Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

KARDELJ, Edvard, političar (Ljubljana, 27. I. 1910 - Ljubljana, 10. II. 1979). Svršio učiteljsku školu; 1926. postaje član SKOJ-a, a 1928. član KPJ. God. 1930. osuđen na dvije godine robije zbog političke djelatnosti. Nakon dvogodišnjeg boravka u SSSR-u 1937. postaje članom novog rukovodstva KPJ što ga je formirao Josip Broz - Tito. U II. svj. ratu jedan je od osnivača Osvobodilne fronte, član AVNOJ-a i Vrhovnog štaba NOV i POJ. Nakon rata obavlja visoke dužnosti u vrhu jugoslavenske države i partije: potpredsjednik savezne vlade, ministar vanjskih poslova, sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ, generalni sekretar SSRNJ, predsjednik Savezne narodne skupštine, član Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ. Autor je niza tekstova u kojima razrađuje doktrinu jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma.

Kao član rukovodstva KPJ koji se bavio teorijsko-doktrinarnim problemima te pratio strujanja unutar lijeve inteligencije, Kardelj se angažirao u sukobu KPJ s Krležom i grupom intelektualaca oko časopisa Pečat sudjelujući u organizaciji izrade zbornika Književne sveske (1940) i redigirajući tekstove pripremljene za tu ediciju. Kardelj je sa Stefanom Mitrovićem koautor najdužeg teksta objavljenog u Književnim sveskama: Nekoliko općih primjedaba povodom pečatovskih revizionističkih pokušaja potpisana pseudonimom Josip Šestak (u redigiranju tog teksta vjerojatno su sudjelovali još B. Ziherl i B. Kidrič). Osnovni prigovor upućen Krleži i »pečatovcima« jest da njihovo djelovanje »intelektualno razoružava radnički pokret u vrijeme kad je njegovo potpuno idejno jedinstvo preduslov, da bi mogao realizirati svoju historijsku zadaću«. Polemizirajući s pečatovskim shvaćanjem slobode Kardelj i Mitrović staljinski rigidno limitiraju pojam slobode stvaranja, za njih je to isključivo sloboda služenja »jedinoj istini, za kojom ide čitav radnički pokret«.

Međutim, bez obzira na oštre tonove međuratne polemike, nakon II. svj. rata Kardelj je jedan od političara iz jugoslavenskoga komunističkog vrha s kojim Krleža održava najprisnije kontakte; susreću se u prvim poratnim godinama uglavnom u Beogradu a poslije za Krležinih boravaka na Tržiču. Kardelj je podupirao Krležina nastojanja oko osnivanja Leksikografskog zavoda i pokretanja Enciklopedije Jugoslavije, vjerojatna je i njihova suradnja u izradi nekih važnih programatskih tekstova kojima se redefinira ideološka paradigma jugoslavenskog društva i kulture krajem 40-ih i početkom 50-ih godina. Krleža i Kardelj se pojavljuju kao koautori knjige Tito i Savez komunista Jugoslavije (Beograd 1975), ali u njoj su zastupljeni samo već objavljivani Krležini tekstovi. Prema zapisu E. Čengića i prema pismu Kardelju objavljenom u knjizi Pisma (Sarajevo 1988) u ljeto 1978. Kardelj je, posjetivši Krležu na Tržiču, ponudio Krleži da pročita njegove memoare i obrati pritom posebnu pozornost na dijelove o sukobu na ljevici. U povodu Kardeljeve smrti 10. II. 1979. Krleža je Čengiću izdiktirao izjavu koja je sljedećih dana objavljena u svim važnijim jugoslavenskim glasilima. U toj izjavi Krleža posebno ističe važnost Kardeljeve uloge 1945-75, kad on »nije bio samo pionir koji traži izlaz na nepoznatom putu« već i »nadareni graditelj koji prvi put u historiji socijalizma polaže temelje jedne političke zgrade, jednog ekonomskog i političkog sistema sazdanog na samoupravnom principu«.

R.