KRLEŽA, Miroslav

traži dalje ...

KRLEŽA, Miroslav, otac književnika M. Krleže (Varaždin, 18 /19/ VII. 1857 - Zagreb, 8. I. 1952). Njegova majka Josipa bila je iz bogate varaždinske plemenitaške obitelji Mekovec, a zakonitog oca nije imao. Očinstvo je preuzeo križovljanski učitelj Miroslav Krleža (1832-1867), na nagovor Mihalja Banekovića, župnika u Križovljanu, koji je bio rođak njegove majke. Taj problem podrijetla obradio je K. u romanu Povratak Filipa Latinovicza, a u razgovoru s E. Čengićem (28. IV. 1981) navodi da se otac »stidio cijelog svog života da je nezakonito dijete i imao je osjećaj manje vrijednosti« (S Krležom iz dana u dan, IV, str. 247-248). Krenuo je u nižu gimnaziju, koju prekida, a prema iskazu Krleže sina, bio je poslan u fratarsku školu, iz koje bježi. Uči krznarski zanat u Varaždinu kod Franje Mekovca do 1872 (K. napominje da ga je taj stric, odn. ujak, vodio samo po sajmovima i da nije ništa od zanata naučio). U vojsci je od 1. X. 1878. do 26. IX. 1883. Demobiliziran je kao desetnik vodnik. Prema Krleži sinu, nije mogao polagati časnički ispit zbog lošega vida. Već tri dana nakon demobiliziranja postavljen je za gradskoga redarstvenog stražara u Zagrebu; nadstražar postaje 1888. God. 1896. postaje gradski tržni nadzornik, a 1919. gradski pisarnički nadoficijel. Umirovljen je 1924. kao gradski manipulativni pristav. Oženio se Ivkom Drožar.

»O svojim je roditeljima Krleža ostavio vrlo malo podataka, posebno malo o ocu i o rođacima s očeve strane. To je možda jedna od najosjetljivijih točaka Krležine biografije« (S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, str. 32).

Ipak, lijepo opisuje očev put u Križovljan majci u posjet: »Godine 1866 (godina Custozze i Koeniggraetza), na dan Majke Marije Svijećnice, moj je stari putovao u Križovljan saonicama iz Varaždina. Pucala su stara hrastova stabla usput, praskalo je na sve strane kao da biju gromovi. Bio je u prvome razredu gimnazije, krenuo je na sastanak s majkom, imao je devet godina« (Fragmenti dnevnika iz godine 1958, Forum, 1973, 1-2).

S ocem K. nije bio u mlađim godinama u dobrim odnosima. Jednostavno se nisu mogli razumjeti. Opisuje ga kao vrlo okrutna, stroga i samoživa čovjeka: »Nisam ga volio, mislim ni on mene naročito. Mislio je da je ovo što radim na granici kriminala, držao me čudakom i protuhom, da ništa što činim nije prema pravilima lijepog ponašanja. Bio je stoprocentno barokni čovjek, čovjek vremena koje je kod nas potpuno iščezlo 1918. Nema ključa, nema brave, sve je otključano, ne smiješ lagati, ne smiješ ništa činiti što bi drugome smetalo (...) A vlast moraš poštovati i čuvati« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, str. 206). K. je u IV. razredu gimnazije popustio u učenju, a otac mu je kao prvu mjeru protiv lošeg učenja zabranio odlaziti Strozzijevima. »Otac je smatrao kazališni ambijent nedoličnim mene. O glumcima je imao porazno mišljenje smatrajući ih boemima i propalicama«. »Stari Krleža se bojao za mene da u tom društvu moralno ne potonem. Želio me odgojiti za solidnog građanina, dati mi jedno seriozno zvanje, a ja sam okrenuo kormilo na suprotnu stranu« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I, str. 371-372).

Mladi K. odlučio je otići što dalje iz Zagreba, upisao je kadetsku školu u Pečuhu. Većina Krležinih biografa smatra da je on tamo otišao po očevoj želji, ali sam K. to opovrgava (u razgovoru s Čengićem 18. V. 1981). Nakon završetka niže oficirske škole K. odlazi u Ludoviceum, madžarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Za prijam u Ludoviceum Krležin otac piše molbu i traži stipendiju, koja je bila osigurana. Međutim, K. bježi iz Ludoviceuma u Srbiju 1912. i 1913. i otac ima neprilika s vraćanjem i plaćanjem uniforme što ju je K. ostavio u Budimpešti. Dopisuje se s Ludoviceumom i spreman je nadoknaditi sve troškove. Kada su se smirile neprilike s vojnom akademijom, K. se našao u Zagrebu i započeo književnu karijeru umjesto vojničke, otac piše ponovno molbu za nastavak studija i traži stipendiju (1914) od Gradskoga poglavarstva u Zagrebu, koja je odbijena. Tako propada Krležin studij te se uzdržava od slabo plaćenoga književnog rada.

Bela i K. vjenčali su se 1919. bez znanja njihovih roditelja. Pretpostavljali su da bi im roditelji zabranili da se vjenčaju, jer su bili bez materijalnih sredstava za život. K. je kontaktirao s roditeljima i dalje, čak je neko vrijeme i stanovao kod njih, sve zbog neimaštine, a i zbog povezanosti s majkom. Nakon majčine smrti K. je nagovorio oca da se vjenča dvorkinjom. Tek u očevim poznim godinama K. se približio ocu, žalio ga i smatrao nesretnim čovjekom, koji je imao težak život, posebice djetinjstvo i mladost. Pomagao mu je i financijski, osobito nakon II. svj. rata.

U Krležinim djelima sukobi otac - sin česta su tema. Ipak, iz toga se ne mogu izvoditi zaključci o stvarnom odnosu između Krleže oca i sina. Neke Krležine izjave o očevu životu često se ne slažu s dokumentima, pa i sam na različitim mjestima navodi za istu činjenicu različne podatke.

LIT.: E. Čengić, Krleža (monografija), Zagreb-Sarajevo 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1982; Z. Bartolić, Krležina genealogija, Gordogan, 1985, 19; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; Đ. Zelmanović, Kadet Krleža, Zagreb 1987; Z. Kulundžić, Tajne i kompleksi Miroslava Krleže, Ljubljana 1988; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I, Sarajevo-Zagreb 1990.

Bi. R.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

KRLEŽA, Miroslav. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1746>.