Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

KRLEŽA, Bela, rođ. Kangrga, glumica, Krležina supruga (Senj, 26. X. 1896 - Zagreb, 23. IV. 1981). Pravim imenom Leposava (prozvana Belom još u ranom djetinjstvu); potječe iz ličke obitelji. Otac Milan, seljačkog podrijetla, bio je poštanski službenik, a majka Katarina kći otočačkog trgovca Vuksana. Za obitelji svojih djedova Bela je kao jedinica bila izrazito vezana. Roditelji su joj se 1903. preselili iz Senja u Zagreb, gdje je maturirala. Radila je u Sveučilišnoj knjižnici, jednu školsku godinu (1920/21) i kao učiteljica u Dugoj Rijeci na Kalniku, a potom je u stalnom glumačkom angažmanu HNK u Zagrebu (1929-66). Želja za glumom iz godina školovanja nije je napuštala, pa je učeći kod M. Mihičić i I. Badalića 1928. pristupila audiciji zagrebačkoga kazališta ulogom u Romainsovoj komediji Diktator. Pravu je priliku dobila na premijeri Krležine drame Gospoda Glembajevi (1929) kada je na temelju uspješne interpretacije glavne ženske uloge, Barunice Castelli, postala članicom dramskog ansambla HNK. Ocjenjujući njezinu dugu karijeru koja, premda nije dosegla vrhunac prvakinje, obuhvaća mnogo značajnih i zahtjevnih uloga, S. Batušić uočava neopterećenost konvencijom, nadarenost i inteligenciju, što joj je omogućilo interpretaciju žanrovski raznovrsnog repertoara. U komediji se isticala »diskretno karikiranim« likovima Nušićevih malograđanki, Molièreovih Frozine i Beline u Škrcu i Umišljenom bolesniku. Igra važne uloge domaće drame od Držića (Plakir) do Vojnovića (Dubrovačka trilogija) i Budaka (Ognjište). U psihološkoj je drami došao do izražaja njezin »primarni smisao za realizam«: Kristina u Ibsenovoj Nori, Anisja u Tolstojevoj Moći tmine, Kitty u Zanatu gospođe Warren G. B. Shawa; poslije s tragedskim akcentom - Majka (Williams, Staklena menažerija), Alexandre (Anouilh, Colombe), Aurelie (Giraudoux, Luđakinja iz Chaillota). Posljednji je put nastupila u Svadbi Krečinskoga A. V. Suhovo-Kobilina. Glavne su joj kreacije ipak Krležini likovi. Uz mnogo puta odigranu Barunicu Castelli, s kojom je odmah 1929. gostovala i u Gavellinoj beogradskoj verziji Gospode Glembajevih, glumila je i Lauru Lenbach i Madlen Petrovnu (U agoniji), Melitu i Klaru (Leda) te Liviju Ancilu i Klaru Anitu (Aretej). Pojavivši se, kako je to zlobno primijetio J. Horvat, na pozornici »u četvrtom deceniju svoga života« i to u dramama vlastitog supruga čiji noviteti i stavovi izazivaju pozornost i kontroverze u javnosti, Bela Krleža se izložila nesumnjivo velikom riziku. Pokazalo se to ubrzo jer je u Raićevoj postavi Lede (1930) preuzela početnici pretešku (I. Brlić) ulogu Melite, a Krleža se svojim predavanjem u Glazbenom zavodu tri dana prije premijere definitivno zamjerio kritičarima. Najgrublji je bio nasrtaj N. Simića koji izravno nije pripadao tome kritičarskom krugu, no u sarajevskoj Mladoj Bosni prikazao je Ledu šundom a Belu lošom glumicom što je na scenu izašla zahvaljujući »umjetničkoj korupciji«. S. Lasić smatra da se u posprdnoj ironizaciji Belinih glumačkih kreacija »očito radilo o napadu na Krležu, a ne o njenim ulogama«.

