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982.

I. Ok. i R.