U travnju 1941. bila je zajedno s još nekolicinom nehrvatskih članova ansambala HNK pritvorena, ali se ubrzo vratila ne samo kući (»Bela je stigla mrka. Bijesna. U dobrom stilu. Duboko uvrijeđena«, dnevnički zapis iz 1943) nego i na scenu, te postala svojevrsnom miljenicom kritike koja je kazališnu upravu forsirala da joj povjeri važniju ulogu, što se napokon pred sam slom NDH i dogodilo (Zanat gospođe Warren), iz čega S. Lasić uglavnom ne iščitava njezinu glumačku formu već izazov Krleži. Koliko je sve to moglo opterećivati Belu, toliko je ona znala, po mišljenju R. Marinkovića, »prenaglašeno biti svjesna čija je žena«. Marinković se naime kao direktor Drame odmah nakon rata suočio s problemom Belina čestog izbivanja, a da kao nositeljica više glavnih uloga »nije željela alternaciju«, pa joj je napisao »upozoravajuće pismo« na koje se uvrijedila. Glumačkim kreacijama Bela Krleža obilježila je jedno razdoblje hrvatskoga glumišta, bez obzira na to što se njezina životna uloga ponekad preklapala s glumačkom; »dominantna scenska pojava u glembajevskom salonu što je pogledom i primislima slijede svi u kojima tinja zametak sukoba i konačnog obračuna (...) znala je jasno naglasiti kako je njena suverenost unutar u tom trenutku još čvrste glembajevsko-genealogijske konstelacije, besprizivna« (N. Batušić). Biti životnim suputnikom pisca koji je stvorio »sigurno ponajbolje ženske karaktere u hrvatskoj dramskoj književnosti«, piše D. Foretić, »poznavati ih i družiti se s njima od prvih trenutaka u kojima su stvarani bila je za Belu Krležu sigurno izuzetna privilegija, ali je trebalo imati i snage i talenta iznijeti ih u njihovoj kompleksnosti na sceni, pronaći prave razloge za tipologiju njihova ponašanja, i iznad svega, vjerovati im«. Krleža je, barem je tako pričao Čengiću, jedne noći sasvim ozbiljno i sav uznemiren probudio Belu s viješću kako se barun Lenbach netom ustrijelio, dakako u njegovoj rukopisnoj projekciji. Među pretpostavkama svoje glumačke ambicije sama je Bela pak spomenula Čengiću Krležu s kojim je »ujedinila ne samo život, nego i misao«. Belina je glumačka vještina »izvirala iz spontanosti životnoga iskustva kojim je oplemenjivala svoje kreacije. Iskrenost njenih žena iz puka, prodorna analitičnost u glembajevskom ciklusu i duboka tragičnost u Posjeti stare dame (...) svrstava je u red onih umjetnica koje su realitet života i scenskog privida spojile u snažne elemente vlastita stvaralaštva« (K. Spaić).

Brak Bele i Miroslava Krleže preko pola stoljeća intrigantnom je činjenicom hrvatskoga kulturnog miljea, njihov dom biva nekoliko puta (posebice na prijelazu dvadesetih u tridesete, pa pedesetih i šezdesetih godina) stjecište živoga intelektualnoga gibanja, oni su umjetnička, a u komunističkoj Jugoslaviji i politička elita. Uspomene i zapisi iz tog vremena, premda rijetko prelaze u indiskreciju, ipak njihov odnos ponajvećma projiciraju u stil epohe kojoj su pripadali i koju su formirali, zanemarujući duboku uzajamu upućenost što su je Krležini odani svom javnom pozivu diskretno njegovali. Krleža je Belu upoznao još kao djevojčicu. Njezin ujak Dane Vuksan bio je Krležin kadetski kolega pa je dolazeći s njim kod Kangrginih u Đorđićevu 16 sretao i Belu, po Krležinim riječima učenicu srpske osnovne škole. Vuksan je Kangrginima pričao o Krležinoj izuzetnosti, što se najviše dojmilo Bele, koja je njime kada se on prije rata vraća u Zagreb i ulazi u građanske salone kao mladić o čijoj se artističkoj sudbini počinje govoriti, po vlastitu priznanju već fascinirana. Krleža ne precizira kada se zbio njihov susret u crkvi Sv. Marka, gdje ga je Bela prateći tetku »katolkinju iz provincije« zatekla »u uniformi«, ali decidirá da je to »bio moment kad su se sreli«. Pristupio joj je na zrinjevačkom korzu u kolovozu 1917. dok je šetala u društvu svoje prijateljice, supruge izvjesnoga kapetana Subotića, i dogovorio sastanak sutradan na »gornjogradskoj promenadi«. Toga se M. Subotića prisjeća i u tržičkom zapisu o »odlasku Bele na Gvozd« - »Ode s njom 60 godina (...) Pod platanama na Zrinjevcu (...) ja sam još u kadetskoj uniformi u prevoditeljskom odsjeku«. Više se dakle nisu rastajali. Kada je Krleža od roditelja preselio u podstanarsku sobicu kod glumice M. Mihičić, postala je to njihova sentimentalna oaza što će se kao metafora »Prilaz 3« javljati u memoarskim zapisima i posljednjim pismima koja joj je slao dok je na samrti ležala u Vinogradskoj bolnici. Vjenčali su se, gotovo u tajnosti, 14. studenog 1919. u crkvi Sv. Blaža. Kumove, Lj. Babića, zgranutog njihovom odlukom da bez sredstava za život ulaze u brak, i M. Begovića odveli su na večeru u hotel Palace, a ne treba sumnjati koliko je doista bilo iznenađenje roditelja. Krleža je tvrdio kako su i jedni i drugi zapravo suosjećali s Belom, jer su njega kao pisca smatrali probisvjetom, proleterom i komunistom. Skori je razvoj prilika pokazao da njihovo rezoniranje nije bilo bez osnove, još u studenome Krleža je bio tek bivši urednik Plamena, kazalište mu nije htjelo izvoditi drame, a kada im je u ljeto iduće 1920. M. Mihičić morala otkazati sobu našli su se pred ozbiljnim izazovom. Pomogao je J. Benešić koji je Krležu volio i koji će s oboma postati iznimno prisan. Svojim je vezama u ministarstvu osigurao Beli mjesto namjesne učiteljice u Dugoj Rijeci, pa sljedeću godinu, istina s prekidima provode u kalničkoj zabiti. Povratak nije bio bez komplikacija, ali su ih zbog dokazanih ozbiljnih namjera roditelji počeli podupirati, pa stanuju prvo razdvojeni svatko kod svojih, a onda kratko i skupa kod Belinih. Tada se Krleža »igrom sudbine oslobađa stalnog pratioca hrvatskih književnika: neimaštine« (Lasić). Teta Josipa Horvat oporučno mu je ostavila stan i prilično vrijedan imutak: »u ovim sobama«, napisat će Krleža u Dnevniku, proživjeli su »petnaest godina, možda čak i život sav«. Nakon te Kukovićeve 28 slijede Mihanovićeva 16, Radišina 14 - stan ratne depresije iz kojeg bježe Borčićevima u Mallinovu i 10. travnja 1941. i 8. svibnja 1945. i u koji Bela uznemirena trči vidjeti što je s Krležom, budući da je u kazalištu (točno) čula kako je u dvorište pala bomba - Braće Kavurića 23, pa Gvozd 23, gdje ostaju ipak najduže, posljednjih tridesetak godina.

Bela je odvažna i samostalna žena koja slijedi i podupire Krležu. Tako primjerice 25. ožujka 1925. piše izdavaču Književne republike V. Vošickom da je primila dio novaca, ali joj je »neugodno da (ga) ponovo mora podsetiti« neka pošalje ostatak. Novac »mora odmah poslati za mužem«, a k tomu su se prije Krležina odlaska »zadužili«. Krleža se za jednog od tih putovanja (1932) zbližio s poljskom spisateljicom S. Nałkowskom, ali je istog proljeća na dopisnici Benešiću iz Pariza gdje je Krleža stigao iz Varšave, dopisan pozdrav Belinom rukom. Svoju je odvažnost Bela pokazala i upornošću u odluci da realizira svoju glumačku ambiciju. Pomalo zdvojan, Krleža također Benešiću javlja: »Ne znam da li si čitao da je Bela prevedena u glumački status Zgb. kazališta? Ona je sada glumica u činovničkom smislu, de facto statira u nekakvim strašnim stvarima«. No koliko je Bela vezana uz Krležu Benešić je i tako znao: zahvaljujući na »karti« koja ju je zatekla u Italiji Bela mu piše: »Moj suprug bi doista mogao da se ugleda na Vas. 14 dana sam na putu i unatoč lepih Talijana čekam njegovu kartu dvaput dnevno, ali uzalud. Moja je jedina pogreška dakle da sam još uvek u njega zaljubljena«. Sljedeće rečenice Benešić se zacijelo sjećao kada je nakon šest godina ugostio Krležu: »Molim Vas učinite nešto za mene. Uvek Vaša Bela«. Bela je nastojala biti ravnopravnim partnerom u krugu velikih Krležinih prijateljstava (Aleksandrovi, Dobrovićevi, Ristićevi, čak i Brozovi), uspomene I. Aleksander pokušavaju dokučiti njezinu kapricioznost. Vezanost Bele i Krleže s godinama je sve više dobivala u formi, dok su kao mlađi često ljetovali i po logici svojih interesa izbivali samostalno, poznije su ih godine činile međusobno ovisnima, gotovo isključivo skupa odlaze na Tržič: kuća na Gvozdu postaje salonom uspomena. Nadživjeli su svoj naraštaj i koliko god do posljednjih granica održavali konvenciju uobičajenog života u kojem Bela održava svoja prijateljstva i društvene obveze, a Krleža intelektualne domjenke, E. Čengić postaje sugovornikom njihova rastanka. Bela je Krležinu smrt anticipirala ne samo kao emocionalni lom nego i svojevrsni egzistencijalni upitnik. Bojala se života bez Krleže, kupujući kao svojevrsnu odstupnicu, bude li zaboravljena bez njega, stan u Nazorovoj. Kako se nije radilo o sebičnoj površnosti pokazuje oporuka, za koju nitko nije znao: sve ostavlja Krleži. Umrla je prije Krleže (tako ga je zvala - Krleža), koji je njezin odlazak doživio na svoj antitetički način, pokušavajući racionalizirati intuitivno. U posjet mu tada dolazi »Belina kuzina« Cvijeta Grospić. Krleža je uopće, za razliku od svojih, često spominjao Beline rođake, poput onog u Beogradu koji je zbog njega kao gosta u kući imao okapanja s policijom; osjećajući na neki način svojom dužnošću štititi dostojanstvo Belina srpskog podrijetla kad god mu se činilo da je to potrebno. Sasvim nepretenciozno, posvetio joj je tek jednu pjesmu (Pjesma starinskog ormara), osjećajući pri svršetku Belu »jedinom koja ga prati na svoj nervozan način, ali je sva prisutna, tamo na onoj mjesečini hrvatskoj« (Zapisi sa Tržiča).

LIT.: J. Puljizević, Jedna biografija - sto života (Bela Krleža o sebi i Miroslavu Krleži), Vjesnik u srijedu, 4. VII. 1973; B. Pavić-Fajdić, Pola stoljeća Krležine »Lede«, Vjesnik, 8. IV. 1980; D. Foretić, In memoriam Beli Krleža, ibid., 24. IV. 1981; N. Batušić, Na tragu barunice Castelli, ibid., 26. IV. 1981; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; P. Cindrić, Bela Krleža, Vjesnik, 25. X. 1986; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; I. Aleksander, Fric i Bela zaljubljeni par, Večernji list, 25. IV. 1993.

Bi. R. i Vl. Bo.